Možda je malo pretenciozno uspoređivati se s jednom od najbogatijih zemalja Europe i svijeta, Švicarskom, koja ni do danas nije pristupila Europskoj Uniji; a ta virtualna E-Unija će se vjerojatno prije i raspasti nego će Švicarska u nju i ući. Dugih dvadeset godina surađivao sam s jednim velikim švicarskim koncernom pa sam imao priliku upoznati i mentalitet tog naroda, ustvari mješavine triju naroda (Talijana, Nijemaca, Francuza), ali i ponosnih Švicaraca kad je u pitanju njihova zajednička domovina. Nema te obiteljske kuće na selu koja nema visoki jarbol na kojem vihori poznata švicarska zastava. Od malih nogu, od osnovne škole, dakle maloj djeci se tumači kako je Švicarska sve donedavna bila veoma siromašna, isključivo agrarna zemlja, bez ikakve vlastite sirovine a sve što je ostvarila, ostvarila je vlastitom pameću, radinošću i respektabilnim nacionalnim ponosom.

Banalan primjer

Iako ta brdska zemlja nema plantaža kakaovca, Švicarska ima tek mlijeko alpskih krava, ona proizvodi najkvalitetnije čokolade (poznate marke kao što su 'Milka', 'Lindt', 'Tobler'…), afirmirane proizvode u cijelom svijetu. Glede kemijske i farmaceutske industrije ta relativno mala zemlja je među vodećima u svijetu. Premda nemaju željezne rudače, ili boksita, a nemaju previše ni energetskih resursa osim vode, njihova industrija strojeva za obradu metala jedna je od vodećih u Europi, a o svjetski poznatim švicarskim satovima (ili sirevima) ne treba ni govoriti. Švicarcima ne treba sugerirati da protekcionistički kupuju samo «švicarsko», jer: U toj zemlji, doduše, možete kupiti jeftina jaja iz uvoza po cijeni od par desetak Rappena (stotih dijelova CHF-a) ali pravi Švicarci, uvjetno rečeno 'protekcionisti', kupuju švicarska jaja dvostruko skuplja.

Rijedak je Švicarac koji ima svoj bankovni račun kod nekakve Unicredito, Banca Intese, Societe General Group, Erste, Hypo ili Raiffeisen-banke, oni upravo protekcionaški štede kod vlastitih banaka kao što je UBS, Credit Suisse ili Kantonal Bank-Zuerich za razliku od nas, Hrvata, kojih većina deponira svoju štednju kod banaka, najprije 'državnim novcem' financijski pomno dotjeranih a zatim prodanih strancima(a štednja hrvatskih građana je impozantnih 190 milijardi kuna); ali ne i kod Hrvatske Poštanske Banke, ili nekih drugih, marginalnih hrvatskih banaka. Poznati hrvatski tajkun, Luka Rajić nije vodio računa o hrvatskom 'protekcionizmu' on je veoma pragmatično i profitabilno prodao 'svoju Luru' Francuzima iako je ona stvorena na jeftinom mlijeku hrvatskih krava. Prodao ju je za fascinantnih dvije milijarde i nešto kuna (i za razvod braka platio 50 milijuna Eura!?), preselio se u Ženevu i uz to još kupio jednu od vodećih švicarskih tvornica čokolade, tvrtku 'Favarger'. Danas više nemamo ni potrebe strahovati da nam Europa protekcionistički kliče: 'kupujte francuski Lactalis', jer on je već u Hrvatskoj!?

Komediograf i komedijaši

Marin Držić bio je čak i političar, poštovani i ugledni član dubrovačkog Malog Vijeća ali je isto tako bio i vrstan literat, komediograf, za razliku od naših današnjih elitnih političara koji su velikom većinom pravi komedijaši, lakrdijaši, vic-maheri, pravi likovi iz Držićevih djela. Ako za ništa drugo nisu sposobni, a po svemu sudeći i nisu, pravi su majstori u pričanjima viceva i pošalica, izruguju se jedni drugima gdje god stignu, sprdaju se sa stanjem u vlastitoj državi optužujući jedni druge za tragikomičnu situaciju banane. Uveseljavaju oni time i hrvatski puk, koji se doduše ne vozika u blindiranim BMW-ima ili dokono tulumari svijetom srebrnim Challengerima a po zemlji raskošnim terencima. Uostalom, rijetko koji od takozvanih elitnih političara je vlastitim radom stekao imetak pa temeljem toga postao političarom, kod većine je taj proces bio obrnut, neprirodan i podozriv. Ali zato danas, taj 'njihov' puk-poput majmuna, uistinu guli klizavu koru sa svoje svakodnevne banane.

S druge strane, pozabavivši se ovaj put stranim mu gospodarstvom, predsjednik SDP-a, inače rijedak gost hrvatskog Sabora, upozorava na «opasnosti nekontroliranog protekcionizma, vođenog krilaticom 'Kupujmo hrvatsko'», i dodaje duboko razočaran, vrlo emotivno: «Najradije bih kupovao hrvatske automobile, cipele ili namještaj. Ali toga nema (pa, eto, prisiljen sam kupovati uvozno, nap.a.)!? Ne smijemo zaboraviti da smo na slobodnom tržištu i da se protekcionizma treba čuvati. Inače, suočit ćemo se s pozivima iz EU-e kojoj stremimo: kupujmo bavarsko, njemačko, američko...ili ljetujmo u Sloveniji!» E, u tome se nadobudni Milanović grdno vara, jer danas, u vrijeme svekolike svjetske recesije, primjerice Francuska neće protežirati 'Euro'-rumunjsku proizvodnju automobila Dacia-Renault nego će veoma protekcionistički preferirati i spašavati vlastitu proizvodnju iste marke u Francuskoj, jednako tako će učiniti-a to već i čine-i posrnuli njemački VW ili jednaka japanska Toyota u Slovačkoj, a sve u cilju zaštite/protekcije domaće proizvodnje.

Nije li to rigidni primjer nekontroliranog protekcionizma bez ikakve opasnosti od mogućih prozivki ili sankcija, asocijalan i u cijelosti kapitalistički nemilosrdan? Je li Zoran Milanović možda konzumira viski marke 'Chivas Regal' ili francusko vino sorte 'Beaujolais' umjesto da proba, ako već i nije, vrhunsku graševinu iz iločkih podruma našeg marljivog ministra Petra Čobankovića. Čobanković, popularni Čobi, u rodnom Iloku sve svoje slobodno vrijeme, koliko ga ima, provodi s obitelji i pomaže sinu oko vinarstva jer to je njihov obiteljski biznis. Svaki slobodan trenutak ministar provodi kod kuće u Iloku jer je već godinama, zbog dužnosti u Vladi, odvojen od obitelji. Tamo ga čeka brojna obitelj: supruga Anica, sinovi Ivan, Tomislav i Andrija, kći Ema, snaha Aleksandra te dvoje unučadi-Petra, nazvana po djedu, i unuk Josip. Sin Hrvoje, student Poljoprivrednog fakulteta, tatin je sustanar u Zagrebu, a ostatak brojne obitelji živi u obiteljskoj kući koju je ministar naslijedio od roditelja. Nadogradili su je i sagradili poveći vinski podrum jer upravo je vinarstvo (uz ministarstvo, nap.a.!?) njihov obiteljski biznis.

«Otkako sam u Zagrebu, sin Ivan preuzeo je na sebe 24 hektara vinograda i cijelu proizvodnju. Podrum je kapaciteta 100.000 litara (ca. deset vagona!) i na tržištu prodamo sve, bez protekcije. Nešto podijelim kolegama ministrima (možda koju litru i Milanoviću!?) jer se i njima sviđa moje vino», kaže Čobanković i dodaje kako mu je drago što su sinovi nastavili obiteljsku tradiciju. Ministar dodaje da su svi Čobankovići u selu vinogradari. «Imao sam četvero braće i sestru, a četvero ih je bilo i kod supruge. Kad se sastane samo uža obitelj, ima nas stotinjak», kaže ministar čija četiri zida u obiteljskoj kući drži supruga Anica. Čak i u raftingu je simpatičan!

«Djeci je toliko falio da su čekali večernje vijesti da ga bar vide na TV-u», kaže supruga dodajući kako i dalje žive kao prosječna hrvatska obitelj, u kojoj ministar začas postaje zemljoradnik….bez bojazni za vlastitu egzistenciju, u slučaju da mu «država-banana», nedajbože bankrotira! Eeeee, ali vinograd treba u veljači obrezati, u proljeće treba motiku u ruke uzeti i vinograd prekopati, i to više puta, treba ga i više puta prskati protiv raznih nametnika, na koncu treba i grožđe s trsja pobrati, vino napraviti i u boce flaširat; a to nije lako, lakše je u dućanu kupiti bocu francuskog Beaujoles-a, a i otmjenije je! I još nešto:

Ovog ljeta, a moglo se je to nažalost i u novinama pročitati, hvarski vinogradari zatražiše pomoć u berbi…i to čak 500 najamnika; nudiše oni i poštenu dnevnicu od 500 kuna, plus obilatu dalmatinsku marendu. Na oglas se javilo dvadeset penzionera!? A banane u Hrvatskoj i tako ne 'rađaju' pa ih ne treba ni brati!

Damir Kalafatić

{mxc}