Jako dobro je što je HKV objavio tekst kolege Simića. Vidim da je kolega viši znanstveni suradnik, a ne znanstveni savjetnik kako sam mislio. Ta posljednja stepenica je po pravilu i najteža. Tako mi je postalo jasnije da se ovdje radi o njegovoj metodi znastvena napredovanja. Sama metoda ima više točaka. Ovdje ću dati one koje mi se čine najvažnijim.

1. Objavljivati ili pokušati objaviti tuđe rezultate kao svoje.

U svom tekstu HKV-u ne spominje konkretne slučajeve u kojima je on prisvojio ili pokušao prisvojiti naše rezultate. Kada sam ga svojevremeno upozorio – nije se ispričao. Odgovorio je „kako ne čita moje radove”. Drugim riječima, nestručno obavlja svoj posao (ne prati literaturu) i priznaje znanstveno nepoštenje (nije ga briga je li netko nešto objavio prije njega).

2. Optuži onoga kojega potkradaš - da on tebe potkrada!

Naša prepiska je počela oko njegovog pogrešnog rada (objavljenog u časopisu JIA), a kada sam doznao za njegova tajna pisma uredništvima u kojima me optužuje da mu pokradam rezultate iz njegovih radova (u množini!) poslanih mom časopisu koje nismo objavili. Upozorio sam ga na njegov pogrješan rad. Ne priznaje očitu pogrješku i odmah počinje optuživati da kradem njegovu (pogrješnu) metodu iz toga rada. A onda će spomenuti i rad koji potkradam (jedan od onih u njegovim tajnim pismima i onaj iz pitanja novinara NIN-a). Naime, u e-mailu od 2. prosinca 2008. mi piše:

„Za tvoju informaciju-u uredništvu tvog časopisa MIA već godinama trune (bez ikakve decizije) moj rad "Some new inequalities on differences of power means". Tamo je ista stvar dokazana potpuno drugačijom metodom. Pogledaj, inspiriraj se! Napravi svoj originalni dokaz, svoju originalnu metodu!”

Dakle, Simić je svjestan da u mojim radovima nema nikakvih sličnosti s ovim njegovim radom, nego mi još sugerira da ga pogledam i “inspiriram se” njime. Drugim riječima priznaje da laže u pismima poslanim po svijetu. Lagao je i novinara NIN-a koji mi je postavio pitanje o tome. Bit će interesantno vidjeti smeta li im to u NIN-u. Njemu ne smeta što je uhvaćen u laži, nastavlja s optužbama (zapravo njegov tekst je ponavljanje besmislenih optužbi s kojima smo već bili suočeni). Je li Matoš poznavajući Srbe slične Simiću rekao ono svoje: Lažu Srbi! To je njima od Boga! Bilo kako bilo,ostaje nam ono od Dobrice Ćosića: Srbima je laž najviše pomogla u povijesti!

3. Ucjena

Vidimo kako Simić u tekstu za HKV tvrdi:

“Inače, prvi put čujem da njegova odluka o odbijanju mog rada nije običan hir, već da postoji u pisanom obliku (možda i sa obrazloženjem?!).”

Naravno, opet laž – imamo ih i imat ćemo ih (u režiji NIN-a) bezbroj!. O znanstvenim razlozima Simić zna još od mog pisma od 6. prosinca poslanom profesorima Elezoviću i Periću, kao i samom Simiću. Pismo počinje s mojim slaganjem s tvrdnjom da je on pokvareni lažljivac, a zatim izražavam sumnju da se radi o bolesti (njegovi napadi i odgovori su toliko nesuvisli da navode na takvu pomisao) i završava slijedećim riječima:

“Dakle, rezultati iz ovog njegova rada su doista zastarjeli već objavom njegova rada. Tu je Sanja u pravu. Također u radu koji je objavio u JII (ne JIPAM) "sakrio" je postojanje ovog rada (nije ga naveo kao prethodni sa submitted) što također nije uobičajeno. Kada on već ne zna da je poslije ovakve njegove prljave rabote normalno da sam povuče svoje radove (jer to zbog bolesti i ne može znati). Ti znaš što nam je činiti:)”

Tada slijedi ucjena. On – kao - daje “konstruktivan” prijedlog:

“Prije nego što g. Elezović učini ono "što zna da nam je činiti", dozvolite da iznesem jedan (po mom mišljenju) konstruktivan prijedlog. Najbolji izlaz (za Vas) iz ove situacije je da taj rad ipak objavite (ma kako, poslije svega, to neprihvatljivo izgledalo). Tim neočekivanim potezom postigli bi nekoliko bitnih stvari.

1. Uz formalnu ispriku, otklonili bi svaku zlonamjernu slutnju da iza zadržavanja rada stoje neki nečasni motivi.

2. Time bi dokazali i Simiću i eventualnim drugim sumnjalima da nisu bili u pravu.

3. Vaša argumentacija prema vanjskim faktorima bila bi dodatno ojačana.

4. Prestala bi potreba za proizvodnjom "luđaka" i "bolesnika".”

Dakle, nije važno što Simić laže i što je uhvaćen u laži. Uopće mu ne smeta tvrdnja da je “pokvareni lažljivac”. Umjesto da se ispriča zato što je lagao on traži našu ispriku. Dapače, sam kaže da su njegove laži “zlonamjerne”, ali mu mi trebamo dokazati da one nisu istina. Potom nam otvoreno kaže kako će on nastaviti to raditi (zapravo najava pisama Mesiću i tekstova u NIN-u), a mi onda moramo dokazati da nije istina ono što on kaže. Drugim riječima kad blato leti na sve strane i vi ćete biti uprljani. Različiti ljudi različito reagiraju na ucjene. Prihvaćanje znači prekidanje s tim, iz čistog komoditeta i straha da će se još tko zna koliko vremena na tome izgubiti. U Redakciji razmatraju posljedice pristajanja na ucjenu. Prvo treba pogledati je li rad takav da bi njegovo objavljivanje štetilo časopisu. Naravno, ugled časopisa je stalno u prvom planu. Dobio sam “pozitivnu” recenziju, zapravo: ako objavimo rad, tj. pristanemo na ucjenu, nećemo pretrpjeti veliku štetu.

4. Prijetnje, kuknjava, izigravanje umnog bolesnika

Simić to shvaća kao uspjeh svoje ucjene, pa piše prof. Elezoviću:

(…) Direktna veza je da bi ja, u tom slučaju, povukao (uz ispriku) sve optužbe protiv sudionika ovog incidenta i o tome obavijestio sve ostale involvirane faktore. Mana mog rada je što je "rezultat već poznat". (…)

Međutim, ono što Simić ne razumije jest da i ovo predstavlja samo priznanje da je običan ucjenjivač. I vjerovati “pokvarenom lažljivcu”. Zaboravlja, ono osnovno – o svemu odlučuje glavni urednik. Kako odluke nema počinju i prijetnje i kuknjava. Tvdi kako je imao (navodnih) neugodnosti u Srbiji zato što je prijavio sudjelovanje na prošlogodišnjoj konferenciji u Trogiru meni u čast, priznaje grješku u svom radu i sl. i nastavlja pisati isto po svijetu što je i do tada radio.

Piše i prvo pismo Predsjedniku iako mu je prof. Elezović objasnio da mu to prije može odmoći nego pomoći. Naravno, nisu mi rekli o Mesićevu uplitanju, jer znaju kako bih reagirao na takvo uplitanje. Doista je smiješno kada beogradski ucjenjivač, piše:

“Jedan od razloga mog obraćanja Predsedniku Mesiću (koga oholi Pečarić ne zarezuje) bio je da ga upozorim da je ovakvo ponašanje sramotno za hrvatsku nauku i da ne ispunjava minimum europskih standarda ka čijem uspostavljanju inače (po Mesiću) Hrvatska teži.“

Tu već vidite izigravanje umnog bolesnika: stručnjak u matematici i znanosti uopće mu je – Mesić. Zato on u svom pismu-ucjeni spominje „proizvodnju ‚luđaka’ i ‚bolesnika’“ Doista, čitajući njegove nesuvisle odgovore i priglupe napade pomislio sam da se radi o bolesti. To su mislili i neke kolege u svijetu kojima sam slao njegovo tajno pismo o mojim navodnim krađama. Zar to i vi niste pomislili kada ste pročitali što beogradski kolega piše o zadnjem radu koji sam spomenuo u svom tekstu:

“Nešto sasvim novo i šokantno za mene! Pečariću, što sam to shvatio i kad sam to odustao? Ovo bi morao debelo obrazložiti.. Ili si, ispod žita, „počistio“ još jedan moj rad?“

Dakle, da ponovim, radi se o prijavi kolege za sudjelovanje na Konferenciji koja je prošle godine održana u Trogiru a organizirana je meni u čast. Kolega nije došao, ali je poslao rad. Dobio je i povrat kotizacije.Pretpostavljam da je to učinio poslije prepiske samnom. Dakle, činjenično stanje jest: kolega nije ni sudjelovao niti je platio kotizaciju za tu konferenciju. Što možete misliti o znanstveniku koji ne zna da u Proceedingsu s neke konferencije mogu biti objavljeni samo radovi sudionika? Ili: Što mislite o čovjeku koji očito želi objaviti rad u proceedingsu koji će biti posvećen onome tko ga – po njegovim tvrdnjama – potkrada?

5. Simićeva ili srpska metoda?

Tako smo sada na završnom dijelu realizacije Simićeve ucjene. Posipanje blatom. Vidimo da je beogradski NIN priskočio u pomoć beogradskom ucjenjivaču. Što to znači za nas? Što nas više blate to je očito veći njihov bijes sto hrvatski časopis sa SCIE liste (imaju li oni takvih u matematici?) nije popustio pod ucjenom iz Beograda. Dakle, to mu dođe kao „srpski“ melem, zar ne? Nisu naučili da im ne pomažu ni bombe, ni ostali zločini, a kamoli će im pomoći blato, ma koliko god ga bilo, u njihovim prljavim rabotama? S ovim mojim tekstom, mi zatvaramo priču o beogradskom ucjenjivaču. To je sad isključivo srpska priča. Naime, srpski matematičari će nam odgovoriti je li ta metoda Simićeva ili njihova - eventualnim njegovim napredovanjem. Zato poslijedni pozdrav i kolegi Simiću i NIN-u: Beogradske ucjene ne prolaze u mom časopisu!

Akademik Josip Pečarić

Naputak gospodi iz Srbije: Kolega je još prije slanja lažnih optužbi po svijetu mogao priznati činjenično stanje, i zamoliti da objavimo njegov rad jer su naša istraživanja pokazala kako se radi o značajnom rezultatu kojemu je on znatno doprinjeo unatoč pogrješci, i da bi bilo korektno da se objavi njegov članak sa specijalnim slučajevima - jer je nastao prije onoga s pogrješkom. Da je kojim slučajem Thompsonov obožavatelj sigurno bi se zahvalio što u svojim radovima ne spominjemo njegovu grješku. To bi prošlo. Laži i ucjene: uzalud vam trud svirači!

{mxc}