Iz tjednika Fokus donosimo komentar dr. Miroslava Tuđmana, koji piše o pozadini i posljedicama svjedočenja bivšeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha, u procesu protiv optuženih hrvatskih generala u Haagu. Izdvajamo: "Peter Galbraith, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj od 1993.-1998., bio je u Haagu od 23. do 25. lipnja 2008., svjedok Tužiteljstva u slučaju protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača. Njegovo je svjedočenje za Tužiteljstvo bilo vrlo važno, pogotovo zato što niz prethodnih svjedoka Tužiteljstva nisu uspjeli potvrditi ključne navode iz optužnice o "Oluji" kao udruženom zločinačkom pothvatu kojem je cilj bio etničko čišćenje Srba i prekomjerno granatiranje Knina. Nakon prvog dana Galbraithova iskaza pred Sudom, dio je hrvatskih medija kao udarnu vijest javio: Galbraith je potvrdio većinu navoda iz optužnice protiv hrvatskih generala, te da je "Tuđman htio Hrvatsku bez Srba". Naglasak je u tim prvim vijestima bio da je Galbraith "ponovio većinu svojih stavova i teza koje je iznosio na suđenju Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću, a u kojima je iznio mišljenje da Hrvatska u Oluji nije izvela etničko čišćenje Srba s područja Krajine."(M.Tuđman)

 

 

Zakon o suzbijanju diskriminacije toliko odskače od ambijenta hrvatskoga društva da je odlučio suzbijati čak i ono čega jednostavno nema. Odlučio je suzbijati čak i segregaciju. A segregacija je “prisilno i sustavno razdvajanje osoba” po svim osnovama nabrojanim u prvom članku (čl. 4.). Segregacija (lat. segregare – razlučiti, rastaviti) je razdvajanje ljudi na osnovi određenih kriterija kojima se krše temeljna prava i slobode. Prisilna i sustavna segregacija kao pravni oblik razdvajanja ljudi nepoznata je u suvremenom hrvatskom društvu i kulturi. Takvu segregaciju prate kaznene mjere prekršitelja, a provode je državne institucije. Nepoznato je da se u dosadašnjoj sudskoj praksi u Republici Hrvatskoj ijedan predmet odnosio na segregaciju. Čak ni u vrijeme Domovinskog rata nije bilo takve “pravne segregacije”.(I.Relković)

 

 

Posebno je u Zakonu o suzbijanju diskriminacije široko i neprecizno postavljeno pitanje “poticanja na diskriminaciju”. Poticanje je u članku 4. stavku 1. bez ikakva izuzetka izjednačeno s činjenjem. Međutim Kazneni zakon to promatra drukčije: “Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam počinio. (...) U slučaju nepodobnog pokušaja poticanja poticatelj se može osloboditi kazne” (čl. 37., st 1. i 3.). Iz teorije kaznenoga prava poznato je da je poticanje psihički utjecaj na počinitelja kako bi ga se navelo na donošenje odluke da počini neki prijestup. No, poticanje je kažnjivo samo ako je počinjeno s namjerom i to kad je poticatelj svjestan svojega djela i želi njegovo počinjenje (izravna namjera), odnosno kada je svjestan da djelo može biti počinjeno te na to pristaje (neizravna namjera). To se u Zakonu o suzbijanju diskriminacije ne razlikuje, a njegova nejasnoća u drugim pitanjima može prouzročiti vrlo široka tumačenja, što je sve poticaj na diskriminaciju. Posebno je to osjetljivo zbog vrlo samovoljnih mogućnosti tumačenja što je sve diskriminacija, a posebno prema onim osnovama za koje sudska praksa ne postoji, ali postoje vrlo borbene i radikalne skupine koje svaki kritički govor o vlastitom ponašanju javno proglašavaju diskriminacijom.( I.Relković)

 

 

Sve, apsolutno sve što se dogodilo ili se događa sada, ili će se dogoditi u budućnosti ispod ili iznad sunca nije slučajnost, već je moralo tako biti ili će tako biti! "Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme!" Piše u Svetom pismu, Bibliji, Božjoj riječi. (Propovjednik 3) Nije bilo slučajno da sam upoznao gospodina Miroslava "Ćiru" Blaževića 1983. godine u Zagrebu prigodom snimanja moga dokumentarca "Buđenje uspavane nacionalne svijesti Hrvata!" Neznam da li je Miroslav "Čiro" Blažević bio svijestan svojih riječi kada mi je u početku našega poznanstva u društvu jednog poznatoga Hrvatskog radio spikera ozbiljno rekao: "Sine, Hrvatima se nešto lijepo dogodilo, danas se hrvatstvo poistovijećuje sa Dinamom!" Nije bilo slučajno da sam slijedećih nekoliko tjedana zahvaljujući dragom Bogu, našem Spasitelju, Božjem Sinu, Gospodinu Isusu Kristu, čovjeku imenom Miroslav "Čiro" Blažević i nogometnoj igri, moja filmska kamera dokumentirala je "Buđenje uspavane nacionalne svijesti Hrvata" u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji! Nije bilo slučajno da je 22. godine kasnije, 11. lipnja 2005. godine u Chicagu nastupala mlada reprezentacija Hrvatske u susretu sa odabranom nogomentnom momčadi "Chicago Fire". Trener i učitelj mlade nogometne reprezentacije Hrvatske do 21. godinu bio je Slaven Bilić.

 

 

Donosimo dopis gospođe Mire Ivanišević upućen najvišim političkim dužnosnicima u RH, vezano uz problematiku stambenog zbrinjavanja srpskih izbjeglica u područja izvan posebne državne skrbi i položaja privatnih vlasnika stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci - bivši stanari sa stanarskim pravom. Izdvajamo: "U Hrvatskoj je do 28. listopada 1996. bio na snazi SFRJ Zakon o stambenim odnosima. Njegov članak 99. regulira kada se gubi stanarsko pravo. A u Zakonu o najmu stanova NN 91/96, članku 31. stavku (2) se navodi: najmoprimac gubi pravo na plaćanje zaštićene najamnine ukoliko se sa članovima obiteljskog domaćinstva ne koristi stanom dulje od 6 mjeseci prije stupanja na snagu Zakona o najmu stanova bez suglasnosti vlasnika stana. Ovu odluku ukinuo je Ustavni sud NN 48/98. Tu Odluku Ustavnog suda zakonodavac do sada nije ozakonio. Moramo se upitati je li taj nemar namjeran radi upornog nastojanja da zaštićena najamnina i dalje iznosi 2,36 kn/m2 ? I to prema komunističkom izračunu visine najamnine."

 

 

Nejasno je što Zakon o suzbijanju diskriminacije misli pod “definicijom” “stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj temeljem pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju” (čl. 1. st. 3.). Je li to pogrješna predodžba o osnovi kao takvoj, pa se ponašanje prema toj “pogrešnoj predodžbi” treba sankcionirati. Je li “pogrešna predodžba” to što se možda ne slažem s nametnutom i strukovno neusuglašenom teorijom - “predodžbom” o, primjerice, rodnim identitetima ili izražavanjima? Ako imam drukčiji pogled na pojam spola i roda, hoće li tko taj moj pogled moći nametnuto proglasiti “krivom predožbom”? Dakle, svima će nam biti propisano što o kome i čemu trebamo misliti...? Ili je “pogrešna predodžba” to kada se za određenu osobu pogrješno misli da pripada nekoj od skupina prema osnovama navedenim u Zakonu (dakle, zabuna o nečijoj pripadnosti nekoj skupini), pa je se onda diskriminira kao što bi ju se diskriminiralo da zaista pripada toj skupini? Dakle, mislio sam da si “to i to” pa sam te zbog toga diskriminirao, ali inače ne bih da sam znao da ti nisi “to i to”. Tada je “pogrešna predodžba” isto što i zabuna o identitetu prema određenoj osnovi. Tada počinitelj jest diskriminator, ali je diskriminirao “krivu” osobu. I treća je mogućnost da se pod “pogrešnom predodžbom” misli na procjenu ima li uopće osnove za kakvu diskriminaciju – dakle, baš kako i piše, “temeljem pogrešne predodžbe o postojanju osnove”.

 

 

Preporučujući se Staljinu za njegovog novog misionara u Jugoslaviji, Tito se 1939. i 1940. okomio i na prvu jugoslavensku žrtvu staljinističkih pogroma u SSSR-u. Bio je to jedan od prvih makedonskih komunista, član KPJ od 1920. godine Stevan Pop-Ivanov, rođen 1875. u Kočanima. Ovaj visokoobrazovani ljevičar emigrirao je u "prvu zemlju socijalizma" 1929. godine. U njegovom dosijeu koji je "Novostima" upravo uručen u Moskvi, piše da u sovjetskoj prijestolnici nije imao stalno mjesto stanovanja, da su ga zvali Makedonovič, da je uhićen 1. listopada 1929., da ga je Kolegijum Staljinove tajne policije osudio 3. ožujka 1930. godine, a da je strijeljan tri dana kasnije. Njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su na Vagankovskom groblju u Moskvi. Ispunjavajući jedan od uvjeta koji mu je omogućavao da postane lider CK KPJ, Tito je Stevana Pop-Ivanova devet godina poslije njegove likvidacije, ožujka 1939., posmrtno isključio iz svoje partije. I njega je, pri tomu, anatemizirao kao tipa koji je "obezglavljivao pokret radničke klase Jugoslavije" i tako opravdavao zločin koji je Staljinov režim izvršio nad ovim čovjekom. Tito se, međutim, na tome nije zadržao. Godinu dana kasnije javno ga je raskrinkavao u "Proleteru", službenom organu svoje partije, nazivajući ga bez ikakvog osnova podmuklim provokatorom i špijunom.

 

 

Zakon o suzbijanju diskriminacije obiluje široko i nejasno postavljenim pojmovima koje nigdje jasno ne definira. Kad su k tome ti pojmovi u Zakonu međusobno upućeni jedni na druge, tada je velika opasnost slobodnih i samovoljnih potpuno različitih, pa čak i suprotnih tumačenja Zakona. Time je on u suprotnosti s načelom određenosti zakona “nullum crimen sine lege certa” (nema krivnje bez jasnog/određenog zakona). Nejasan zakon stvara pravnu nesigurnost građana, a ne bolju zaštitu. Ovakav Zakon o suzbijanju diskriminacije upravo je primjer propisa koji će uzrokovati pravnu nesigurnost građana na svim područjima života, a pogodovat će zapravo samo određenim radikalnim ideologijama koje se za “prava” “pojedinca” bore i protiv volje toga istoga “pojedinca” koji im, usput rečeno, nikada i nije dao mandat da ga predstavljaju. Ovaj je Zakon bjelodani primjer zakonodavnog nasilja nad građanima u čije se ime i za čiju korist on tobože donosi.(I.Relković)