Iako na ulicama nije bilo oduševljenog i razdraganog puka, ovaj dan bi trebao biti, eto, za povijesno pamćenje: Hrvatska je pristupila moćnom NATO savezu, uz 'prijateljsku' nam Sloveniju, kao još jedna zemlja bivše Jugoslavije. Pljušte čestitke svjetskih moćnika, Amerika je ponosna zbog pristupa Hrvatske, odjekuju hvalospjevi naših zaslužnih političara, šepure se oni poput paunova; samo što sami sebi ne govore u trećem licu: oni! «Sloboda, mir, demokracija, vladavina prava, ljudska prava, prava nacionalnih manjina, slobodno i odgovorno tržišno gospodarstvo, to su vrijednosti za koje su se naši građani opredijelili još od osamostaljenja», ističe samodopadni premijer pro-europske orijentacije, Ivo Sanader. I nastavlja: «Hrvatska se u Domovinskom ratu uzdala u samu sebe», ali, dodaje uz to jednu notornu laž…..«i u svoje saveznike»!?

Ma, koji su nam to saveznici bili «kad je sivalo, kad je grmilo», jesu li to oni farizejski delegati zapadne demokracije koji su 1991.g. došavši u Beograd dali zeleno svijetlo-odriješene ruke balkanskom žandaru Slobodanu Miloševiću da učini «to što treba», čim prije….«a mi ćemo zatvoriti oči», ili je to možda bio tadašnji ministar VP-Jugoslavije, Budimir Lončar koji je, kako njegov današnji gazda kaže: «UN-embargom na uvoz oružja moj Budo je spasio Hrvatsku od još većeg razaranja!?» Da, da, «zapadne demokracije» postadoše našim saveznicima, ali, tek onda kad je hrvatska vojska na čelu s generalom Antom Gotovinom trebala obaviti njihov (prljavi!) posao u UN-zaštićenoj zoni opkoljenog Bihaća, kad je srbo-četničke agresore trebalo potjerati da ne naprave zločin gori od Srebrenice.

E, tada smo im bili dobri kao što će naši vojnici sutra biti dobri kao topovsko meso u Afganistanu….na braniku «zapadne demokracije!» Može li Hrvatska biti danas ponosna na sve ono što je prošla i postigla, jer danas bi trebala biti ravnopravan čimbenik u međunarodnoj asocijaciji demokratskih zemalja svijeta; ulazimo li to u vrijeme s većim pravima, kakva je važnost Hrvatske za stabilnost jugoistočne Europe? Ponos Hrvatske je sramotno 'zatočen' u mračnim ćelijama Sheveningena a ravnopravnost Hrvatske u međunarodnim asocijacijama evidentna je u ničim utemeljenoj blokadi hrvatskih EU-pregovora od strane minorne EU-državice, prgave Slovenije! Uza sve to, u svom nadahnutom govoru, premijer Ivo Sanader je zahvalio (valjda svim!?) hrvatskim braniteljima, bez čije borbe i pobjede u Domovinskom ratu ne bi bilo samostalne Hrvatske niti ulaska u NATO, prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, zahvaljuje on i aktualnom predsjedniku Stjepanu Mesiću(valjda za njegovo 'istinito svjedočenje' u Haagu, 1997.g.!?, nap.a.), hrvatskom Saboru i parlamentarnoj diplomaciji, svim prijašnjim hrvatskim vladama.

Zahvaljuje li to premijer i bivšem predsjedniku Sabora Vladimiru Šeksu koji mu je 'blagoslovio' njegov akcijski plan sastavljen u četiri točke poznatim riječima: «locirati, identificirati, uhititi i transferirati» …u Haag čovjeka bez čije pobjede u ratu ne bi bilo ni današnje 'NATO-fešte'! Ne znam jesu li tu, njegovu odu zahvalnicu čuli (ili pročitali) i ona trojica hrvatskih generala-branitelja hrvatske slobode koji i danas sjede u haaškom zatvoru čekajući sramotnu presudu o zločinačkom poduhvatu za kojeg se svake godine, petog kolovoza, naša politička elita podno kninske tvrđe kune trivijalnom rečenicom: «Oluja je bila čista poput suze!» Koincidencija, slučajna ili namjerna: Upravo ovog 'povijesnog dana' hrvatskog pristupa NATO-u, na jednom politički montiranom sudskom procesu, na haaškom Tribunalu sponzoriranom po UN-u (s najviše američke pomoći!), donosi se jedna sudska odluka kako Hrvatska ne bi zaboravila tko to odlučuje o suverenitetu, slobodi i demokraciji. 'Međunarodna zajednica' radi to po prokušanom receptu pouzdane magareće dresure: -Malo mrkve, malo batina!

Haaški sud, unatoč cijeloj plejadi neuvjerljivih kripto-svjedoka optužbe, nije napravio nikakav presedan te, jednako svojoj dosljednoj praksi ni u slučaju suđenja hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, nije prihvatio traženje obrana da odbaci sve ili dijelove optužnica, ni govora! Glavni sudac, Nizozemac (sjetimo se samo 'njegovih hrabrih soldata' iz Srebrenice!, nap.a.), Alphons Orie, nekoliko puta ponavlja kako je 'njegovo' sudsko vijeće (skrpano s brda-dola ovog planeta!), «procjenjujući dosad iznesene dokaze u najpovoljnijem svjetlu za tužiteljstvo», zaključilo da su ponuđeni dokazi sasvim dovoljni da sve točke optužnica i dalje nepromijenjeno ostaju kakve su i bile. Ostaju dakle na snazi svi elementi sramotne optužnice, od onog najjačeg, da su trojica generala sudionici «zajedničkog zločinačkog poduhvata», ali, i svih znanih i neznanih sudionika s područja RH, do optužbi da su odgovorni za progone, deportacije, nečovječno postupanje (prisilno preseljenje Srba), pljačke, bezobzirno razaranje gradova(prekomjerno granatiranje Knina!), naselja i sela, ubojstva te okrutno postupanje prema ratnim zarobljenicima.

Pa, postavimo sami sebi dva pitanja: Ako, i nakon iznošenja dokaza obrane, optužnica ostane onakvom kakva je politički montirana pa sudsko vijeće prihvati tešku anatemu po kojoj je Domovinski rat/Oluja zločinački poduhvat i donese adekvatnu presudu, onda će i Hrvatska biti država koja je nastala tim inkriminiranim činom, dakle bit' će «zločinačka država», a kao takvoj nije joj mjesto u asocijaciji zemalja čiji motto je: sloboda, demokracija, vladavina prava, i druge kvalitete dijametralno suprotne 'počinjenom' zločinu!? I drugo, vratimo se na početak rata odnosno na početak srpsko-crnogorske agresije, kada su 'zapadni saveznici' dali zeleno svijetlo Miloševiću, pa se upitajmo: Što bi se desilo da je tada, za trećinu okupirana i razoružana Hrvatska, 1991.godine, pokleknula pred agresorom, da je kojim slučajem kapitulirala? E, tada Hrvatske kao države ne bi ni bilo, na ovim prostorima uz naš sunčani Jadran proširila bi se tvorevina zvana Velika Srbija zacrtana u planovima srbijanske SANU, autora Dobrice Čosića i njegova ratnog ađutanta, kartografa Voje Šešelja koji i danas u zatvoru Sheveningena misli jednako kao što je mislio prije dvadeset godina; a njegova Srpska Radikalna Stranka i danas ima, nažalost, podršku trećine biračkog korpusa srpskog naroda.

U tom slučaju haaškog Tribunala ne bi ni bilo, jer….»'ko bi to smeo da sudi ratnim pobednicima?» Na lijepim istočno-jadranskim obalama tada bi se šepurili ne samo naši istočni susjedi nego i nekakvi ruski tajkuni-tovarišći a to nikako ne bi odgovaralo našim, današnjim moćnim, NATO- saveznicima, zar ne! Bila bi to doslovno prava «Družba Adria!» Ali, hvala Bogu, to se nije dogodilo zahvaljujući isključivo hrabrosti hrvatskih branitelja i njihovih ratnih generala koji su pravednim ratom za slobodu slomili kičmu agresoru i ostvarili državni suverenitet a danas, kojeg li apsurda, čekaju da ih haaška pravda proglasi ratnim zločincima a cijeli hrvatski narod(prema optužnici: sve znane i neznane!?) sudionikom tog zločinačkog poduhvata!

Damir Kalafatić

{mxc}