Ovih dana dvije šokantne vijesti jednostavno plijene naše, ali i svjetske medije: senzacija zbog ničim obrazloženog, iznenadnog političkog suicida premijera RH i predsjednika HDZ-a što je skoro pa veća senzacija od iznenadne i neobjašnjive smrti kontroverznog pop-pjevača Michaela Jacksona! Navodno je Jacko ostavio velike dugove za sobom a naš 'primaš' je bio pametniji od njega, ostavio on daleko veće dugove, ali, svom dragom narodu. Zbunjeni hrvatski narod može samo nagađati razloge Sanaderove političke smrti jer ih može biti na desetke. I u ovom slučaju nužna je politička obdukcija kako bi se, jednako kao i kod Jacko-a utvrdili točni razlozi 'smrti'.

Gospodarstveno-ekonomska recesija, višestruko krpanje šupljeg državnog budžeta, očekivani podbačaj u ionako krhkom turizmu, enormno zaduženje 'države' u inozemstvu, mega-krediti lakomislenih građana uz nemoć premijera da obuzda rastuće kamate inozemnih bankarskih gulikoža, 'fašistoidni' Hebrangov puč u HDZ-u (po JL-analitičaru Miljenku Jergoviću), očito licemjerje Europe koja podgrijava provincijski nacionalizam naših 'dobrih susjeda' u blokadi EU-pregovora… itd.; što li je od svega ovoga glavni razlog Sanaderovu bježanju od odgovornosti? Ali, ne, ne, sve navedeno premijer jedne suverene države ne bi smio nabrojati kao razloge, to su standardni izazovi na koje on jednostavno nije umio odgovoriti pa je stoga i njegova ostavka u biti kukavičja kapitulacija… bijeg od teške stvarnosti.

Umjesto kritike od strane pripadnika na cjedilu ostavljenog HDZ-stada ili barem priznanja vlastite nesposobnosti u sukobu s rastućim problemima, u zagrebačkoj Areni čuli smo frenetičan aplauz gubitniku, čuli smo, apsurda li, ode i hvalospjeve jednoj politici kojom je Sanader doveo zemlju do ruba bankrota, kako političkog prema Sloveniji i EU, tako i financijski-gospodarstvenog bankrota na štetu građana koji su mu na izborima povjerenje dali. Moguće i morbidno zvuči, ali ovaj stranački kongres u Areni podsjeti me na karmine kad se oko 'mrca' okupi njegova uža rodbina i brojni prijatelji, na sva usta hvaleći pokojnika - o 'mrcu' samo najbolje - a na kraju se popije i koja čašica pokojniku u čast, veličaju se njegove velike zasluge, a još veće mane se i ne spominju, počnu se i vicevi pričat pa na kraju i pjesma 'padne'... umjesto opijela nastade opći tulum.

Nova premijerka poput prave čistačice uzela je metlu u ruke ne bi li počistila svo smeće koje joj je neodgovorni poslodavac ostavio. Tješi ona zbunjeni hrvatski narod slijedećim riječima: zasad ne ćemo dirati plaće i mirovine. A što će biti sutra, na jesen kad 'zasad' prođe. Odakle početi s rezanjem, možda skalpelom napraviti rez tamo gdje je tkivo najmekše, u trbuh armije 'penzića' čije prosječne mirovine ne mogu ni do polovice napuniti mjesečnu potrošačku košaricu, a minimalne stvaraju jednu novu klasu 'penzića-kantautora' (to su oni koji iz nužde kopaju po kantama za smeće). Ta neće valjda vrijedna Jadra, ali i ne smije, dirati enormnu plaću primjerice predsjednika 'komunikacijskog teleta' - Telekoma, 'gastarbeitera' Ivice Mudri(o)nića koja iznosi koliko i 90 prosječnih mirovina naših pola milijuna 'penzića'; a neto dobit Telekoma za 2008. g. od 2,1 milijardi kuna u mnogome nadmašuje - ali ne dobit nego - gubitak državnog koncerna MOL/INA, koji za 2008. g. iznosi 840 milijuna kuna!? Uza sav gubitak, Tomislav Dragićević je bio 'pozitivan' s mjesečnom plaćom od nemalih 61.000 kunića.

Da se 'penzići' ne bi dvoumili Mudrinićeva plaća iznosi 183.400 kunića na mjesec, lijepo, a to je po prilici 8,5 puta više od plaće Premijera RH (izvor: magazin 'Forbes', ožujak 2009.g.). I da ne zaboravimo taj predsjednik strane tvrtke u RH, Deutsche Telecoma, ujedno je i predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca, uistinu van logike, van pameti. Možda premijer daje ostavku upravo zbog toga što su mjesečna primanja mnogih javnih, državnih službenika veća od njegove 'crkavice' od 22.500 kuna. Navedimo stoga još neke od njih. U Hrvatskim željeznicama i tvrtkama kćerima otkriveno je(?) ukupno 600 menadžerskih ugovora. Točno 411 menadžera upravlja Hrvatskim željeznicama (HŽ) i četirima društvima unutar holdinga, a za svoj rad primaju menadžerske plaće za koje se svakog mjeseca izdvaja gotovo 10 milijuna kuna, godišnje 120.(Poslovni dnevnik, 12. rujna 2008.).

Spomenimo još i gospodina Boška Matkovića bivšeg direktora (i bivšeg kuhara?) Zračne luke Zagreb, dakle državnog službenika, koji je ostvarivao menedžersku plaću ugovorenu s ovom siromašnom državom u iznosu od 106.000 kuna mjesečno, unatoč padu prometa te tvrtke ('Večernji list, 9.srpnja 2009.g.). Nu, reći će nepopravljivi optimisti, ako jedni jedu samo meso a drugi jedu goli krumpir, prema statistici RH svi u prosjeku jedu gulaš. Mediji nagađaju da bi Sanaderova neočekivana ostavka trebala bi biti šok-terapija za licemjernu Europu uključivo i (ne-)prijateljsku Sloveniju. Ma, koju to Europu, zar ovu kojoj od danas predsjedava Švedska pod palicom Carl Bildta kojeg je još davno 'pročitao' pokojni Franjo Tuđman proglasivši ga personom non grata u RH!? Uostalom, evo što o 'balkanskom' zetu i vlasniku vile na Korčuli između ostalog kaže nekadašnji ministar informiranja RH, Branko Salaj u, danas pokojnom 'Fokusu', broju od 12. listopada 2007. g.:

«U svojim mnogobrojnim iskazima - a nema sumnje da su oni odigrali važnu ulogu u definiranju zapadne strategije prema (balkanskoj) regiji - Bildt potpuno zanemaruje državnopravni subjektivitet sljednica SFRJ (pa time, jasno, i Hrvatske, nap. a.) i isključivo se bavi problemima koji bi nastali da se pravo samoodređenja primjenjuje apsolutno i neokrnjeno bilo kakvim obzirima na državnopravne tradicije i institucije. Tako postavljenim stvarima Bildt svjesno ili nesvjesno prihvaća filozofiju kojom je velikosrpski projekt pokušao nametnuti kao osnovicu povezivanja svih područja gdje je bilo Srba (ili barem srpskih grobova)... Carl Bildt nigdje ne spominje velikosrpsku agresiju (ta, oženio je Srpkinju, imenom Oklopdžija, nap. a.) nego naprotiv rabi sintagmu sukoba (građanskog rata), izazvanog oscilacijama straha i očekivanja. Ukratko, svi su na Balkanu krivi osim Slovenije, agresija na Hrvatsku i kasnije Bosnu i Hercegovinu, masakri na Kosovu dogodili su se iz straha (upravo onih, koji su imali najviše oružja, a do tada i najviše utjecaja)»...itd.

Ali, vratimo se na početak. Ako Sanaderova abdikacija nije notorni kukavičluk što je to onda bila njegova hrabrost? Pa, svakako je to bilo ono vrijeme kada je kao lider oporbe na Splitskoj rivi, 2001. g., (farizejski) hrabro ustao protiv šestosiječanjske Račanove vlasti u obranu hrvatskih generala opirući se pred okupljenom masom (demagogija!) njihovoj predaji Haagu, e da bi kasnije njegovim dolaskom na vlast došlo do neshvatljive inverzije u sramotni kukavičluk 'akcijskog plana' uhićenja Gotovine; i to, da stvar bude ljepša, uz pomoć britanskih špijuna, uz šampanjac milostive Carle del Ponte i Mladena Bajića. Nije li to ravno izdaji najvrednijih stečevina Domovinskog rata? Može li se hrabrošću nazvati njegovo lakomisleno odricanje neospornog prava RH na ZERP unatoč suprotnom ali i mjerodavnom stavu eminentnih hrvatskih i svjetski priznatih stručnjaka za pomorsko pravo (Vidas, Rudolf, Kačić, Lukšić…). Je li to bila još jedna u nizu 'hrabrih' Sanaderovih žrtava na oltaru licemjerne EU-e ili tek kukavičja politika podilaženja stranim gospodarima toliko imanentna mentalitetu hrvatskih političara savitljive kičme?

Nije li ta Sanaderova ZERP-ovska izdaja gora od Račan-Drnovšekove trgovine glede onih dviju liganja u zaljevu Piran(h)a? I na kraju ne treba biti ekonomski stručnjak kapaciteta raznih Vedriša, Kulića, Kalođere ili punašnog multi-stručnjaka Davora Gjenera pa tražiti uzroke financijske krize, dovoljno je pročitati 'Vjesnik' od 19. lipnja ove godine, u kojem stoji da je štednja hrvatskih građana veća od 123 milijarde kuna. Za usporedbu treba kazati kako su budžetski prihodi RH planirani za ovu godinu bili 'teški' 124,6 milijardi kuna (rashodi su bili planirani s 128,9 milijardi kuna, nap. a.). «Prema posljednjim podacima Hrvatske narodne banke (HNB), štednja građana premašila je 123 milijarde kuna. Globalna financijska kriza očito je u mnogima probudila i možda pomalo zaboravljeni segment štednje» (piše Ivan Smirčić, 'Vjesnik', lipanj ove godine).

Sad ne treba biti ni previše pametan pa zaključiti u kojim to bankama hrvatski građani štede (valjda je to onih 200 najbogatijih hrvatskih obitelji?), ili čiji to kreditni potencijal svojom 'probuđenom štednjom' osiguravaju? Pa, najvećim dijelom to su banke, neke od njih i s domaćim predznakom poput ZABA-e ili PBZ-e, ali u rukama gramzivih stranaca. Danas je u Hrvatskoj više od 90% bankarskog sektora u rukama stranih banaka ili financijskih fondova (financijsko ropstvo!), a preostalih nekoliko postotaka u rukama je sitnih hrvatskih odnosno najvećim dijelom Hrvatske poštanske banke. Da li primjerice Hrvatska poštanska banka može zaštiti nacionalne interese (Nadan Vidošević bi uskliknuo: štedimo 'hrvatski'!) i kako ona to čini u odnosu na banke koje su u većinskom (ili potpunom) vlasništvu stranaca? HPB je mala banka s tek 3,9 posto hrvatskog bankarstva a u prošloj godini ostvarila je dobit nakon oporezivanja u iznosu od mizernih 8,7 milijuna kuna, što je višestruko manje u odnosu na dobit te banke u 2007. godine, koja je iznosila više od 120 milijuna kuna.

Uza sve to HPB svoju misiju (virtualno) doživljava kao banka koja (tek) želi biti na usluzi hrvatskom poduzetniku, obiteljskom gospodarstvu, obrtniku i građaninu te pomoći hrvatskoj državi u njenim obvezama svakovrsnih isplata građanima i premošćivanju obveza. Sve u svemu, žalosno zvuči kad pročitamo slijedeće: dana 30. lipnja 2009. godine u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu proveden je upis povećanja temeljnog kapitala Hrvatske poštanske banke d.d., s iznosa od 584.779.800,00 kuna za iznos od 69.539.800,00 kuna na iznos od 654.319.600,00 kuna. Naime, to je svega 0,5 posto vrijednosti štednje hrvatskih građana za koju smo naveli da iznosi više od 123 milijarde kuna!!

Apsurda li, s jedne strane govori se o značajnoj štednji (bogatih) hrvatskih građana pretežno u stranim bankama, a s druge strane o velikom kreditnom zaduženju (siromašnih) građana Hrvatske u tim istim bankama po kamatnoj stopi daleko većoj nego što ju te banke imaju u svojim matičnim zemljama. Koliko god je premijer u ostavci molio i kumio strane bankare da snize kamatne stope oni to nisu učinili, iako su te iste banke to napravile u matičnim zemljama upravo zbog opće recesije pomažući na taj način svojim građanima-komitentima otplaćivati hipotekarne kredite; protekcionizam!? Je li i to jedan od razloga Sanaderove kukavičje ostavke?

Zaključimo, odnedavna u Hrvatskoj kruži zgodna parola 'Korupcija, to nisam ja!' a pravo na nju imaju jedino i isključivo... umirovljenici, koji bi po Jadranki Kosor trebali biti prvi žrtveni jarci rebalansa proračuna načetog upravo po neviđenoj rasipnosti državne birokracije i njenih predobro i neosnovano plaćenih ljudi koji sebe zovu čak i državnim menedžerima (engl.: money-žderi!). Usput, bilo je to davno u vrijeme 'onog' režima, poznavao sam jednog prijatelja sklonog alkoholu, a zbog te osobine zvali smo ga Mušica. - Hajde, Mušica kaži nam koja je razlika između komunizma i kapitalizma? - Pa, kapitalizam je eksploatacija čovjeka po čovjeku a u komunizmu to je obratno! Upitan, kako bi on riješio ondašnje probleme krize ili recesije, odgovorio bi bez razmišljanja: svaki onaj koji je nešto «jamio» neka to i vrati, a što je popio neka i plati... i problem riješen. Upitajmo se zato je li pošteno da te tuđe račune plaćaju umirovljenici koji 'niti su luk jeli niti ga mirisali'?

Damir Kalafatić

{mxc}