Ovaj odgovor (Odgovor akademika Pečarića na objede Slavka Simića , op. ur.) je prepun arogancije, samohvale i nevješto prikrivene srbofobije, ali neka čitatelji sami o tome zaključuju. Osvrnuti ćemo se samo na neke pokušaje g. Pečarića da se drži teme i odgovori na pitanja iz intervjua.

1. U odgovoru na prvo pitanje “zašto je rad čekao 27 mjeseci na recenziju”, Pečarić ne daje izravan odgovor već u stilu “nije to ništa”, kaže:

“Naime, oko 27 mjeseci sam i ja znao čekati u nekim časopisima koji su u istom rangu, ali nisam mislio da je to nešto posebno”.

Kakva neistina! U časopisima sa SCI liste je pravilo da se na recenziju čeka od 2 do najviše 6 mjeseci. Faktor vremena je jako bitan u objavljivanju matematičkih publikacija i Pečarić je toga veoma svijestan. Inače ne bi požurio objaviti desetak radova na istu temu koju obrađuje moj rad “na čekanju”. Ima primjera da dotični gospodin ne može ni sačekati da neki rad bude objavljen u “njegovom” časopisu već, zlouoptebljavajući funkciju glavnog urednika i mogućnost prvenstvenog uvida u sadržaj prijavljenog članka, u istom broju časopisa objavljuje svoje “poopćenje”. O nebuloznosti njegove posljednje rečenice ne želim trošiti riječi.

2. Na pitanje “Zašto niste odgovorili na mail-ove gospodinu Simiću, i objasnili u čemu je problem oko objavljivanja njegovog rada?”, Pečarić kaže:

“Nisam mogao odgovoriti na mail-ove kojih nije bilo”.

Još jedna neistina! Pečarić se pravi neobaviješteni i prešućuje činjenicu da je u rujnu 2006 g. rad poslan za eventualno objavljivanje direktno njemu. Kao glavnom uredniku, dužnost i obveza mu je bila odmah odrediti recenzenta i brinuti o rokovima. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo jer je Pečariću trebalo vremena da članak prouči i izmisli “poopćenja”. Na moje brojne intervencije nikakvog odgovora nije bilo pa sam bio prisiljen zanimati se preko njegovih najbližih suradnika (vidi prepisku sa Aleksandrom Čižmešijom), naravno opet bez rezultata. Inače, prvi put čujem da njegova odluka o odbijanju mog rada nije običan hir, već da postoji u pisanom obliku (možda i s obrazloženjem?!)

Pečarić: “Štoviše, sam Simić nas je ucijenjivao tvrdeći da mu mi nećemo objaviti rad zato što je Srbin. Doista smješno jer smo mu već objavili jedan rad”.

Doista bi bilo smiješno da nije veoma tužno. Naime, moj rad “Inequalities for psi function” (nema veze s Jensenovom nejednakošću) objavljen je u MIA ne nakon 27 već nakon 48 mjeseci čekanja (vidi prilog). Time je, vjerojatno, postigao svjetski rekord i postao ozbiljan kandidat za Guinessovu knjigu (tužnih) rekorda. Neka Pečarić navede ime bar jednog autora (a da nije Srbin) koji je slično šikaniran u “njegovom” časopisu (a sa SCI liste). I, uopće, koliko ima Srba, autora ijednog članka u MIA?

3. Vi ste rekli da ćete dati ostavku ako se rad gospodina Simića objavi? Zbog čega?

Pečarić: “Očito ste ovo pitanje uputili na krivu adresu...“

Očito je jedino da g. Pečarić ne prihvaća odgovornost i skriva se iza svog nevinog suradnika g. Nevena Elezovića. S obzirom da su pozitivnu recenziju mog rada napravili članovi redakcije i potpuno priredili rad za publiciranje u MIA, prijetnja ostavkom g. Pečarića ih je natjerala da progutaju svoje mišljenje i svoj ponos i svoj trud. Toliko o tome!

Pečarić: “Inače, ovaj dio me posebno raduje jer je vjerojatno prvi put u povijesti da je netko pisao predsjedniku neke države zato što rad u znanstvenom časopisu nije tiskan. Sjajna reklama za moj časopis, zar ne?“

Jedan od razloga mog obraćanja predsjedniku Mesiću (koga oholi Pečarićić ne uvažava) bio je da ga upozorim da je ovakvo ponašanje sramotno za hrvatsku znanost i da ne ispunjava minimum europskih standarda k čijem uspostavljanju inače (po Mesiću) Hrvatska teži. Ali ne teži i Pečarić, Thompsonov obožavatelj, već u tome vidi samo „sjajnu reklamu“ za sebe.

4. Zasto gospodin Lech Maligranda, nije dobio rad 1187 S, na recenziju prije dvije godine, nego ga je tek prvi put vidio 7. prosinca 2008?

Pečarić: „Evo što prof. Elezović misli o ovom pitanju.“

U svakoj redakciji glavni urednik misli, a tehnički urednik provodi zamišljeno. Ovdje je svar obratna jer g. Pečarić želi pobjeći od svog mišljenja koje se svodi na to da je Prof. Maligranda senilan jer je “previdio” (sigurno) poslani članak. Mada (događa se)i suprotno, ali to je tolika sramota da je bolje da Pečarić o tome uopće ne razmišlja.

Pečarić: „Ali nedavno je Simić vidio da je članak za koji je on pisao (negativnu) recenziju ipak prihvaćen upravo u časopisu u kome je on objavio svoj pogrješan rad. To mora da je doista bio šok za njega! Otud i ovaj Vaš članak. Zabavno, zar ne?“

Bilo bi zaista zabavno da Pečarić navede ime svog rada za koga sam ja „napisao negativnu recenziju“ a on je „ipak prihvaćen“. Ili je to još jedna laž iz njegovog širokog asortimana?

Pečarić: „Da, da se vratim i na savjetnika Predsjednika kojega ste spomenuli. Doznao sam da je on poslao prof. Elezoviću jednoga našega kolegu, koji je bio šokiran s činjenicom da nas Simić napada, a mi smo citirali Simićev rad.“

Još jedna neistina! S čime je bio šokiran prof. Ibrahim Aganović, matematičar, svjedoči njegovo pismo (u prilogu).

Pečarić: „Na kraju je shvatio i odustao"

Nešto sasvim novo i šokantno za mene! Pečariću, što sam to shvatio i kad sam to odustao? Ovo bi morao debelo obrazložiti. Ili si, ispod žita, „počistio“ još jedan moj rad? 5. Kao glavni razlog svog vrdanja i neodgovaranja na precizno postavljena pitanja, Pečarić navodi jedan moj članak koji je objavljen u sasvim drugom časopisu. Navodno je taj rad, zbog svog “pogrešnog dokaza”(Pečarićevo otkriće!), kriv za Pečarićevu zabranu objavljivanja mog rada u MIA. O toj i ostalim nebulozama u sljedećem nastavku.

Dr. Slavko Simić
Viši znanstveni suradnik
Matematički Institut SANU
Beograd

PRILOG - Pismo profesora Ibrahima Aganovića dr. Slavku Simiću

 

Dragi kolega Simiću,

Iznenađen sam novonastalom situacijom. Razgovarao sam s kolegom Elezovićem, on priznaje da je došlo do greške u komunikaciji s urednikom. Uvjeravam Vas da je greška bila slučajna i da je Elezović jedan izuzetno korektan i dobar čovjek. On je i sam iznenađen Pečarićevom odlukom. Ja sam Vaše pismo proslijedio u ured Predsjednika (odnosno njegovom savjetniku za znanost, mom prezimenjaku prof. Izetu Aganoviću), s popratnim pismom. Nažalost to je sve što sam mogao učiniti. Ja razumijem da je za Vas važno da se Vaš članak publicira u MIA, jer jedino tako možete osigurati prioritet. Iako se s Pečarićem slabo poznajem, da je u Zagrebu ja bih s njim o ovom rado razgovarao. Budući je on u Pakistanu, to sada nije moguće. Žao mi je što imate ove neprilike.

Primite moje srdačne pozdrave,

I. Aganović

{mxc}