Nematerijalna maritimna baština - od zajednice do muzeja i vice versa (Popisivanje, zaštita, interpretacija i diseminacija)

 

Neki primjeri pomorstva/pomorskoga Dubrovnika

"Nematerijalna baština nije samo umjetnička vrijednost umjetnine, simbolička vrijednost predmeta, znanstveno značenje specimena [ogleda/primjerka], povijesno značenje relikvije ili sl. ...Najveći dio nematerijalne baštine... tek je posredno vezan uz materijalni svijet". Tako nju čine i "način obrade materijala i izrade predmeta materijalne kulture, nastambi i građevina, naseobina i gradova, što bismo suvremenim jezikom pojednostavljeno nazvali tehnologijom". Muzej prevladava razinu prikupljanja i "uvijek nastoji nematerijalno prikazati i iskazati materijalnim". Tako Ivo Maroević smatra da su "nematerijalni slojevi zaborava puno potpuniji i hermetičniji od... dubine mora nad potonulim brodovima".

maritimna baštinaSusljedno, "zaštita se svodi na iscrpnu dokumentaciju o fenomenu nematerijalne baštine, gdje danas različiti mediji omogućuju primjereniju pohranu pojedinih oblika te baštine", pa možemo govoriti (ili bi barem trebali nastojati da to ne bude govor neispunjenja) o "njegovanju i održavanju, sve do rekonstruiranja pojedinih pojavnih oblika nematerijalne baštine u muzejskim radionicama ili prostorima za rad s publikom ili pak o simuliranju njihova održavanja u životnim sredinama populacije koja gravitira muzeju". Nadalje, "izložbe svih mogućih vrsta..., publikacije, različiti oblici video medija, predavanja i druženja u muzejskim prostorima i dalje ostaju potencijalni oblici komuniciranja nematerijalne baštine, s time da im se pridružuju svi oblici predstava, sudjelovanja u igrama, obredima, zbivanjima, radionicama za izradu i obradu predmeta tradicionalnim načinima. ...Sve to nematerijalno zbiva se u primarnom ili muzeološkom materijalnom kontekstu, s opremom koja može biti dio zaštićene materijalne kulture, ali i njezina vjerna kopija".

U sadašnjem "kontekstu" (možda je bolje reći: okruž[en]ju), "priroda" nije samo pitanje divljine, pustopoljine, goleme površine, količine, mase, mora nečega. Također se odnosi na ljudima pripitomljenu (kultiviranu) prirodu, na tehnološke artefakte, na ljude i njihove tvorevine kao što su jezici i (političke) institucije. Ona se tiče materijalne realnosti, ali također i onoga što je učinjeno u i pomoću materijalne stvarnosti. Glazba, na primjer, ne postoji u vakuumu - ona treba vibracije, materijalne kretnje, (po)micanja. Barem kao vibracije, glazba je dio prirode. "Naturalizam" (pre)uzima daljnji korak tretirajući glazbu kao prirodni fenomen, ne samo u njezinom izražaju (kao) vibracije, nego također u njezinom izvorištu u ljudskom stvaralaštvu i namjernosti (namjera[va]laštvu). Slično je i s (ne)materijalnom baštinom koja treba poticaj kao izazov na baštinski potencijal svijeta. Ovaj pak treba, prečesto u velikoj mjeri, fondacijsku umješnost i duboko financijsko zaleđe. Svijet živi u raskoraku tih dvaju fenomena duhovnog, nematerijalnog, te opipljivo (šuštajućeg) i upozoravajuće materijalnog i selektivnog, gotovo usudom ograničavajućeg. Štoviše, zakoni hladno propisuju neprihvat "predmeta" koji se dugoročno (muzejski) ne mogu (o)čuvati ili bi pak mogli ugroziti već (o)čuvane i(li) prezentirane. To je inače i nepisani zakon u nama zapisanog, ali i uopće "zakon" svijeta u kojem živimo, njegova zaštitna mjera i kod opstanka.

Ne možemo interpretirati prošlost bez da inkorporiramo naše iskustvo sadašnjosti, tako da bi svaki povjesničar i arheolog trebao biti otvoren optužbi za pristranost (jednostranu sklonost) u prezentaciji. Priča o Dubrovčaninu Matu Đorđiću (Matteo Giorgi, Matheus Viti de Georgio, 1329.-1400.) podsjeća na scenarij za mogući film General of the Sea Stevena Spielberga. On je bio "general mora" jer su pomorske države imale naziv generale del mare za zapovjednike posada (mornarice) i brodovlja. Rođen u Dubrovniku, pustolovne ćudi, trgovački je profitirao, te kupio brod i raznoliku skupocjenu robu. Da zavara rodbinu i poznanike, vratio se kopnom (iz Boke kotorske) preobučen u prosjaka, pa ga nisu čak ni prepoznali i pozavidjeli mu na "statusu". Kada se pojavio njegov brod pred obližnjim otočićem Lokrumom, rodbini promijenjenog stava je odvratio: "Velika hvala - ne vama nego brodu i svome bogatstvu", pa je dobio nadimak "Gramarci". Susrećemo ga u Veneciji (1366.) i Valoni (1371.) kao organizatora trgovine i predstavnika dubrovačkih trgovaca, zatim kao kneza Dubrovačke Republike (1372.), te uglednog vlastelina (plemića), poslanika pri diplomatskim misijama i zapovjednika (ratne) dubrovačke državne flote. Kao vrsni poznavatelj rukovanja brodskom artiljerijom dobio je 1378. zadatak da s gradskih zidina bombardira sve venecijanske galije koje bi se drznule ući u morski tjesnac između grada i Dubrovniku obližnjeg otočića Lokruma.

Sudjelovao je u sukobu Genove i Venecije 1378. nanoseći Mlečanima znatne gubitke dvjema dobro naoružanim galijama koje je Dubrovačka Republika poslala za potporu Genovi, vješto je izbjegao pomorski okršaj kod Chioggie, te je tim zaslugama dobio genoveško plemstvo. Trima galijama je 1383. uspio (kod Korčule) zarobiti nekoliko francuskih galija koje su gusarile i plijenile u dubrovačkim vodama, te galije vojvode Anjouskog na kojima je bilo nekoliko Anjouskih uglednika, a francuski kralj Karlo VI. morao je diplomatski intervenirati (također izaslanici Pape, Napuljski kralj i dr.) u svezi oslobađanja zarobljenika, pri čemu je Dubrovnik dobio različite povlastice u tim zemljama. Sudjelovao je i u vojnom pohodu 1389. na ondašnju (gusarsku) luku Bari, kada je neutralizirao nekoliko gusarskih brodova, a bavio se i organizacijom lova na koralje. Predlagao sam da se snimi film upravo tog naslova General of the Sea jer postoje detaljni i precizni snimci dubrovačkih zidina koje je za Društvo prijatelja dubrovačke starine obavila tvrtka Geographica d.o.o. iz Splita. Treba samo detaljno 3D-obraditi sliku Nikole Božidarevića koja (u detalju) prikazuje staru dubrovačku luku (prije velikog potresa iz 1667. godine) iz Dominikanskog samostana u Dubrovniku, te kompjutorskom animacijom napraviti "živu sliku" za igrani film o tom Dubrovčaninu, što bi bila velika promidžba za Grad Dubrovnik i RH.

U Pravilniku Društva prijatelja dubrovačke starine u Dubrovniku (1952.) naznačeno je da u svom djelokrugu rada upoznaje "široke narodne mase" o značaju kulturno-povijesnih spomenika i starine uopće, te probuđuje što veći udio u zaštiti, popravljanju, restauriranju i pronalaženju spomenika i predmeta kulturno-povijesnog i etnografskog značaja, moralno i materijalno potpomaže organizaciji i uređivanju muzeja, arhiva, knjižnica, skupljanjem i pohranjivanjem spomenika i starina, te da svoju svrhu postiže, između ostalog, pronalaženjem, otkupljivanjem, skupljanjem kulturno-povijesnog materijala i otvaranjem izložbi i muzeja u pojedinim mjestima svog područja (Grad i ondašnji kotar Dubrovnik, poluotok Pelješac i otok Lastovo) čime se postiže zaštita tih predmeta.

Predlagao sam da se u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika poploča dio od Velikog mula preko nekadašnjeg Malog arsenala, pa do tvrđave Sv. Luke , tako da učinimo prohodan taj dio u novije vrijeme i za turiste važne komunikacije kojom bi se dodatno rasteretile gradske ulice i ona glavna - Stradun (Placa). To bi olakšalo pristup turistima koji bi pješke mogli doći s Ploča. Naravno, kako to vrijedi svuda u starim gradovima Dalmacije, pozornost treba usmjeriti na (hidro)arheološke slojeve i nužna prethodna istraživanja dijela koji bi se zatim nasuo materijalom i popločao. Nekadašnji Veliki arsenal (znamenita tri volta, zapravo četiri jer je jedan zazidan) sudbinski je povezan s prošlošću Dubrovnika i pomorstva ovog kraja, ali gubi funkciju još u XIX. stoljeću i jednostavno oko nečega morate hodati da bi to istinski mogli vidjeti, a u suprotnom slučaju nepostojanja šetnice to bi mogli samo oni koji su na plovilima. Uprizorenje ima i mogućnosti u malom. Još krajem 90-ih godina XX. stoljeća postojao je prijedlog da se na dijelu Malog arsenala napravi "živa" radionica izrade tradicionalnih plovila, tako da bi se na tom dijelu popločanjem bez nasipa materijala omogućilo da se takva plovila porinu u more, što bi sve moglo biti na očigled posjetitelja i građana Dubrovnika. Nematerijalna baština u živom i za žive.

Dubrovačka Republika je imala veliko srce diplomatskih umijeća i trgovačkih pregnuća, veliki broj trgovačkih brodova, ali skromnu ratnu mornaricu jer i jezik slobode može biti dobar saveznik uplovljenja u mirne i od gotovo svih (ljudskih) sila neutralne vode. Ne zaboravimo da srce i mozak (senata, vijeća, sabora, parlamenata) neke države uvijek opslužuju umorne ruke, prečesto lišene veće slobode, raskoši prolaznih trenutaka života i nepotrebnih riječi koje sve zajedno čine neku državu uopće postojećom. Dubrovački Senat još početkom XVII. stoljeća (naročito 1614.-1619.) nalaže nadzornicima arsenala nabavu četiriju "dugih barki", te posebno oružje u smislu učinkovitijeg naoružanja svojih ratnih brodova. Jedna trirema zvana "bastarda" raspremljena je 1619., te se pripravila kvalitetna građa za izgradnju novog ratnog broda - bireme od 14 klupa (porinute 1620.). I na moru i kopnu (mornarička pješadija) ostavljala je traga ratna flotila koju je ustrojio dubrovački Senat 1662. godine, a činili su je: dva brigantina, filjuga, "duga barka" i manje plovne jedinice. Inače, Dubrovačka Republika nije imala stalnu veliku ratnu mornaricu, a to su uobičajeno bila 3-4 ratna (državna) broda srednje veličine i nekoliko manjih. Tijekom XV.-XVIII. stoljeća ratnih (državnih) brodova (raznih veličina) kojima su matične luke bile Dubrovnik i Mali Ston bilo je najviše do deset (velika galija, galija, galija "bastarda", "piata", fusta, galijica, mala i velika fregata, fregata "gaeta", brigantin, ormanica, filjuga, duga barka i dr.).

Dvije državne (ratne) fregate i vesla državne "velike barke" bojao je crvenom bojom 1570. Stonjanin Luka Venturić. Bartul Baptista i njegov naučnik (šegrt) uresili su krmeni dio nove fuste za 2,5 mjeseca i izradili male drvene stupove (19. VIII. - 3. XI. 1554.). Krile (sin Nikole Antunovića) iz Stona uresio je dubrovačke državne (ratne) brodove Velikog arsenala u Dubrovniku (1566., 1573.-1574. godine), pa je svojim bojama oslikao krmeni dio galije (1566.), zelenom bojom piturao 17 ferala/fenjera (1573.), te oslikao zastave, obojao zastavno koplje i pozlatio jabučicu zastavnog koplja državne galije (1574.). Dubrovačka Republika imala je više malih arsenala (privatnih orsana - zaštitnih znakova uglavnom dubrovačkih ljetnikovaca ), te ona tri "glavna" (dva u staroj gradskoj luci i jedan u Malom Stonu). Za Veliki se arsenal 1345. odredilo da se utvrdi drvom "ili kako se nađe najshodnijim radi bolje zaštite i samog arsenala i samog grada", a 1383. već postoji namjera da se napravi presvođeni zid (otvori) za navoz brodova. Po opisu zatvaranja velikih lukova naslaganim gredama pričvršćenim s unutarnje strane zida (1403.) odnosno zatvaranjem polulukova ciglama (1410. i 1418.) dodatno se poboljšava zidanjem donjih dijelova otvora umjesto zatvaranjem gredama. Ustaljenje zidanja i rušenja zida otvora arsenala (građenih 1386.-1387., užih i kraćih od ovih današnjih) prema moru zabilježeno je nakon stručnih savjeta 1466. godine. Svakako da je za gradnju rabljen i kamen, pa je tako npr. u gruškom kamenolomu 1795. prilikom vađenja kamenja (barutom) bio oštećen zid u vlasništvu gruškog brodograditelja "prota" Miha Vilenika.

Na tzv. Frezzinom nacrtu (upućenog Garagninu) - zapravo tlocrtu - luke Gruž iz 1811. precizno su naznačena nekadašnja brodogradilišta. Od tih brodogradilišta još postoje tragovi, ali na fotografijama. U Pomorskom muzeju u Dubrovniku postoji brodogradilišni alat s tih brodogradilišta. Proširenjem gruške rive 1926.-1929. nestali su gruški škari, a kao i onda, tako i u najnovije vrijeme širenja gruške obale ne vodi se računa o vjerojatnim hidroarheološkim nalazima. Ostatke, rekonstrukcije i uprizorenja nekadašnjih brodogradilišta moguće je oživotvoriti u Pomorskim muzejima ili sličnim ustanovama koje zadiru u taj vid kulturne baštine. Neki su smatrali da bi čak trebalo osnovati i "mali brodogradilišni muzej u Gružu". U najnovije vrijeme ponovno je oživjela ideja o gradnji marine u Gružu, ali na način sličan betonskoj "ribljoj kosti", kao što su (ili će tek biti) poznati primjeri u većim razmjerima lošeg gospodarenja krajobrazom u Dubaiju, Abu Dhabiju, Kataru i Bahreinu. Mislim da je pitanje marine u Gružu stvar dvojbe: ikako ili nikako, te bi o tome trebalo organizirati okrugli stol. U slučaju izgradnje marine, svakako bi trebalo pratiti crtu uzobalja, tako da bi mogli napraviti nešto oveće drvene L-mul(ov)e (kao što je onaj između nekadašnjeg ronilačkog kluba i Fakulteta za turizam i vanjsku trgovinu - Vile "Elize"), koji bi imali samo tri betonska stupa-nosača, a drveni dijelovi mula ne bi bili puni, već kao šine izmijenjeni prazni i puni dijelovi okomito postavljenih gred(ic)a.

Oni bi mogli zapravo pratiti cijelu crtu obale od Orsana (benzinske crpke) pa do špice luke Gruž (ispred nekadašnjeg "Radeljevića"). L-mul(ov)i bi bili odvojeni oko 5-10 m jedan od drugoga i okrenuti "zaklonjenijim" dijelom prema špici, kao što je i onaj već spomenuti kojeg ne treba rušiti, već uzeti za primjer. Jedan dio obalnih mul(ov)a predstavljao bi na taj način višak jer bi barke i ostala plovila imala sidrišta s vanjske i unutarnje strane L-mula i same obale, te bi na taj način moglo stati više barki domaćih žitelja koji ne bi trebali ići kaićima do svojih od obale udaljenih plovila, a eventualno bi s vanjske strane L-mula ostalo mjesta za pokoju jahtu koja bi se usidrila bočno i vjerojatno zauzimala cijeli vanjski dio. Svaki muo (gat - označen rimskim brojem) imao bi točno određeni broj sidrišnih mjesta (označenih arapskim brojem) da se spriječi "divlje" sidrenje. Efikasnija provedba načelnosti u zakonima zapisanih "jednakosti svih pred zakonom" dovodi nas do toga da bi svi plaćali vez, a ne samo neki zbog pitanja "nadležnosti" i(li) drugih nebuloza, iako je šteta nejednakosti već napravljena zbog nemogućnosti povrat(k)a u prošlost.

Početkom 1950. Jadranski institut ondašnje JAZU pokrenuo je akciju prikupljanja građe ribarstvenog običajnog prava, pa je tako Komisija za pomorsko i ribarstveno pravo izradila nacrt "Naputka za sabiranje običajnog ribarstvenog prava" u svrhu probnog prikupljanja. Tako su upiti (njih 58) iz običajnoga ribarskog prava bili o pravu ribolova uopće, ribolovnim područjima, diobi ribolova na vrste, ribolovnim sredstvima (alatima), ribaru i ribolovnoj družini, ograničenju ribolova i zaštiti riblje mlađi, prodaji i transportu, te nedozvoljenim djelima i kaznama. Te iste 1950. bilo je svrsishodno organizirano skupljanje narodne pomorske terminologije, te je u tom smislu poslano cirkularno pismo kasnijim povjerenicima u nekim mjestima dubrovačke okolice. "Stalna" Komisija za pomorsku terminologiju nakon trogodišnjeg rada u potpunosti se ugasila (1952.) , ali nazivlje iznalazi put u akademiji, znanstvenim institucijama i pojedincima.

Učitelj u mirovini Marko S. Vekarić iz Orebića 13. lipnja 1950. na upit odgovara Pomorskom muzeju u Dubrovniku sa žaljenjem zbog nemogućnosti prihvaćanja tog posla, te kaže: "Da ne bi ovaj moj otklon kojekako nepovoljno tumačili, čujte me: obzirom na prehrambene i ekonomske prilike svoje obitelji (kao penzioner imam 3.200 din. mjesečne penzije), prisiljen sam bio - iako mi je skoro 70 god. - napustiti svaki intelektualni rad i prihvatiti se poljoprivrednih poslova na svojoj čednoj ekonomiji. Tim zamornim radom toliko sam zaokupljen, da skoro ne dospijevam ni misliti. ...". U pismu od 8. srpnja 1950. on ipak veli da prof. Šime Štuk nije mogao biti povjerenik za Orebić zbog ozbiljne bolesti, te nastavlja: "...učiniću ono što budem mogao i kada budem mogao" napominjući da su članovi obitelji nekih ljudi svi odreda "garantirani potrošači" (jer se hrana tada dobijala ograničeno), dok za njegovu obitelj od 3 člana on (u mirovini) jedini bijaše garantirani potrošač s oko 8 kg žitarica mjesečno i 0,5 kg cukara (sladora). Na skupu Najbolji u baštini - The Best in Heritage u Dubrovniku 2008. moglo se čuti da su "ukupni" (stavimo ih u navodnike, jer takvi dugoročno ne mogu biti konačni) troškovi osnivanja jednog novog muzeja u Australiji iznosili 20 milijuna australskih dolara, a jednog drugog u Velikoj Britaniji čak 20 milijuna engleskih funta. Darko Dukovski kaže: "Apolonski je tragično što Europa i dalje uporno njeguje mit o sebi kao jedinstvenoj kolijevci civilizacije koja je čovječna, racionalna, demokratska i nadasve duhovna", pa se čini "da joj taj mit najviše i smeta u njezinom stvarnom nastojanju ujedinjenja. ...Zajedničko svakom povijesnom razdoblju Europe kroz XX. stoljeće je duhovna promocija ugroženosti.

Promocija straha od onoga drugoga, različitoga, jačega ili jednako snažnog". Pomorski muzeji Mediterana imaju svoju asocijaciju (AMMM) koja baštini Sredozemlje kao dio baštine Europe i svijeta, slično kao što to nastoje činiti i druge u globalu europske i svjetske neintegrirane udruge čija je domena pomorstvo i pripadajuća mu baština. Čini se kao da Europom još uvijek plove stari duhovi animoziteta još od španjolske Nepobjedive armade (1588.), pa je, barem što se tiče pomorskih udruga, Atlantik odvojen od Sredozemlja. Na sreću, ta "ukupna" pomorska baština integrira onu baštinu kopna i dubljeg uzobalja: govoreći o jednoj, na neki način zadiremo u drugu i njezino razviće. Cjelinu ponekad moramo prividno razdijeliti da bi ju lakše mogli (iz)rabiti za apsorpciju malih interesa koji cjelinu čine imaginarnom (misijom).

"Čovjek svoju društvenu prirodu ne ostvaruje u sklopu nekog apstraktnog čovječanstva, pa ne može biti ni svjetske civilizacije u nekom apsolutnom smislu. Riječ može biti samo o koaliciji kultura od kojih svaka čuva svoju vlastitost". Govoreći o nematerijalnoj baštini mi se služimo materijalnim izrazima i iskazima povjerenja integracije, zadiranja jedne u drugu, što bi u konačnici "dugog trajanja" uljudbu trebalo učiniti ne samo nazivu prihvatljivijom i razboritijom, već i svemu istinski ljudski zamišljenom, što ona zasad baš i nije.

Đivo Bašić

{mxc}

Čet, 24-06-2021, 11:38:45

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.