Naši značajni dokumeti u Modeni

 

Kako je Hercegovina potpala pod tursku vlast

Jorjo Tadić 5. siječnja 1964, str. 18, kaže (ponešto kroatizirano): "Državu hercega Stjepana (1435.-1466.) Turci su postupno osvajali i konačno preoteli gotovo sve njezine dijelove. Ovo polagano nestajanje slobodne Hercegovine trajalo je punih petnaest godina. Na kraju je herceg Vlatko, poslije očeve smrti, držao samo [Herceg] Novi u Boki kotorskoj s neposrednom okolicom. Zauzimanjem i te oblasti, Turci su postali potpuni gospodari ove srednjovjekovne države.

O definitivnom padu Hercegovine dosad [1964.] se malo znalo. Tvrdilo se, uglavnom na osnovi dubrovačkih izvora, da se to dogodilo krajem siječnja 1482. Posljednje borbe su vođene oko Novog koji je branio Vlatko, a uz pomoć nešto vojske i mornarice koju su uputile Ugarska i Napuljsko Kraljevstvo. Turcima je zapovijedao Ajaz-beg, hercegovački sandžak[-beg]. Prije nekoliko godina bio sam [J. Tadić] upozoren da se u Modeni, u arhivu ferrarskih vojvoda, čuvaju pisma koja su neke osobe iz Dubrovnika slala u Ferraru od 1479. godine pa nadalje. Prilikom rada u tom arhivu pregledao sam oba pisma i među njima našao dva, koja sam nedavno objavio [J. Tadić, Nove v/ij/esti o padu Hercegovine pod tursku vlast, Zbornik Filozofskog fakulteta, VI-2, Bg, (1962), str. 131-152], a koja se odnose na tursko osvajanje Herceg-Novog, prema tome i na sam pad Hercegovine. Tek sada smo u mogućnosti barem donekle osvijetliti događaje koji su s tim u svezi.

O čemu piše dubrovački vlastelin Baro Lukarević

Župa dubrovačkaPisma je pisao Baro Lukarević, dubrovački vlastelin koji se 29. studenog 1481. vratio iz Ferrare, a upućena su vojvodi i jednom njegovom dvorjaninu. U prvom pismu, 14. prosinca, izvješćuje da u Dubrovniku vlada velika uznemirenost i pomutnja zbog mnogobrojnih Turaka koji su preplavili dubrovačku zemlju, a došli su opsjedati [Herceg-]Novi. Istovremeno su stizale vijesti da su Ugri sa sjevera prešli Dunav i Savu, pa 'mnogo svijeta bježi iz Srbije i Romanije sa svojim imetkom i dolazi se nastaniti u Dubrovnik'. Borbe se vode i oko Smedereva, gdje su Ugri podigli bastione na riječici Jezavi, dok su u Mačvi izvršili veliki pokolj timarnika [posjednika] i njihovih obitelji.

Turski napadi na Novi su započeli u studenom, vjerojatno prvih dana mjeseca, i to prije nego je onamo stigao Ajaz-beg. Donju novsku kulu, pri moru, branio je herceg Vlatko, a onu gornju jedna ugarska posada od oko 400 vojnika. Njima su, krajem studenog, lađama iz Dalmacije stizala nova ugarska pojačanja kojim su Dubrovčani dali nešto novca i ljudske i stočne hrane, što je, možda, predstavljalo onu pomoć za koju Lukarević kaže 'i mi smo potajno nešto pomogli'. Ajaz je zbog ovog pomaganja prijavio Dubrovčane sultanu, pa im je Bajazid II. polovicom prosinca uputio oštru prijetnju i zatražio da pomažu Ajaz-bega. Tijekom turske opsade Novog, Vlatko je, uglavnom, bio prepušten sebi. Pomagali su mu oni ugarski vojnici u gornjem dijelu grada i dvije napuljske galije s mora. Ubrzo se, međutim, uvjerio da je uzaludan svaki daljnji otpor, pa je odlučio predati se Ajaz-begu. Izgleda da je ovu odluku donio iznenada, pa nije ni pričekao naknadna ugarska pojačanja koja su se u dubrovačkoj luci zadrža(va)la 17. prosinca.

Naime, već 14. prosinca javljao je Baro Lukarević ferrarskom vojvodi 'da je vojvoda Vlatko poklonio Turčinu svoj Kaštel-Novi'. 'Na onoj strani blizu mora je kula u kojoj je stajao ovaj slabić'. A to što je 'ovaj prokleti vojvoda Vlatko poduzeo' Lukarević dovodi u vezu s njegovim najmlađim bratom Stjepanom koji je živio u Carigradu, prešao na islam i kao Ahmet Hercegović dobio za ženu kćer Bajazida II. Međutim, zbog oštećenja papira nisam [J. Tadić] bio u mogućnosti pročitati nekoliko riječi iz Lukarevićeva pisma i zato ne mogu utvrditi u kakvoj je vezi bio Ahmet s Vlatkovom predajom Novog. U svom drugom pismu od 17. prosinca, Lukarević javlja da je Vlatko promijenio svoju odluku da brani Novi, 'izišao je van svoje tvrđave i pustio je da unutra uđu Turci. Tvrđavu u kojoj su Ugri (ostali) opsjeda 2000 Turaka', a njima je u pomoć 'kralj Ugarske poslao 1000 što Ugra i Hrvata'. Lukarević je dalje upozoravao 'ako Turci, zbog naših grijeha, budu držali ono mjesto, bit će to loše susjedstvo. Ali se nadam u Boga da kršćani neće biti onako slijepi kao u prošlosti'. A ukoliko 'Turčin dobije ovaj kraj, imat će najbolju luku u Jadranskom moru'.

Pošto je Vlatko predao Turcima dio novskog grada, bilo je otežano ili čak onemogućeno da se morskim putem pritekne u pomoć preostalim, ugarskim braniteljima Novog. Odmah poslije predaje, Vlatko je, možda po savjesti svog brata Ahmeta, odlučio prijeći u Tursku. Tome se, međutim, suprotstavila njegova žena Talijanka Margarita da Marcano, pa Lukarević javlja 'žao mi je gospođe Margarite koja je, jadnica, vrlo nerado pošla živjeti u zemlju onih prokletih barbara'. Od dubrovačkih poklisara se saznalo 'kako je Margarita plakala, dok ju je vojvoda Vlatko udarao u nazočnosti Ajaz-bega i naših poklisara, te su izgovorili mnogo riječi i teških uvrijeda. Ovaj pataren (Vlatko) je govorio kako smo mi Dubrovčani od naše strane doveli Ugre protiv Turaka'.

Po predaji Vlatko je 'jučer (13. prosinca) prošao preko naše (dubrovačke) oblasti u Tursku s cijelom svojom pratnjom'. Odatle je poslao u Dubrovnik svog poslanika Ivana Grupkovića s nekom porukom. Dubrovački senat je 21. prosinca odlučio da mu se 'za lijepe riječi odgovori lijepim riječima', iako je, vjerojatno, Vlatko očekivao neki konkretniji i efikasniji odgovor, možda i pomoć. Ova fraza iz dubrovačkog dokumenta koja se više puta citirala u našoj literaturi, sada nema onaj raniji prizvuk kada se još mislilo da su je Dubrovčani zapisali u trenutku dok se Vlatko borio za slobodu svoje zemlje i, možda, molio svoje najbliže susjede da mu priteknu u pomoć. Prema tome, Dubrovčani i nisu mogli nego ga samo utješiti 'lijepim riječima'. Ne zna se ni gdje ni koliko se Vlatko zadržao u Turskoj. Kasnije je prešao u Dalmaciju, nastanio se na Rabu, gdje je i umro 1489. godine.

Kad je prestala postojati slobodna Hercegovina

HercegovinaUgarska vojska, međutim, počela se povlačiti iz Novog već prvih dana siječnja [1482.]. Vjerojatno se uvjerila da je uzaludna daljnja borba poslije predaje hercega Vlatka. Prolazeći pored Dubrovnika dobijala je od Dubrovčana pomoć u novcu i hrani, a tako isto i one dvije galije koje je poslao napuljski kralj. Ima se dojam, na osnovi dubrovačkih izvora, da je Dubrovčanima bilo dosta važno da se strani vojnici što prije povuku iz njihova susjedstva i s dubrovačkog teritorija, te da se što prije uspostavi mirno stanje na njihovim granicama. Konačno se Dubrovčanima javio i hercegovački sandžak-beg Ajaz. Na njegovu tvrdnju odlučio je dubrovački senat 28. siječnja 1482. ponuditi mu tri lađe 'za prijevoz Ugara za koje je Ajaz-paša javio da su mu predali Kaštel-Novi'. Istog dana su Dubrovčani zaključili da vijesti koje su dobili iz Novog proslijede dalje i da njihovi poklisari pođu posjetiti Ajaza. Na osnovi ovih senatskih odluka dosad se zaključivalo da se Novi predao Turcima tek krajem siječnja 1482., što se smatralo i kao pad Hercegovine pod tursku vlast. Pisma Bara Lukarevića, međutim, bacaju novu svjetlost i na to pitanje. Sada znamo da su i Vlatko i Ugri branili Novi i da su se jedni predali Turcima u prvoj polovici prosinca [1481.], a drugi krajem siječnja 1482.

Postavlja se, dakle, pitanje: da li je Hercegovina pala onog dana kada se Turcima predao njezin posljednji vladar sa svojom posadom ili kada je kapitulirao strani [ugarski] odred [pojačan Hrvatima!] koji mu je pritekao u pomoć? Mislim da je za određivanje toga mnogo važnije ono prvo jer je predajom hercega Vlatka u stvari prestala postojati i slobodna Hercegovina. Čak i u slučaju da su se Ugri mjesecima održali u jednoj novskoj kuli, ne bi se smjelo govoriti o daljnjem postojanju hercegovačke države. Upravo takav je slučaj bio s ugarskom posadom u Košu, na ušću Neretve kod Opuzena. Iako su Ugri ovu tvrđavu držali do oko 1490., ipak se ne smatra da je time bio produžen život slobodne Hercegovine. Zato ni datum njezinog pada pod tursku vlas ne bi trebalo vezivati za kraj siječnja 1482., već ga prebaciti na prvu polovicu prosinca 1481. godine", smatra Jorjo Tadić.

Đivo Bašić

{mxc}

Čet, 24-06-2021, 11:35:48

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.