Simbol Uskrsa nisu samo pisanice i blagoslov hrane, to je toplina i dobrota iznutra, u našim srcima, to je buđenje nade i ljubavi ali i traženje oprosta za grijehe. A da bi mogli na Uskrs obasipati druge dobrim djelima, u sebi moramo imati toplinu sunca i čistoću duše. Uskrs je svakako i vrijeme oprosta, ali, kako oprostiti onima koji oprost nikad nisu ni zatražili, onima koji svoje grijehe nisu priznali i pokoru izmolili? Sveti Pavao je davno rekao: «Da Isus nije uskrsnuo, uzaludna bi bila naša vjera…» Za one koji su se vjere u Boga davno odrekli, 'čudnovato uskrsnuće' ipak se dogodilo: Upravo u ovo vrijeme odricanja-Korizme, pred sam blagdan Uskrsa, mnoštvo golih kostiju po partizanskim zlikovcima pobijenih nesretnika, simbolički 'uskrsnuše' iz dobro skrivenih jama, od Rova sv. Barbare kod Hude Jame do seoskih njiva oko Zaprešića. Prođoše 64 Uskrsa a da se nitko od rodbine mučki pobijenih na njihovim neobilježenim humcima ni pomolio nije a nitko se od neznanih(?) 'antifašističkih' razbojnika niti pokajao nije….za razliku čak i od jednog Sime Dubajića-'pokajnika', po zlu slavnog Titova majora!(D.Kalafatić)

 

 

S tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća o hrvatsko-slovenskim odnosima održane u ponedjeljak 6. travnja 2009. u Zagrebu, donosimo izlaganje Benjamina Tolića. "Hrvatska je od prošloga tjedna članica NATO-a. To se, ako je vjerovati novinama, već široko osjeća. Hrvati puno mirnije spavaju. Više ih ne čuva samo 16.000, nego 4.000.000 vojnika. Otkad nemaju svoje vojske, o njihovoj sigurnosti skrbi NATO. Svakoga Hrvata, slikovito rečeno, čuva jedan vojnik. I to profesionalni - ružno rečeno: plaćenik. Takav je vojnik pouzdaniji od ročnoga obveznika. Bolje je uvježban, suvremenije opremljen, nije opterećen domom ni domoljubljem. Zbog toga je Hrvatska - koja nema vojsku, a ima vojnike - odlučila 8 posto svojih vojnika angažirati ili držati pripravnima za angažiranje u međunarodnim vojnim operacijama, a 40 posto osposobiti za sudjelovanje u operacijama izvan svoga teritorija. Hrvatska će dakle malo manje od polovice svoga vojnog kontingenta uzorno uvježbati, dobro opremiti, platiti i staviti na raspolaganje inozemstvu. Takva je kolektivna sigurnost - sigurna. Kao u zatvoru. Ona je, istina, znatno skuplja od individualne sigurnosti. Ali posve isključuje tradicionalne pogibelji. Nema samovoljnih poteza vrhovnoga zapovjednika, nema pukovničkih huncutarija. Takva, dakle, sigurnost jamči zdrav san svim Hrvatima".(B.Tolić)

 

 

Radi korektne obaviještenosti čitatelja Vašeg internetskog Portala, molim Vas da objavite sljedeće činjenice vezane uz napis prof. dr. sc. Slavka Simića o nepubliciranju matematičkog rukopisa kojeg je za objavljivanje podnio u zbornik radova međunarodne matematičke konferencije Mathematical Inequalities and Applications 2008 (MIA 2008). Konferencija je povodom obilježavanja 60. rođendana akademika Josipa Pečarića održana od 8. do 14. lipnja 2008. u Trogiru, a u njoj je sudjelovalo 135 matematičara iz 27 zemalja. Više o ovoj izuzetno uspješnoj konferenciji može se naći na http://mia2008.ele-math.com. Odabrani radovi sudionika konferencije MIA 2008 bit će u listopadu ove godine objavljeni u zborniku radova, tj. Proceedings of the Conference MIA 2008, i to u dva dijela – po jedan redoviti broj znanstvenih časopisa Mathematical Inequalities and Applications te Journal of Mathematical Inequalities. Osim sudionika, želju za objavljivanjem rada s posvetom akademiku Pečariću u navedenom zborniku iskazalo je i nekoliko uvaženih matematičara s raznih strana svijeta, a radovi su pristizali gotovo do sredine siječnja ove godine. Budući da su njihov broj i kvaliteta uvelike premašili naša očekivanja i izdavačke kapacitete, uredništvo je bilo prisiljeno naknadno dodatno postrožiti kriterije odabira radova.(prof.dr.sc.A.Čižmešija)

 

 

Možda je malo pretenciozno uspoređivati se s jednom od najbogatijih zemalja Europe i svijeta, Švicarskom, koja ni do danas nije pristupila Europskoj Uniji; a ta virtualna E-Unija će se vjerojatno prije i raspasti nego će Švicarska u nju i ući. Dugih dvadeset godina surađivao sam s jednim velikim švicarskim koncernom pa sam imao priliku upoznati i mentalitet tog naroda, ustvari mješavine triju naroda (Talijana, Nijemaca, Francuza), ali i ponosnih Švicaraca kad je u pitanju njihova zajednička domovina. Nema te obiteljske kuće na selu koja nema visoki jarbol na kojem vihori poznata švicarska zastava. Od malih nogu, od osnovne škole, dakle maloj djeci se tumači kako je Švicarska sve donedavna bila veoma siromašna, isključivo agrarna zemlja, bez ikakve vlastite sirovine a sve što je ostvarila, ostvarila je vlastitom pameću, radinošću i respektabilnim nacionalnim ponosom.(D.Kalafatić)

 

 

Ispod svakog dostojanstva je tvrdnja profesora s Oxforda, urednika Priručnika o fašizmu, Richarda Boswortha, koji, prema „Jutarnjem listu“ od 23. ožujka 2009., u poglavlju „o Hrvatskoj i Srbiji“, govoreći o dr. Tuđmanu i Miloševiću, razrađuje „koji je više i jače fašistički nastupao devedesetih godina prošlog stoljeća“, ne spominjući uopće činjenicu srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i nužnost nužne obrane hrvatskog naroda. Britanska politička mašinerija ne želi prihvatiti činjenicu povijesne borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost vlastite države. U Priručniku o fašizmu poistovjećuje se Tuđmanova borba za obranu samostalne Hrvatske i srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku predvođena Miloševićem. Bosworth je morao znati da je, i u takvim okolnostima, dr. Tuđman, na prvim slobodnim i demokratskim izborima na ovim prostorima od 1918. godine, svibnja mjeseca 1990., na najlegalniji način došao na vlast i obranio Hrvatsku. Kako se demokratski izabrana vlast može nazivati režimom u kojem su se „događale manifestacije fašizma, ali u znatno manjem opsegu nego u Srbiji“! Može li nam gospodin profesor reći koje su to pojave u Hrvatskoj s karakterom fašizma?(M.Vuković)

 

 

U svetoj noći na Badnjak 1945. godine je u hrvatskim obiteljima vladala nevjerojatna pustoš jer gotovo da i nije bilo obitelji kojoj nije nedostajao barem jedan njezin nestali član. Unatoč radosnoj vijesti o Isusovu rođenju je Božić 1945. bio najtužniji u cjelokupnoj milenijskoj povijesti hrvatskog naroda. Kada se hrvatskim žrtvama pribroje i židovske žrtve holokausta, hrvatski politički narod je u samo četiri godine doživio dvostruki genocid, i samo je čudo da Hrvati danas uopće postoje, s obzirom na treći genocid kojim su bili izvrgnuti od strane Miloševićeve i Kadijevićeve bande 1990. – 1995. godine. (G.Jurišić)

 

 

Prije nekoliko dana znanstvenik i član HKV-a akademik Josip Pečarić Uredništvu je ovog Portala proslijedio prepisku između njega i novinara beogradskog lista NIN, Miljana Paunovića. Pitanja gospodina Paunovića i odgovori akademika Pečarića vezani su uz srbijanskog matematičara dr. Slavka Simića kojem je odbijeno objavljivanje jednog rada u hrvatskom časopisu koji se nalazi na SCIE listi, a kojega je akademik Pečarić glavni urednik. Nakon toga, u Uredništvo Portala pristigao je i odgovor dr. Simića povodom kojeg je akademik Pečarić napisao svoje, po njegovim riječima zaključno pismo na ovu temu pod nazivom "Beogradski ucjenjivač". Ovom prigodom objavljujemo i odgovor dr. Simića na spomenuto pismo.

 

 

Iako na ulicama nije bilo oduševljenog i razdraganog puka, ovaj dan bi trebao biti, eto, za povijesno pamćenje: Hrvatska je pristupila moćnom NATO savezu, uz 'prijateljsku' nam Sloveniju, kao još jedna zemlja bivše Jugoslavije. Pljušte čestitke svjetskih moćnika, Amerika je ponosna zbog pristupa Hrvatske, odjekuju hvalospjevi naših zaslužnih političara, šepure se oni poput paunova; samo što sami sebi ne govore u trećem licu: oni! «Sloboda, mir, demokracija, vladavina prava, ljudska prava, prava nacionalnih manjina, slobodno i odgovorno tržišno gospodarstvo, to su vrijednosti za koje su se naši građani opredijelili još od osamostaljenja», ističe samodopadni premijer pro-europske orijentacije, Ivo Sanader. I nastavlja: «Hrvatska se u Domovinskom ratu uzdala u samu sebe», ali, dodaje uz to jednu notornu laž…..«i u svoje saveznike»!? Ma, koji su nam to saveznici bili «kad je sivalo, kad je grmilo», jesu li to oni farizejski delegati zapadne demokracije koji su 1991.g. došavši u Beograd dali zeleno svijetlo-odriješene ruke balkanskom žandaru Slobodanu Miloševiću da učini «to što treba», čim prije….«a mi ćemo zatvoriti oči», ili je to možda bio tadašnji ministar VP-Jugoslavije, Budimir Lončar koji je, kako njegov današnji gazda kaže: «UN-embargom na uvoz oružja moj Budo je spasio Hrvatsku od još većeg razaranja!?» (D.Kalafatić)