U Sanaderovoj izjavi nakon konačnog i očekivano nepovoljnog Bramertzova izvješća VS-u, prevladavali su usprkos tome - kako pišu mediji - veoma pozitivni tonovi. Međutim, od sveg toga «bla-bla» iznesenog na sjednici UN-a, ipak je najbitnija 'rezerva' prema hrvatskoj (ne-)suradnji s Haagom koju je iskazao - a tko bi drugi nego - diplomatski predstavnik Velike Britanije. 'Pošteni čovjek' s UK-Otočja izrazio je razočaranje što Hrvatska nije dostavila tražene dokumente, koji su od krucijalne važnosti, apsurda li, za konačno definiranje nikad dovršene optužnice protiv generala Ante Gotovine. Uistinu besmislica.

Ne postoji takav presedan u sudskoj praksi da jedan, još uz to i ugledni Međunarodni sud - oličenje svjetske pravde, osam godina nakon podizanja očito neutemeljene - kilave optužnice (protiv Gotovine) traži danas, dodatno «krucijalne dokumente» kako bi ga definitivno i optužio, osudio, ali isto tako i do daljnjega blokirao hrvatske pregovore o pristupu EU. Drugim riječima, general Gotovina je nepravedno i protupravno zatočen kao osumnjičenik (ne i optuženik), jer još ni danas optužnica protiv njega nije definirana.

Manjkaju upravo ti nesretni topnički zapisi koji bi mogli potvrditi, ali tek sumnju, na najveći ratni grijeh Ante Gotovine - «prekomjerno granatiranje», kojeg ni jedan od cijele plejade neuvjerljivih i kontroverznih svjedoka optužbe tijekom suđenja nije mogao vjerodostojno potvrditi. Pače, svi ti svjedoci optužbe su se tijekom suđenja evidentno 'transformirali' u svjedoke obrane. Evo eklatantnog primjera, citat:

«Prvotno predviđen kao jedan od najvažnijih svjedoka optužbe, kanadski general Andrew Leslie danas se (gotovo) pretvorio u svjedoka obrane hvaleći generala Antu Gotovinu kao karizmatičnog borca čije su jedinice odmah nakon Oluje napustile Knin, a za Ivana Čermaka rekao je da je uglavnom bio zadužen za hranu i vodu. Gotovinu je susretao do lipnja 1995. Ostavio je dojam dinamične, karizmatične, inteligentne i vrlo odlučne osobe - rekao je Leslie i dodao: 'Uživao je očigledno poštovanje podređenih, gotovo sve odluke bile su centralizirane, pa je stekao dojam da se radi o striktnoj hijerarhiji. Udarne postrojbe napustile su Knin brzo nakon oslobađanja'»('Jutarnji list, 25.travnja 2008.g.).

Jedan od branitelja - dragovoljaca koji je tijekom rata na šibenskom području obnašao visoke vojno-obavještajne dužnosti u SIS-u, tvrdi da su nakon Oluje u Kninu pronađeni kilogrami dokumenata takozvane Vojske SAO-Krajine. Ovi dokumenti dokazuju da je hrvatska strana itekako vodila računa o utrošku streljiva i o strogo biranim ciljevima artiljerijske vatre. Kratkoročno granatiranje Knina počelo je salvom iz VBR-a 4. kolovoza u pet sati ujutro a završilo sutradan u 7 sati i 30 minuta. Taj branitelj se prisjeća izričitih zabrana generala Ante Gotovine koji je uoči akcije Oluja, primjerice, zabranio da se puca u blizinu vojarne «Južni logor» gdje se nalazio UNPROFOR, zabranio je gađanje stambenih zgrada i blokova i naredio paljbu na konkretne, izrazito vojne ciljeve i sl. Gdje su ti važni dokumenti danas, teško je reći a možda su završili i kod glavnog 'dispečera' na Pantovčaku, pa dalje….zna se, sve do glavnog haškog Tužitelja. Stiče se dojam da danas 'netko' namjerno skriva te srpske dokumente, a to se itekako može povezati s dobro 'tempiranim otkrićem' istinoljubivog hrvatskog novinara i farizejskom žalopojkom britanskog diplomata u UN-u.

Interesantno je i to da Sanader u svom izlaganju ni jednom riječju nije spomenuo a kamoli kritizirao opstrukciju Javiera Solane glede isporuke dokumenata promatrača EU, koji su bili nazočni 1995. g. u Kninu za vrijeme operacije 'Oluja', i ostali živi unatoč neselektivnoj artiljerijskoj kanonadi. Kao što je poznato te dokumente tražio je i Haški sud i braniteljski tim generala Gotovine; uzalud. No, Haški sud danas ima jednog pouzdanog svjedoka, Gordana Malića i njegov list koji ne odstupa od objave u članku po kojem je general Gotovina, 2000./2001.g., 'otuđio krucijalne dokumente i dijelom ih spalio', pa, kako kaže - a tko bi drugi nego Mesić - za to treba (pred sudom) i odgovarati. Svi oni odreda, od JL-a do Mesića, pravi su «lučonoše istine» i sve to što rade, rade jedino zbog velikog interesa zbunjene hrvatske javnosti, zar ne? A zadovoljni Sanader? Pa, on će i u poniženju tražiti elemente počasti a svaki svoj politički neuspjeh prikazat' će kao pobjedu.

S tog gledišta, Sanader je bez sumnje pravi diplomat koji je svoju politikantsku kameleonštinu 'usavršio' od rodoljubne splitske rive, veljača 2001: «ne ćemo (iz)dati naše generale u Haag» preko briljantno izvedenog 'akcijskog plana' , lova na generala Gotovinu, njegova uhićenja u prosincu 2005. godine (i iskrenih čestitki uz šampanjac Mladena Bajića s Carlom del Ponte), pa sve do odricanja prava na hrvatsko more i podmorje, 'akcijskog plana' zvanog ZERP. I sve je to činio za dobrobit svoje voljene Hrvatske ne bi li ta, danas definitivno Zapadno-balkanska zemlja (što je već uvriježeni sinonim za bivšu Jugoslaviju minus Slovenija; nap. a.), otškrinula vrata EU-i. I sve je to učinio uzalud, jer ostao je nepremostivi problem u suradnji s Tribunalom - netragom nestali odnosno popaljeni topnički zapisi iz 'Oluje'? Čudnovato kako hrvatski ministar pravosuđa prilikom boravka u New Yorku nije upitao glavnog haškog Tužitelja Sergea Brammertza kako to da on zna točan broj tih, eto, krucijalnih dokumenata koji mu nedostaju za definiranje optužnice protiv Gotovine, pa, nije tužitelj, valjda, nekakav opskurni vidovnjak - vještac?

Ili ih možda već i posjeduje a dobio ih nezakonitim putem od 'našeg' glavnog dispečera? Bilo kako bilo slovenska blokada došla je u drugi plan a na scenu je ponovno stupila britanska politika koja se nikad nije odrekla svojeg patronata nad takozvanim Zapadnim Balkanom; od balkanskih ratova, atentata u Sarajevu pa sve do britanske povijesne sramote kod Bleiburga. 'Štafetnu palicu' blokade hrvatskih pregovora nakon Slovenije preuzela je peteročlana protuhrvatska koalicija na čelu s Britanijom. Dakle, na skupštini UN-a javio se za riječ i spomenuti britanski diplomat kako bi izrazio svoje žaljenje zbog hrvatske nesuradnje s Haagom, jer, prekomjerno granatiranje je ratni zločin a 'skrivanje'  top-zapisa (koji su i tako već u Haagu?) neoprostiv je grijeh hrvatske Vlade, pa joj treba glede 'Pravosuđa' blokirati daljnje pregovore o pristupu EU. Dakako, tko će biti tumač europske pravde, ratnih pravila po Ženevskim konvencijama, tko će biti sudac ratnim zločincima nego Britanci, odnosno, Englezi. Pa, usporedimo haško 'prekomjerno granatiranje' Knina prilikom kojeg je poginuo tek jedan (naoružani) civil s razaranjem Dresdena za 'Valentinovo', 13. veljače 1945. g. u kojem je poginulo više od 30 tisuća mahom civila:

Dresden je povijesni grad u njemačkoj pokrajini Saksoniji s dugom sveučilišnom i znanstvenom tradicijom pa su ga smatrali nekom vrstom njemačkog Oxforda. Pri samom kraju rata, 13. veljače 1945., a po nalogu W. Churchilla, saveznički avioni napali su taj sedmi po veličini njemački grad i značajan industrijski centar te ga doslovno sravnili sa zemljom. U noći 13. veljače prvo su ga napali britanski bombarderi u dva vala. U prvom valu bilo je 245 aviona, a tri sata kasnije, u drugom valu još 529 bombardera; avioni su obavljali svoju 'zadaću' u niskom letu, jer grad skoro pa i nije imao protuzračne obrane. Bombe su padale, neselektivno, po cijelom gradu pa se stvorio efekt tzv. vatrene oluje; cijeli centar grada je doslovno izgorio. Ujutro je došao novi val od 470 američkih bombardera koji su sasuli novu količinu bombi na već zapaljeni grad. Grad je, kako su pokazale zračne snimke, gorio punih sedam dana. Stradalo je, prema podacima zapadnih povjesničara, oko 35 tisuća ljudi, većinom građana Dresdena, ali i brojne izbjeglice koje su se sklonile u tom gradu povlačeći se pred nadolazećom sovjetskom Crvenom armijom koja je bila od Dresdena udaljena tek nešto više od 100 km..

Bombardiranje Dresdena nakon rata rijetko se spominjalo jer se i na Zapadu od samoga početka smatralo vrlo kontroverznim(?). Tijekom Drugog svjetskog rata savezničko je vodstvo njemačke industrijske gradove smatralo legitimnim ratnim ciljevima, jer se njihovim bombardiranjem slamao njemački ratni napor i moral njemačkih građana. Svjetska pravda, ukratko: Quot licet Iovi non licet bovi.

I što reći na kraju? Uza sve to naš premijer je (samo-)zadovoljan postignutim rezultatima razgovora a neovisni mediji, pisani i elektronički, govore o pozitivnim tonovima iz Amerike; trojica naših delegata, premijer, ministar i veleposlanik na kraju sjednice u UN-u samo što ne zapjevaše u tercetu, parafraziram poznatu pjesmicu: «Haški sude, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo…».

Damir Kalafatić

Post scriptum:

Obzirom da još dugo, dugo vremena ne ćemo uživati 'manu s europskog neba' bio bi krajnji čas da s punim pravom proglasimo po Sanaderu odbačeni hrvatski ZERP, jer čemu se odricati barem naknade za ulov 150.000 tona ribe (Nedo Vrgoč, Institut u Splitu) koju nam Talijani pred nosom love?

{mxc}