Predsjednik Udruge hrvatskih političkih uznika lijepog imena «HDPZ-Goli otok», Radomir Pejić, drznuo se zasuti rijetke i pospane Sabornike hrpom papirića kako bi ih tek opomenuo poštovati Deklaraciju koju su i sami donijeli. Doduše, donijeli su je tek verbalno osudivši teškom mukom sve totalitarističke režime uključivo i najgori od njih: Titov komunizam. Radomir Pejić je tim činom htio upozoriti 'časne zakonodavce' da ni danas ova država i njeni politički lideri nisu u stanju izreći konačni sud o strašnim poratnim(ali i mirnodopskim) zločinima mnogih, nekažnjenih komunističkih ubojica….ali i njihovih ideoloških sljednika. Reformirani komunisti ni danas nisu u stanju priznati povijesnu istinu. Koliko još «barbarskih rovova» treba otkopati da bi tu istinu i prihvatili, da bi se svom narodu ispričali za grijehe svojih prethodnika a Titovo (ne-) djelo osudili umjesto njegova opskurnog veličanja!?

Opomenuo Radomir Pejić 'časni Dom' na časnu dužnost hitne lustracije jer, kaže on: «I danas Hrvatskom još uvijek vladaju (recidivi?) udbaši i kosovci, i u tome ima potpuno pravo. Osjetio je on i sam 'komunističke blagodati' i na vlastitoj koži jer je u doba hrvatskog proljeća (zagušenog po komunističkom diktatoru drugu Titu), 1972.g., bio osuđen «u ime naroda» na osam godina robije. A danas je nakon ovog 'incidenta' ponovno pozvan na obavijesni razgovor kod Faberove policije. Je li to na scenu stupa ista ona policija/milicija koja je upravo po Faberovu nalogu «narodnim palicama»-pendrecima dijelila pravdu na utakmici između 'Dinama' i 'Zvezde', svibnja predratne 1990.g. u Maksimiru? Kao da se povijest ponavlja! Zamislimo samo kako bi to bilo da je na galeriji Sabornice bio istarski bombaš-atentator Vili Bon, Kajinov pulen, poznat iz slučaja Pazinskog boćarskog Doma, pa da je umjesto papirića s galerije bacao bombe?

Kakva bi to tek politička katastrofa bila jer je upravo svoj pledoaje imala SDP-ova Mare-zvana Ingrid….Antičević-Marinović. Ali, i ovi Pejićevi letci barem donekle imaju efekt bombi, simboličnih bombi upozorenja da je barem dijelu hrvatskog naroda voda 'do grla došla'. Na letcima je stajalo Pejićevo upozorenje, improviziram: «Gospodo zastupnici, ja samo tražim da žurno donesete zakon kojim će se iz prosvjete, pravosuđa, medija i drugih institucija ove demokratske države (ako je uopće i demokratska, nap.a.) ukloniti arhitekti i počinitelji komunističkih zločina, da odmah prestanu ubojstva i progon bivših hrvatskih političkih zatvorenika koji te strukture čine u ime RH», a jednako tako «da se izbornim zakonom žurno onemogući biranje osoba s komunističkom i udbaškom prošlošću (boljševičkom rodovnicom) u strukture vlasti».

Vjerojatno se bivši uznik komunističkih kazamata prisjetio ljudi koji su mu i presudili onih osam godina tamnice, nije on nimalo slučajno izabrao Hrvatski sabor kojim danas predsjedava nekadašnji svjesni 'partijski drug' Luka Bebić a evo i zašto: «Na sjednici SO Metković, u želji da se što prije provedu u djelo riječi druga Tita i zaključci sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH, predsjednik Luka Bebić izložio je program djelovanja Skupštine mjesnih organa u suzbijanju nacionalizma i šovinizma i svih drugih pojava kontrarevolucionarne djelatnosti. Zaključeno je da se odmah poduzmu mjere za likvidaciju ogranka Matice hrvatske u Metkoviću kao osnovnog žarišta nacionalističkih, šovinističkih i drugih protunarodnih djelatnosti». Eto, tako je pisala 'Slobodna Dalmacija', 24. prosinca 1971. godine, dakle na Badnjak a tu božićnu čestitku hrvatskim građanima doline Neretve poslao je upravo današnji predsjednik Sabora, do danas nelustrirani Luka Bebić. Bila je to ujedno i zloguka najava uhićenja 'mnogobrojnih nacionalista i šovinista tipa Rade Pejića'.

A bilo je to poput nedavno otkopanog rova kod Hude Jame, 'hudo vrijeme komunizma' u kojem je bjesnio komunistički progon poštene hrvatske mladosti koji je potrajao impozantnih dvadesetak godina, i nakon Titove smrti. Mnogi su poput Radomira Pejića završili na višegodišnjoj robiji, neki su domoljubi i ubijeni te mnogi od njih ostali dugo vremena bez posla, ali i bez putovnica, bez prava javnog istupa, bez temeljnih građanskih prava ….jednom riječju: bili su izopćeni iz (komunističkog) društva. U opačinama toga vremena aktivno je sudjelovao i današnji predsjednik Hrvatskog sabora. Je li se drug Luka Bebić zbog toga pokajao, je li prošao obvezujući test lustracije ili je ostao isti i danas? Nažalost, iste su i njegove žrtve (prema kolumni Milana Ivkošića: Tri Bebićeva Tita), a opstrukcija lustracije jednaka je prikrivanju zločina! Eto, zato je bivši komunistički uznik, Radomir Pejić izabrao pravo mjesto, doduše jalovog protesta-hrvatski Sabor-jer riba smrdi od (neočišćene-nelustrirane) glave, a mogao je isto tako otići i na Pantovčak pa pokušati razbuditi bivšeg OZNA-ša Budu i jednake mu udbašoidne poslodavce.

Ali, sigurno ništa ne bi postigao da je otišao kod kontroverznog zagrebačkog gradonačelnika, Milana Bandića koji licemjerno s križem u ruci trči čak i 'vjerničku štafetu' do Međugorja! Taj bi ga otpremio lakonski, riječima: «Bogamu, niti sam vas ja zatvarao niti ću vam se ispričavati zbog vašeg robijanja»; dodao bih: znate, ja sam praktični, tj. pragmatični vjernik….i to po potrebi (parafraza Bandićeve nedavne izjave glede uklanjanja naziva Trga maršala Tita). U čemu je naivnost Pejićevog protesta? On traži da se «izbornim zakonom onemogući (buduće!?) biranje osoba s komunističkom prošlošću», a te osobe već godinama čvrsto drže svoje političke pozicije u ovoj 'demokratskoj' državi i nije im ni nakraj pameti da se 'pospu pepelom' i pokažu narodu primjer iskrene auto-lustracije. Pejićev postupak podsjetio me na jednu poznatu narodnu mudrost:

Bio tako jednom jedan gudački orkestar, nikako da uhvati prave note, kako god se mučili svirka je uvijek bila disonantna. Upitaše majstora-'Cigu' što im je raditi, treba li možda mijenjati instrumente? Pametni 'Cigo' im odmah odgovori: Instrumenti (zakoni) su dobri, treba mijenjati gudače, članove orkestra (političare) pa će onda sve biti u redu. Eto, tako je i u ovoj državi u kojoj je 'dirigent' šef orkestra, već davno pokazao svoje pravo lice, 1967.g., kad je u Hrvatskom saboru zahtijevao da se 'skinu glave' svim narodnim izdajicama-potpisnicima Deklaracije o hrvatskom jeziku (i Krleži, nap.a.!?), a njegov današnji posebni savjetnik za vanjske poslove, nakon onog rata 'za oslobođenje', bio strah i trepet poštenih Hrvata Zadra i okolice. I još uz to, 1991.g. isposlovao pri UN-u zločinu ravan embargo na uvoz oružja golorukoj Hrvatskoj čuvajući svoju voljenu Jugoslaviju. A neki su 'politički uglednici' prije nekoliko godina postali u narodu 'popularni' svojom izdajničkom izjavom: treba ga locirati, identificirati, uhititi i u Haag transferirati! Dakle, moj Radomire, manjka nam kritična masa ili ako to bolje zvuči: ne postoji politička volja da se lustracija provede.

Damir Kalafatić

{mxc}