Iako ovo pismo obiluje difamacijama ispod svakog civilizacijskog (ne samo znanstvenog) nivoa, odgovorit ćemo zbog uvaženog (ali, sudeći po komentarima, prilično zavedenog) čitateljstva.

“Jako dobro je što je HKV objavio tekst kolege Simića. Vidim da je kolega viši znanstveni suradnik, a ne znanstveni savjetnik kako sam mislio. Ta posljednja stepenica je po pravilu i najteža. Tako mi je postalo jasnije da se ovdje radi o njegovoj metodi znastvena napredovanja”.

Ova uvodna insinuacija o mom “objeđivanju” Pečarića a da bi u SANU sakupio političke bodove i tako eventualno “znanstveno napredovao”, jako dobro govori o modusu vivendi njenog autora. Jer, sjećam se da sam g. Pečarića upoznao kao mladog fizičara koji se, iz hobija, bavi matematičkim nejednakostima ali na, tada probitačnoj, funkciji partijskog sekretara SK beogradskog Građevinskog fakulteta. Danas ga vidimo kao dopisnog člana HAZU, Thompsonovog obožavatelja i autora obimnog “domoljubno-književnog” opusa.

Prema tome, g. Pečarić je taj koji se dobro razumije u brze “metode znanstvena napredovanja”, bez obzira na aktualnu političku konstelaciju. Što se mene osobno tiče, o “diskusiji” na ovom portalu obavijestio sam Predsjednika HAZU, g. Milana Moguša ali, sasvim sigurno, nikoga iz SANU. Također, mogu reći da s najdubljim prezirom gledam na one “znanstvenike” koji svoju karijeru grade na iskazanoj mržnji prema nekom narodu, pojedincu ili pingvinima, svejedno. A takvih ima i u Srbiji.

“Ti znaš što nam je činiti”.

Iza ove rečenice stoji nalog prof. Elezoviću da napiše lažnu recenziju mog rada (koji inače 27 mjeseci nigdje nije poslan na recenziju) da bi, na osnovu nje, osvetoljubivi Pečarić mogao definitivno odbiti rad. Moje nemirenje s ovakvim, apsolutno nenaučnim, rješavanjem problema on tumači kao “ucjenu”.

“Tada slijedi ucjena. On – kao - daje “konstruktivan” prijedlog: “Prije nego što g. Elezović učini ono "što zna da nam je činiti", dozvolite da iznesem jedan (po mom mišljenju) konstruktivan prijedlog. Najbolji izlaz (za Vas) iz ove situacije je da taj rad ipak objavite (ma kako, poslije svega, to neprihvatljivo izgledalo). Tim neočekivanim potezom postigli bi nekoliko bitnih stvari.

1. Uz formalnu ispriku, otklonili bi svaku zlonamjernu slutnju da iza zadržavanja rada stoje neki nečasni motivi.

2. Time bi dokazali i Simiću i eventualnim drugim sumnjalima da nisu bili u pravu.

3. Vaša argumentacija prema vanjskim faktorima bila bi dodatno ojačana.

4. Prestala bi potreba za proizvodnjom "luđaka" i "bolesnika".”

Nevjerojatno je da Pečarić, kao književnik-amater, ne prijmećuje (popriličnu) dozu ironije u mom prijedlogu već mu je to “ucjenjivački” dokument.

“Prvo treba pogledati je li rad takav da bi njegovo objavljivanje štetilo časopisu. Naravno, ugled časopisa je stalno u prvom planu”.

Ispada da je samo razumnim članovima redakcije ugled časopisa u prvom planu kada su napisali pozitivnu recenziju i pripremili moj rad za tisak. A onda je došao Pečarić i, prijeteći ostavkom, anulirao mišljenje redakcije ali i ugled časopisa (bar u znanstvenim krugovima). “Što možete misliti o znanstveniku koji ne zna da u Proceedingsu s neke konferencije mogu biti objavljeni samo radovi sudionika? Ili:

Što mislite o čovjeku koji očito želi objaviti rad u proceedingsu koji će biti posvećen onome tko ga – po njegovim tvrdnjama – potkrada?”

Pod težim udarom manije vrijednosti, Pečarić smatra da su svi sudionici Konferencije, uključujući i mene, napisali svoje radove da bi ih posvetili njemu. Nego, da vidimo što Pečarić tvrdi u svom predhodnom dopisu.

“Dugo mu je trebalo da shvati kada sam mu rekao da mu je glupo objavljivati rad posvecen meni kada po svijetu piše da ga potkradam. Pa onda mu više nitko neće vjerovati. Na kraju je shvatio i odustao.”

Pa kako je to “na kraju shvatio i odustao” kada “očito želi objaviti rad u Proceedingsu”? Tko ovdje laže, Pečarić I. ili Pečarić II.? Ili je to pitanje za odgovarajuću zdravsvenu instituciju? Što o ovoj temi misli odgovorni urednik tog istog Proceedingsa, prof. Aleksandra Čižmešija, može se vidjeti iz sljedećeg elektroničkog pisma:

Vaš je rad trenutno na recenziji za spomenute časopise, odnosno u proceduri je zajedno s ostalim materijalom za Proceedings MIA 2008 (tj. regularne brojeve MIA i JMI posvećene konferenciji), a njegovo objavljivanje ovisi isključivo o recenziji. Prema tome, računamo s Vama

Srdačan pozdrav iz Zagreba,

Aleksandra Čižmešija

 

Naravno, svi principi pa i ovaj da “isključivo pozitivna recenzija” odlučuje o objavljivanju rada, padaju pod naletom Pečarićeve samovolje. Nedavno sam od gospođe Čižmešije dobio obavijest da je “Odlukom glavnog urednika Vaš rad za Proceedings ... odbijen za publiciranje”. Dakle, još jedan moj rad je “počišćen” bez ikakvog znanstvenog kriterija. Je li bilo kakva znanstvena suradnja, koja se podazumijeva u europskom okruženju, uopće moguća pod ovakvim uvjetima? Je li se ovo isto moglo dogoditi i nekom Njemcu, Francuzu ili, ne daj Bože, Pakistancu?

Ipak, posljednji pasus Pečarićevog dopisa je pravi šlag na torti. On u njemu kaže da bi sve moglo ispasti drugačije da sam ja njega “zamolio” (možda preklinjao?) da moj rad objavi, da se nisam trebao boriti za integritet svojih radova već “priznati činjenično stanje”, tj. pomiriti se s krađom mojih rezultata koja se u međuvremenu dogodila. Čak su njegova “istraživanja pokazala da se radi o značajnom rezultatu kojemu je on (tj. ja) znatno doprinio” - ali ne sasvim!?. I još “da bi bilo korektno da se objavi njegov članak sa specijalnim slučajevima” - to je onaj u kome je mahao ostavkom da bi ga odbio!?

Na kraju, Pečarić poručuje da bi mu morao biti zahvalan što u svojim radovima ne spominje moju “grešku”. A, u stvari, Pečarić ne spominje “grešku” zato što greške ni nema, već je izmišljena da posluži kao alibi za njegova podkradanja. S tim u vezi, javno bih zamolio HAZU (ne SANU) da, u okviru svog Etičkog Povjerenstva, oformi nezavisnu stručnu komisiju koja bi odgovorila na sljedeća pitanja:

1. Je li moja metoda za dokazivanje logaritamske konveksnosti, predstavljen u radu iz JIA, znanstveno ispravna?

2. Jesu li su rezultati dobiveni tom metodom u tom radu točni?

3. Je li se g. Pečarić poslužio tom metodom u velikom broju radova kao svojom, bez navođenja izvora?

Dr. Slavko Simić

{mxc}