Da nema Sutlićeve dalekovidnice trebalo bi je izmisliti jer što bi mi radili da nam nema 'kontroverznog' Ace svake 'nedjelje u dva'. Kako bi na počinak išli da nam nema poučnog 'Dossier'-a, a gdje bi nam tek hrvatska kultura (na tv-u) završila da nam nije Nenada Popovića, uglednog zagrebačkog nakladnika i voditelja književničke, 'lajpciške ekspedicije'? Sve sam Hrvat do Hrvata. O 'neovisnim medijima' suvišno je i govoriti, dovoljno je samo pročitati kolumnu-pamflet Miljenka Jergovića u 'Zornjaku' o Hudoj Jami pa zaključiti o kakvim se to novinaru radi, ali, i jednakom mu medijskom mentoru, cit.: «Čovjeka mora uhvatiti jeza dok gleda te ljude, danas hrvatske a jučer srpske patriote(?), kako slavodobitno mašu butnom kosti nečijega oca ili brata, nastojeći dokazati da upravo oni nad tom koskom (hrvatski: kosti!) imaju moralno pravo……Možda se na onom drugom mjestu (očito, to drugo mjesto odnosi se na naš a ne na njegov Domovinski rat!?, nap.a.) ubijalo s više milosti, a manje pobjedničkog zanosa. Svakako treba suditi pobjednicima, jer pobjeda ljude čini zlima. Neka tako bude s onima iz 1945., kao i s onima iz 1995.g.(?). Možda je, ipak, bolje ne pronaći svoje kosti, nego ih naći na takvome mjestu kakvo je Huda jama.», zaključuje svoj neviđeni izljev cinizma prebjeg s Miljacke. On bi poput Žarka Puhovskog i u Haagu bio pouzdan svjedok tužiteljstva protiv «zlih hrvatskih generala-pobjednika».

A mediji k'o mediji, nije im ni to dovoljno pa nam svako jutro uz kavu serviraju i samodopadnog Miroslava Zadru 'U mreži prvog'. A tek medijski gosti kako na radiju tako i na dalekovidnici, dijapazon širok i raznovrstan da se normalnom čovjeku smuči, od kolumnista i kritičara poput Jurice Pavičića ili Denisa Kuljiša, 'hrvatskih povjesničara' Ive i oca mu Slavka Goldsteina i njegove «ustaške godine 1941. koja se ponavlja s jednako ustašoidnom 1991.-om», preko «Jugoslovenke» Lepe Brene sve do neizostavnog Žarka Puhovskog. I, kao šlag na tortu, do 'novo-komponovanog historičara', profesora i doktora sa zagrebačkog sveučilišta, Tvrtka Jakovine. Taj mladac, rođen 1972. g., ne samo što gledateljstvu svojim opskurnim kripto-povijesnim konstrukcijama pokušava 'soliti pamet', nego lupeta o stvarima iz nedavne prošlosti radi čega bi mu i ugledno zagrebačko Sveučilište(?) trebalo oduzeti titular, barem profesora.

Koga on to i o čemu poučava, tko to čita i uči iz njegovih rijetkih knjiga (kapitalna djela mu se zovu: «Socijalizam na američkoj pšenici» i «Američki komunistički saveznik»), kako mu se zove profesorska katedra; da sve to nije tragično bilo bi uistinu komično. Navest ću tek njegove dvije 'dubokoumne' povijesne tvrdnje: 'Dossier' Sutlićeve dalekovidnice neki dan se bavio i tragičnom sudbinom političkih uznika s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća (1958.g.), ljudi koji su s ciglih osamnaest godina proživjeli i hvala Bogu, preživjeli užase Tito-Rankovićevog jedinstvenog mučilišta, Golog otoka, zatočeni samo zato jer su željeli demokratsku 'skandinavizaciju' tadašnje tamnice naroda-Jugoslavije. Bivši politički uznici, Rado Pejić, Alfred Obranić, Andrija Vučemil i mnogi drugi uhićeni su kao opasni neprijatelji zloćudnog poretka komunističke Jugoslavije, prošli su neljudsku torturu višemjesečne batinaške istrage UDBA-e pa su nakon toga u ime naroda osuđeni na tešku robiju najstrašnijeg Titovog logora za preodgoj neistomišljenika. Svako jutro umjesto doručka dobivali su redovnu porciju teških batina, spavali su poput sardina, njih sedamdesetak u jednom 'sobičku'; 'dobrovoljnim radom' tucajući golo-otočki kamenjar izgradili su čak i nogometno igralište, a po izlasku s robije dugo, dugo nisu mogli naći nikakvo zaposlenje jer je ljaga 'izdaje komunističkih ideala' bila nepremostiva zapreka njihovu povratku u normalan život dostojan čovjeka. Za takve ljude, koji još i danas bezuspješno traže obvezujuću lustraciju svih komunističkih zločina, kako ratnih tako i poratnih, profesor i doktor (tko mu samo te laskave titule dadne!?) Tvrtko Jakovina usuđuje se reći:

Sami su krivi, njihov preuranjeni protest protiv komunističke diktature bio je na krivom mjestu i u krivo vrijeme, jednako kao i 'mađarska revolucija 1956.g.', kada demokratska Europa nije ni prstom maknula.

Drugim riječima za Tvrtka Jakovinu su ti, tada veoma mladi i slobodoumni ljudi, bili obične i naivne budale koje su se jednostavno, umjesto protesta, trebale pomiriti s 'blagodatima' koje im je demokratski, komunistički režim pružao na čelu s drugom Titom, tom, po Jakovini «veoma kompleksnom ličnošću naše 'istorije». Drugi njegov «retorički izljev» bila je izjava kako su neovisnu hrvatsku državu 1990. godine definitivno stvorili komunisti, ili, kako Jakovina tvrdi, njih 150.000 koji su se raspodijelili podjednako u HDZ i SDP-stranku reformiranih komunista. Očito je da žilama Tvrtka Jakovine teče crveno obojena krvca kontaminirana ovećom dozom komunističkog otrova, jer, iako je glede poznavanja povijesti još uvijek u dječjim pelenama, trebao bi barem znati da je onaj potomak komunističke obitelji Jurjević, mlađi Baja-Marin Jurjević, upravo pred prve demokratske izbore u Hrvatskoj, 1990. godine, zajedno s ostalim splitskim orjunašima tulumario u splitskom hotelu 'Marjan' predvodeći partizansko, kozaračko kolo pjevajući u sav glas: 'Od Vardara pa do Triglava'.

A tadašnji vožd, pokojni Ivica Račan zajedno je sa svojim partijskim drugovima demonstrativno napustio hrvatski (tada još Državni) Sabor prilikom donošenja povijesne odluke o raskidanju svih sveza s komunističkom tvorevinom zvanom Jugoslavija, sic! Očito i kripto-povjesničar Tvrtko Jakovina ni danas nije raskinuo te yugo-sveze, uostalom, kao ni mnogi drugi, 'hrvatski' filo-komunisti...

Damir Kalafatić

{mxc}