...Već i letimični pogled na naše vrhunske političare izgleda, opako - Stjepan Mesić, Vesna Pusić, Slavko Goldstein, Žarko Puhovski, da dalje ne nabrajam, broj je nažalost znatan, samo u svojim dokumentima imaju pisano, da su Hrvati, ali oni s domoljubljem i osjećajem za svoju zemlju i svoj narod nemaju nikakve veze. To se nažalost ili na sreću iz svake njihove rečenice, svakog njihovog nastupa vidi. Nažalost u našoj javnosti dobivaju toliko prostora, da se bojim otvoriti ne samo svoj televizor, već i svoj frižider, da iz njega ne bi izašli. Nadajmo se, da će si oni kad tada izabrati neku drugu domovinu, no dok se to ne dogodi učinimo sve što je moguće da maknemo njih i sve slične bar sa hrvatske scene. Neke druge koji ponekad drže ruku na svom srcu i koji to čine vjerojatno više iz razloga brige za sebe, svoje zdravlje i svoju lisnicu, nego radi svog domoljublja, pokušajmo također malo odmaknuti od mogućnosti donošenja odluka u naše ime...(V.Biondić)

 

 

U Americi predsjednički mandat traje četiri godine. A u Hrvatskoj predsjednički mandat traje pet godina. Kada se zbroji, da Stjepan Mesić je u Hrvatskoj bio dva mandata na vlasti kao predsjednik Republike Hrvatske, to znači deste godina. Ispada da Mesić (je proveo) na predsjedničkom tronu dva i pol mandata. Ono što nitko nema ima Hrvatska. Europa je u svoje društvo primila, objektivno daleko zaostalije zemlje: kao što su Rumunjska i Bugarska, za koje znamo da su iza nas u svakom pogledu. I Albanija i Makedonija će prije u EU nego Hrvatska. Mi ulazimo zadnji u razvijeni svijet. Zbog moralnog aspekta i onoga što se događa u Hrvatskoj, nema budućnosti ovom narodu. Ispada da svi (naši) predsjednici su nešto extra. Jer oni moraju biti duže izabrani na tom mjestu, nego predsjednici u naprijednom svijetu. (B.Stojković)

 

 

U nastavku se može pročitati tekst koji je napisao Nikola Čolak još daleke 1977. godine, i koji sam doslovno prepisao jer smatram da je povijesni dokument vrijedan pažnje. Knjiga "Iza bodljikave žice" je pravi primjer hrabrosti da se na hrvatskom jeziku zapiše tako nešto. I to još tada, 1977. godine.(Đ.Bašić)

 

 

Baš desetog travnja, u pismu predsjedniku Europske komisije Joseu Manuelu Barrosu, bivši udbaš Zmago pl. Jelinčič predložio je da se u EU prime samo Istra i Dalmacija. Obje regije, po tvrdnjama ovog slovenskog političara, nikada u povijesti nisu bile dio države Hrvatske i postale su to tek dolaskom Titovih komunista na vlast, nakon Drugog svjetskog rata. U bizarnoj, ali i potpuno službenoj poslanici Europskoj uniji, rugajući se Hrvatima predlaže se da Istra i Dalmacija prime u Europsku uniju, jer su kao važni gospodarski i politički subjekti od velikog poslovnog interesa za EU. Navodi se i gospodarska djelatnost, kupnja i preprodaja nekretnina i ulaganje u razvoj turističke infrastrukture.

 

 

Antifašizam kao svjetonazor! Dao bih ruku u vatru da danas u Hrvatskoj i u njenoj cjelokupnoj dijaspori ne postoji niti jedan jedini normalan čovjek koji ne prihvaća antifašizam kao – svjetonazor. Ali postojao je uz antifašizam kao svjetonazor i antifašizam u praksi, i to onaj klasičnog značenja gdje su se demokratski ljudi (prvenstveno u zapadnoeuropskim zemljama) dignuli u borbu protiv nedemokratskog protuljudskog režima koji je najčešće označavan kao fašizam, nacizam! Ali protiv tog i takvog fašizma, sticajem povijesnih okolnosti, borili su se i nedemokratski ljudi, totalitaristi, komunisti, ponegdje i teroristi - kojima je antifašizam bio samo paravan! Bio je samo vanjska maska radi „oslobođenja zemlje“ iza čega se krilo osvajanje vlasti, radi uvođenje komunističkog sustava, koju je uvijek karakterizirao njihov masovni crveni teror nad vlastitim narodom, koji u konačnici spada u najcrnje, najmračnije stranice ljudske povijesti, ali i ljudske psihe, u stranice totalno pomračenog političkog uma. I to ne samo u Europi već svugdje u svijetu, beziznimno svugdje gdje su se god pojavili, provodili su okrutno masovno nasilje nad svojim vlastitim narodom.(M.Prpa)

 

 

«Pustimo da Drugi svjetski rat rješavaju povjesničari ('žutokljuni' Tvrtko Jakovina, Slavko&Ivo Goldstein, ili možda univerzalni stručnjak za sve i svašta, Žarko Puhovski?, nap.a.), a u slučaju da se pronađu grobišta, neka se o tome brinu pravi forenzičari a ne nekakav amater, Ivan Zvonimir Čičak iz HHO-a», ne bez uobičajenog podrugivanja, kazao to naš vrli Predsjednik. Pri tome se je jako zabrinuo i za svoje pulene, još uvijek živuće partizane pa je dodao kako bi bilo katastrofalno (valjda za potpuni debakl 'njegova antifašizma', nap. a.) da sada počnu masovna ispitivanja baš svih boraca koji su bili u pojedinim jedinicama; jer, «antifašizma se nitko ne treba stidjeti» (cit.: Stjepan Mesić)! Pa, da vidimo koliko ih je još živućih, cit.: «Prema podacima za rujan 2006. na hrvatskoj mirovini bilo je 55.708 partizana, dakle vojnika totalitarne komunističke partije. Njima treba pribrojiti i pripadnike milicije totalitarnog režima sa 16.490 mirovina, te oficire i podoficire totalitarne komunističko-agresorske JNA s 13.160 mirovina. Ukupno 85.358 mirovina pripada umirovljenim pripadnicima različitih sustava totalitarnog komunističkog režima» (Nenad Piskač: 'Besramlje', HKV, 29.studeni 2007,g.). (D.Kalafatić)

 

 

Anno domini 20. ožujka 2009. - naši hodočasnici krenuli su s Ovčare do Hude jame tvoreći još jedan lanac istine o generalu Anti Gotovini i Hrvatskom obrambeno-oslobodilačkom ratu evocirajući pri tom spomen na sve žrtve pobješnjelih partizanskih hordi sastavljenih uglavnom od preobučenih četnika, nedićevaca i ljotićevaca pod vodstvom najvećeg zločinca ovih prostora tzv. Josipa Broza Tita. Naši hodočasnici pod vodstvom Branka Čule i Mate Britvića prešli su put od Ovčare do Hude jame, put od preko četiristošezdesetpet kilometara u vremenu od dvanaest dana. Tradicija hodočašća imenom Lanac istine o generalu Anti Gotovini i domovinskom ratu ( Hrvatski obrambeno-oslobodilački rat-HOOR ) pod zaštitom blaženog Alojzija Stepinca ( dvadesetšesto hodočašće od kojih su najznačajnija ona od Vukovara do Vatikana i od Pakoštana do Haaga ) spomen je svim našim junacima i nevinim žrtvama koji su kroz niz stoljeća bili meta agresora svih vrsta i boja.(V.Biondić)

 

 

U utorak, 7. travnja mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup sa suradnicima obišao je grobište "Na sepu" kod Gornjeg Hrašćana u župi Macinec. U pratnji biskupa bili su mons Ivan Godina, biskupov tajnik marko, vlč. Stjepan Markušić, macinski župnik, te članovi Društva za obilježavanje grobišta Stjepan Jovan, Zvonimir Trupković i Franjo Talan te ekipa novinara. Krenulo se u obilazak "otvorenog" grobišta od naselja Trnovec, a nakon što je biskup upoznat s postupcima koji su poduzeti da se zaustave radovi na rekonstrukciji i istraži grobište put kroz polje, uz nasip - grobište, nastavljen je sve do spomen križa gdje su nam se pridružili predstavnici Općine Nedelišće, te članovi Društva iz Čakovca, Josip Kolarić, Mario Marcijuš i ostali, kao i ekipa HTV-a im novinaraka Glasa koncila Jasminka Bakoš Kocijan. Kod spomen križa su zapaljene svijeće, a molitvu za žrtve poubijane u lipnju 1945. godine predvodio je biskup, mons. Josip Mrzljak. Nakom molitve uputili smo se do crkve u Macincu gdje je u 18 sati biskup predvodio misno slčavlje i održao propovijed, a koncelebraciji su se pridružili fra Stanko Belobrajdić, gvardijan franjevačkog samostana iz Čakovca i vlč Josip Drvoderić, župnik župe Sveti Martin iz Donje Voće, iz Gornjevaraždinskog dekanata. U nastavku donosimo pismo biskupa Josipa Mrzljaka tati koji je «nestao» u Vukovaru 1945. godine.