Ispod svakog dostojanstva je tvrdnja profesora s Oxforda, urednika Priručnika o fašizmu, Richarda Boswortha, koji, prema „Jutarnjem listu“ od 23. ožujka 2009., u poglavlju „o Hrvatskoj i Srbiji“, govoreći o dr. Tuđmanu i Miloševiću, razrađuje „koji je više i jače fašistički nastupao devedesetih godina prošlog stoljeća“, ne spominjući uopće činjenicu srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i nužnost nužne obrane hrvatskog naroda. Britanska politička mašinerija ne želi prihvatiti činjenicu povijesne borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost vlastite države. U Priručniku o fašizmu poistovjećuje se Tuđmanova borba za obranu samostalne Hrvatske i srpsko-crnogorska agresija na Hrvatsku predvođena Miloševićem. Bosworth je morao znati da je, i u takvim okolnostima, dr. Tuđman, na prvim slobodnim i demokratskim izborima na ovim prostorima od 1918. godine, svibnja mjeseca 1990., na najlegalniji način došao na vlast i obranio Hrvatsku. Kako se demokratski izabrana vlast može nazivati režimom u kojem su se „događale manifestacije fašizma, ali u znatno manjem opsegu nego u Srbiji“! Može li nam gospodin profesor reći koje su to pojave u Hrvatskoj s karakterom fašizma? Taj koji piše ovakve političke dezinformacije i vrijeđa hrvatsku povijesnu borbu za slobodu i samostalnost, očito pripada krugu onih engleskih snaga koje su, tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, trgovali s hrvatskim prostorima i političkim borbama hrvatskog naroda za samostalnu i suverenu hrvatsku državu.

Britanska uloga u oba svjetska rata

Češka povjesničarka dr. Melada Paulova u djelu „Jugoslavenski odbor“, tiskanom u Zagrebu, 1925. godine, opisuje žalosnu scenu s teškim povijesnim posljedicama, između Frana Supila i predsjednika engleske Vlade, gospodina Asquitha u studenom (XI) 1914., u uredu predsjednika. Razgovarajući o „jugoslavenskom pitanju“, Supilo je uz pomoć zemljovida pokušao prikazati problem Hrvatske. Međutim, Asquith uzme Supilu olovku i na mapama povuče liniju i upita Supila: „da li bi bilo teško i bolno, ako bi Italija tražila od saveznika, te krajeve za uzvrat za pristup na strani Saveznika“? Paulova: „Te riječi značile su katastrofu“! Ovaj nehumani, nepolitički, anticivilizacijski i antipovijesni čin „sile“ predsjednika Asquitha, djelovao je kasnije Londonskim paktom tako da je Nikola Pašić-Baja, dopisniku talijanskog lista „Corierre della Sera“, u travnju 1916., između ostaloga izjavio:

„U štampi se više puta nišanilo na nekakve razmirice između Srbije i Italije. Ja imam mogućnost opovrgnuti ove glasine i kategorički izjaviti, da nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom, no ako i ima povoda, da se izmjene mnijenja među Srbijom i Italijom, ipak ovi nisu takve vrste da bi mogli, u koliko ih se tiče, pobuditi takvo uznemirenje. Mi Srbi ne možemo ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi također težimo k moru no nipošto ne tražimo ratnih luka s pravom da tamo zatvorimo flotu. Mi jedino nastojimo da dobijemo jedan ekonomski izlaz. Italija se ovome ne protivi, te ako se može govoriti o oprekama i raznim nazorima, to takvi postoje samo glede broja pristaništa potrebnih Italiji za obranu njene vojničke prevlasti na Jadranu...“ (Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske, str. 455).

Churchillova epizoda…

Rezultat stvarne engleske politike tijekom Prvog, na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, nije se u sadržaju izmijenio ni na politiku koncem Drugog svjetskog rata. Pojavio se i tad Englez koji je odlučivao o sudbini Hrvata - Winston Churchill. U zborniku „Tajna prepiska Churchill-Staljin“, na 433 stranici, jasno stoji: „Sporazum koji je potpisan između Šubašića i Tita, prvi novembra 1944. predviđa formiranje namjesničkog vijeća u Jugoslaviji i obrazovanje jedinstvene jugoslavenske vlade od predstavnika Nacionalnog komiteta oslobođenja i kraljevske vlade. Churchill kaže da je on pregledao plan sporazuma između Tita i [ubašića i smatra da je taj sporazum može biti baza i uzajamno razumijevanje. Churchill je upoznao Tita s tim da će kopiju tog telegrama uputiti J. V. Staljinu“! Dok Churchill zauzima ovakva stajališta Hrvati su još uvijek imali svoju samostalnu državu – NDH. Čemu su služile one značajne riječi Atlantske povelje, donijete od Churchilla i Roosevelta, 14. kolovoza 1941. u kojoj se isticalo stajalište: „Svaka teritorijalna promjena mora biti u skladu sa slobodno izraženom voljom naroda; narodi imaju pravo izabrati oblik vladavine po svojoj volji; to pravo treba vratiti svima kojima je bilo silom oduzeto“!

Gdje spada zapovjedna odgovornost britanskih časnika?

Imajući u vidu prava iz Povelje, neshvatljivo je ponašanje engleske vojske nakon završetka Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. kod Bleiburga u Austriji. Ostatci hrvatske regularne vojske predali su se engleskoj vojsci s njima u dogovoru. Umjesto zaštite, suglasno Međunarodnom pravu, Komanda engleskih snaga ih je jednostavno goloruke predala komunističkim Titovim vojnim snagama, bez ikakva jamstva, ovi su ih na jezivi način poubijali odmah ili kasnije diljem Slovenije i Križnog puta, zajedno s civilima koji su bježali ispred partizanskih zločinaca. Gdje je tu odgovornost, po međunarodnom pravu, engleskih zapovjednih snaga koje su izazvale ovakav zločin, jedinstven u svjetskim razmjerima? Prema tome daleko bi bilo korisnije da Bosworth u Priručniku o fašizmu razradio ulogu engleske politike 1918., 1945., i 1990.-1996. ., u kontekstu hrvatske borbe za slobodu i samostalnost, negoli da predsjedniku demokratske Hrvatske pakira nepostojeći „fašizam“. Uz to, podsjećam profesora, Hrvati su imali svoje kraljevstvo još početkom 10. stoljeća! Bosworth zna da se Hrvatska nalazi na razmeđu svjetova, kultura, civilizacija i neprevladanih protuhrvatskih dogmi 19. i 20. stoljeća. One su proizvele diktatore: Hitlera, Mussolinija, Lenjina, Tita i Miloševića Hrvati su bili prisiljeni braniti se da bi se očuvali kao narod. Ta borba je dovela do međunarodnog priznanja Hrvatske i članstva u UN i VE. Hrvatska ne bi bila priznata i primljena, poštovani profesore, da je koketirala s fašizmom.

Lekcija koju profesor nije naučio

Neodgovorno je tvrditi da je dr. Tuđman koristio povijest „ultranacionalizma, fašizma i desničarskih fenomena“, jer borba hrvatskog naroda za slobodu je povijesna stvarnost. U teškim trenutcima 1990.-1996., dr. Tuđman je tražio ostvarenje hrvatske povijesne težnje i tradicije. Tuđman predstavlja Hrvatsku koja se željela osloboditi, daleko je od svake mržnje i nasilja. Ako je želio znati istinu o dr. Tuđmanu i njegovoj politici, profesor Bosworth trebao je pročitati govor dr. Tuđmana u UN, 22. svibnja 1992. godine., u kojem je kazao: „Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodna potvrda suverene državnosti Republike Hrvatske... Čast mi je s ovog mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje... Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete... Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznanje Republike Hrvatske izgrađujemo na načelima otvorenog, demokratskoga i slobodnog društva... Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnog poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda“!

Sadržaj cjelokupnog političkog nastupa dr. Tuđmana, očito je, gospodine profesore Bosworth, nikako se ne može okarakterizirati „fašizmom“!

Milan Vuković
Hrvatsko slovo

{mxc}