Krvavi tragovi Broza F. Josipa (3/4)

 

Krvnička ruka

Preporučujući se Staljinu za njegovog novog misionara u Jugoslaviji, Tito se 1939. i 1940. okomio i na prvu jugoslavensku žrtvu staljinističkih pogroma u SSSR-u. Bio je to jedan od prvih makedonskih komunista, član KPJ od 1920. godine Stevan Pop-Ivanov, rođen 1875. u Kočanima. Ovaj visokoobrazovani ljevičar emigrirao je u "prvu zemlju socijalizma" 1929. godine. U njegovom dosijeu koji je "Novostima" upravo uručen u Moskvi, piše da u sovjetskoj prijestolnici nije imao stalno mjesto stanovanja, da su ga zvali Makedonovič, da je uhićen 1. listopada 1929., da ga je Kolegijum Staljinove tajne policije osudio 3. ožujka 1930. godine, a da je strijeljan tri dana kasnije. Njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su na Vagankovskom groblju u Moskvi. Ispunjavajući jedan od uvjeta koji mu je omogućavao da postane lider CK KPJ, Tito je Stevana Pop-Ivanova devet godina poslije njegove likvidacije, ožujka 1939., posmrtno isključio iz svoje partije. I njega je, pri tomu, anatemizirao kao tipa koji je "obezglavljivao pokret radničke klase Jugoslavije" i tako opravdavao zločin koji je Staljinov režim izvršio nad ovim čovjekom. Tito se, međutim, na tome nije zadržao. Godinu dana kasnije javno ga je raskrinkavao u "Proleteru", službenom organu svoje partije, nazivajući ga bez ikakvog osnova podmuklim provokatorom i špijunom.

Smrt srpskog oficira

Po svemu sudeći, druga jugoslavenska žrtva staljinističkog terora bio je oficir Generalštaba srpske vojske, Aleksandar Jovanović. Iz dokumenta o njegovom tragičnom kraju ne može se ni naslutiti kako se čovjek ovakvog zanimanja tridesetih godina prošlog vijeka uopće obreo u SSSR-u i što je tamo radio. U ovom dokumentu jedino piše da je rođen 2. veljače 1893. u Beogradu, da je po nacionalnosti bio Srbin, da je bio oficir beogradskog Generalštaba, da je uhićen 11. rujna 1931. i da ga je Kolegijum Staljinove policije, u to vrijeme GPU, osudio 3. listopada 1932. godine i da je strijeljan 10. siječnja 1933. i da je rehabilitiran 1989. Ne zna se je li Jovanović bio nekim slučajem član KPJ, a ako je bio, onda ga je Tito pod formulacijom žigosanja svih Jugoslovena "koji su gore sjeli", odnosno koji su u SSSR-u likvidirani i uhićeni, svakako najurio iz svoje partije. Jer, on je tad po kratkom postupku i neosnovano klevetao i iz KPJ-a izbacivao sve "sumnjive". I one koji su se na bilo koji način ogriješili o Staljina, najvećeg diktatora 20. vijeka, i sve koji su se suprotstavljali njegovom dolasku na čelo KPJ i njezinoj totalnoj staljinizaciji koju je on diktirao.

Otpor u Dalmaciji

Zbog takvih grijeha posebno se obrušio na svoje partijske drugove iz Dalmacije, raspustio njihov Pokrajinski komitet, a trojicu njegovih čelnika, novinara Ivu Baljkasa, zemljoradnika Vicka Jelasku i zubara Filipa Čulića, javno razobličavao kao "tuđe i sumnjive elemente" i samožive sebičnjake koji su "trockistima odavali partijske tajne". A partijske tajne su odavali tako što su govorili da Tito 1938. i početkom 1939. još nije bio dobio nikakav mandat Kominterne da rukovodi KPJ, a on ga tad stvarno nije dobio. To su mnogi znali, ali oni koji su o tome govorili morali su sa etiketom o vratu letjeti iz Titove "preporođene partije". Nekoliko godina kasnije, Baljkas i Jelaska su strpani u fašističke logore u Italiji. Za razliku od njih, Beograđanin Gojko Samardžić uopće nije preživeo Titov politički teror. Tito ga je još 1935. u Moskvi sumnjičio da nije apsolutno odan Staljinu, a Samardžić se od toga branio kako je znao, jer je slutio da mu zbog toga može otići glava s ramena. U njegove priče o lojalnosti Tito nije povjerovao, pa ga je ožujka 1939. zajedno sa svima koji su "gore sjeli" stavio na listu za odstrjel i odstranio iz KPJ. Nekoliko dana kasnije Samardžić je u SSSR-u streljan.

Bruke nije bilo

Još gore je prošao užički pravnik i novinar Živojin Pavlović, desna ruka Titovog prethodnika na čelu KPJ, Milana Gorkića. Desetak mjeseci poslije strijeljanja Gorkića, Tito Pavlovića u jednom dokumentu pisanom u Moskvi naziva i drugom i sumnjivim tipom. Šest mjeseci kasnije on ga, samo zato što nije bezgranično odan Staljinu, eliminra iz KPJ, a dvije i pol godine poslije toga, kad se Pavlović vratio na svoj rodni Zlatibor, Titovi emisari ga uhićuju. Kako je otkrio jedan Pavlovićev zemljak, sociolog Slobodan Gavrilović, divljački su ga mučili Petar Stambolić, Vladimir Dedijer i Slobodan Penezić Krcun.

- Sedam glava da je imao, nijednu sačuvao ne bi - priznao je Gavriloviću Milovan Đilas, član Titovog partijskog Politbiroa. Pavlović je, ipak, imao samo jednu glavu. Pokušao je da pobjegne, ali Titovi dželati su ga stigli i mučki ubili u noći između 28. i 29. studenoga 1941. nekoliko sati prije nego što će novi vođa KPJ, koga su njegovi saradnici zvali "drug Stari", pred najezdom Nijemaca pobjeći iz Užica. Pavlovićevom ubojici njegov kolega je čestitao riječima:
- Imaš zlatnu ruku.
- Đe bi od sramote i bruke pred druga Starog da mi pobježe - odgovorio je skromno dželat.

Smrt zbog knjige

Smrtnu presudu Živojinu Pavloviću Tito je, po svemu sudeći, izrekao zbog jedne knjige. Radi se o knjizi "Bilanca sovjetskog termidora" u kojoj je Pavlović među prvima u svijetu razobličio lice i naličje staljinističkih pogroma u SSSR-u. U ovoj knjizi, "posvećenoj žrtvama Staljinovog terora", Pavlović je bio izričit:

- Duboko sam uvjeren da Milan Gorkić, kao ni ostali koji su uhićeni u Moskvi nisu špijuni. Njihovo uhićenje smatram nelegalnim. Pavlovićeva knjiga imala je neobičnu sudbinu, kao i njezin autor. Tiskana ćirilicom, 1940. u Beogradu, u izdanju autora, bila je "zabranjena i još u tiskari zaplijenjena", jer su ondašnje vlasti Kraljevine Jugoslavije na taj način željele da se dodvore sovjetskom diktatoru. Ovaj odvažni čovjek uspio je iz tiskare "izvući desetak primjeraka". Posijle gotovo pola vijeka Slobodan Gavrilović će 1989. u izdanju užičkog časopisa "Međaj" objaviti reprint izdanje ove izuzetne knjige i tako skinuti zabranu iz 1940. godine.

Noćna mora

Ljagu sa svog strijeljanog prethodnika Milana Gorkića Tito nije skinuo ni do kraja svog dugog života. Tek 1977. dvadesetak godina poslije poništavanja lažnih optužbi protiv ovog nevinog čovjeka u sovjetskim partijskim i sudskim organima, smogao je snage da kaže kako "ni Gorkić nije bio nikakav strani špijun" i kako mu "moramo dati odgovarajuće mjesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta". U preostale tri godine života Tito to nije uspio učiniti, vjerojatno zato što bi na taj način doveo u pitanje suštinu vlastite karijere.

Omča oko živog leša

Taman kad su glavni Titovi konkurenti, što njegovom zaslugom, što revnošću Staljinove tajne policije, bili izbačeni iz KPJ, a ogromna većina i pohapšena i pobijena u Moskvi, u sovjetskoj prijestolnici iznenada se obreo njegov najopasniji suparnik za komunistički prijesto Jugoslavije, koji je od streljanja Milana Gorkića već tri godine bio prazan. Bio je to Petko Miletić, u ono vrijeme najpoznatiji jugoslavenski komunst, čije je ime nosila čak i jedna artiljerijska brigada sastavljena od ljevičara iz cijelog svijeta koji su se borili u Španjolskom građanskom ratu. Rođen je 1897. u selu Močila u Rovcima kod Kolašina. Otac mu se zvao Rade, a majka je bila Toma Milošević iz Vasojevića u Lijevoj Rijeci, bliska rođakinja Setozara Miloševića, oca Slobodana Miloševića.

U četiri partije

Po završetku male mature vlada kralja Nikole je mladog Miletića, kao jednog od najboljih crnogorskih đaka, uputila u Mađarsku na izučavanje zanata. Učeći stolarski zanat tu se prvi put sreo sa prevratničkim komunističkim idejama, doživio prvo vatreno krštenje u mađarskoj boljševičkoj revoluciji, okusio gorčinu prvog poraza i prvi put strpan u zatvor. Kada se avantura mađarskih boljševika neslavno završila, mladi crnogorski buntovnik je pušten s robije i zaputio se u Danilovgrad, gdje je postavljen za nastavnika praktične nastave u tamošnjoj zanatskoj školi. Ubrzo se ispostavilo da je to za njega bilo isuviše mirno zanimanje, a mali Danilovgrad preuzak poligon za njegov nemirni duh. Predao se pustolovnoj komunističkoj ideji i sa devet različitih imena krstario Jugoslavijom, Austrijom, Mađarskom i Češkom i postao član komunističkih partija svih ovih zemalja. Jedna mu je bila kao nijedna. U Budimpešti se još dok je učio za stolara upoznao sa sestrama Anom i Micom Hofbauer. - Gledao sam se sa njima - reći će nekoliko godina kasnije - i u Beču kod njih mnogo puta bivao, a sa Micom i najintimnije drugarske veze godinama imao. Na pitanje jednog beogradskog sudca, koji ga je saslušavao: - "Šta podrazumijeva pod najintimnijim drugarskim vezama?" odgovorio je: - Ako mi jamčite da ćete me uskoro pustiti iz zatvora i dati mi putovnicu, reći ću vam, a ako mi to ne jamčite ne mogu davati izjave na uštrb neudatih ženskih, pa makar one bile moje drugarice. Skitajući centralnom Europom privukao je pozornost Kominterne, pa je tridesetih godina prošlog vijeka, poslije školovanja u Moskvi, prije Tita ušao u najuže rukovodstvo KPJ. U tom trenu vodio je komunističku organizaciju Srbije i Vojvodine.

Shjenka od čovjeka

Kad je uhićen na 28. lipnja 1932. policija je kod Miletića našla i sredstva za pisanje i dešifriranje nevidljivih pisama. Taj događaj, zbog koga će najbolje godine svog života provesti na robiji, zbio se u mađarskom gradiću Horgošu, u kući Đorđa Baluge, tamošnjeg trgovca paprikama, koga je Miletić želieo angažirati za održavanje veza s pojedinim krajevima Srbije, Vojvodine, Hrvatske i Bosne, kojima se ovaj trgovac slobodno kretao. Dva dana kasnije mađarska policija ga je predala jugoslavenskoj. Po njega je u Suboticu da ga sprovede do Beograda osobno došao Đorđe Kosmajac, najpoznatiji detektiv antikomunističke brigade Uprave grada Beograda. U Beogradu su mu kao najopasnijem protivniku režima i ruke i noge okovali u lance i bezočno ga mučili 50 dana i noći. Kada ga je prosinca 1932. posjetio u zatvoru, njegov brat od strica Spasoje Miletić je vlastima u Vučitrnu, gde su se Miletići preselili iz Crne Gore, izjavio da u beogradskoj kaznionici "nije vidio ni brata ni rođaka, već samo sjenku od svega toga".

- Tko ga voli - rekao je - bolje da ga ovakvog kakav je sada nikad ne pogleda. Kada mu je policijski detektiv saopćio da ima minutu za razgovor s bratićem, Petko je, prema svjedočenju Spasoja Miletića, primjetio:
- Jesu li te to gazde naučile da dozvoliš samo minutu za razgovor?
- Ne, iz Moskve su tako naredili – uzvratio je detektiv.
- Kuda ćeš ti, nesretniče, kada radnici i seljaci najure gazde, pohapse ih i sve ode do đavola
- drčno je pitao čovjek okovan u lance. Brat Božo Miletić je po povratku iz Beograda pisarima u Vučitrnu ispričao još dramatičniju priču.
- Ja sam imao susret sa jednim čovjekom koga mi je policija predstavila mojim bratom, a ja još nisam siguran da je to bio on.
- Vidjeli smo se - nastavljao je Božo Miletić - samo minutu, minutu i pol – dvije minute. Ostavljao je utisak teškog bolesnika koji se bori s posljednjim trenutcima života.
- Ni on mene - dodao je Petkov rođeni brat - nije poznao. Kad su mu žandari rekli da sam ja njegov brat, on se osvrnuo prema meni i nekim tajanstvenim pogledom i tonom rekao:
- Pa ja sam ga davno gledao.

Einsteinova podrška

Glas o mučenjima Petka Miletića raširio se cijelim svijetom. Apel za njegovo puštanje na slobodu jugoslavenskim vlastima uputili su čak i Nehru i Albert Einstein, a sudeći po jednom pismu koje je iz zatvora poslao Ani Hofbauer, Miletiću uopće nije bilo do slobode. - Mnogo sam se bojao kada sam bio zimus bolestan, da ću lipsati i da neću dočekati proces, a sada je ta bojazan otpala - piše on 10. travnja 1933. godine svojoj "miloj Ani", poručujući joj da će predstojeće suđenje za njega predstavljati "novo veselje". A upravo će mu jednogodišnje mučenje u istrazi i predstojeće suđenje doći glave. I to ne zbog torture kroz koju je prošao i koja ga je čekala poslije suđenja, već zbog iznenadnih optužbi koje će na njegov račun krajem 1937. iznijeti Tito. Kad u njemu, poslije strijeljanja Milana Gorkića, prepozna najopasnijeg konkurenta za novog šefa KPJ, Tito će protiv Petka Miletića pokrenuti jednu od najvećih hajki u povijesti jugoslavenskih komunista, optužit će ga za kolaboraciju s istim onim režimom koji je Miletića za vrijeme istrage pretvorio u živi leš, a na procesu ga osudio na trajni gubitak građanskih prava i sedam godina robije, koju će izdržati do posljednjeg dana. Uz podršku i pomoć Ive Lole Ribara, Milovana Đilasa, Moše Pijade, Rodoljuba Čolakovića i Miletićevog odvjetnika Bore Prodanovića, Tito će «isfabrikovati” i nekoliko kompromitirajućih dokumenata o svojemu suparniku, čija vjerodostojnost nikad neće biti dokazana. Da bi mu slomio vrat, aktivirat će sve svoje veze u Kominterni i NKVD-u. Presudna bitka, koja će bitno utjecati na povijest Jugoslavije u idućih pedesetak godina odigrat će se u Moskvi, u jesen i zimu 1939./1940. godine.

Zločin

Svoj odnos prema Miletiću Tito je iz osnove promijenio samo za mjesec dana. Listopada 1937. on fizički napad svog starog partijskog druga Andrije Hebranga na Petka Miletića u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici doživljava kao "alarmantnu vijest".

- Zar je to moguće - piše on Hebrangu, nazivajući ovaj njegov čin "antipartijskim ispadom", a Petka Miletića "našim dobrim drugom".
- Trgni se dok nije kasno - opominje Tito Hebranga, ljuteći se na njega zbog ovog postupka i nazivajući ga zbog toga "nekadašnjim drugom i prijateljem".

Mjesec dana kasnije, kada je ubojstvom Milana Gorkića u Moskvi funkcija generalnog sekretara CK KPJ ostala prazna, Miletić je naprasno postao "bezočni lažov i varalica", koji "ne preza ni od zločina u zadovoljavanju svoje bolesne ambicije". A ta ambicija je bolesna zato što je Miletić pomislio isto što i Tito, da bi i on mogao postati novi šef KPJ, pa je pokušaj da se ta ambicija ostvari nazvan zločinom. Protivnik crn kao đavao Kad su u ljeto 1939. s različitih strana svijeta krenuli u Moskvu da ukrste koplja i jednom zauvijek riješe tko će od njih dvojice postati novi komunistički vođa Jugoslavije, ni Tito ni Petko Miletić ni sanjali nisu što ih tamo sve čeka. Broz se za ovaj put spremao znatno duže od svog velikog suparnika, ali činilo se da time nikakvu prednost nije stekao. On je još u ljeto 1938., da bi pojačao svoju kandidaturu, u Staljinovu prijestolnicu iz Pariza poslao jednog svog specijalnog izaslanika. Bio je to njegov prijatelj i zemljak, sovjetski obavještajac Josip Kopinič, koji je Titu otuda slao vrlo nepovoljne vijesti. Javljao mu je da je upravo Petko Miletić, koga je Tito već odavno smijenio s vrha najveće komunističke organizacije u cijeloj Jugoslaviji, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom "za sva vremena" i izbacio iz KPJ, jedan od glavnih favorita Kominterne za šefa KPJ.

Debata šakama

Za razliku od Tita, Miletić se za odlazak na ovaj daleki put nije pripremao ni mjesec dana. Po izlasku s robije u Srijemskoj Mitrovici policija ga je protjerala u Vučitrn, gdje mu je živjela majka. Odatle se u Moskvu zaputio 25. srpanja 1939. godine. Išao je preko Istanbula, a njegov put financirali su rudari "Trepče" (2.000 dinara), advokat Dušan Kusovac (3.000), Đorđe Jovanović iz Beograda (2.000) i brat Božo (1.000 dinara). Kusovac i rudari "Trepče" su vjerovali da tako pomažu njegovom liječenju, a jedino su Đorđe Jovanović i brat Božo znali da novac daju za Miletićev odlazak na presudni dvoboj s Titom. Prikupljen novac Petko Miletić nije nosio sa sobom, već mu ih je, kad je stigao do Istanbula, brat Božo slao na ime nekog Akibega, a kod izvjesnog Mamutbega, tamošnjeg trgovca kože, mijenjao ih je u turske lire. Žureći da što prije stigne do "prve zemlje socijalizma" Miletić je kipio od bijesa. Nepravde i poniženja koja mu je Tito preko svojih pulena priredio u Srijemskoj Mitrovici u srce su ga pogodile. U desetodnevnoj raspravi komunistički zatočenici su listom stali na njegovu stranu, a u pauzama ove iscrpljujuće debate pored riječi radile su i šake i noževi. Malobrojne Titove pristalice, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su u jednom trenutku da izvedu čak i oružani napad na Miletića, a Tito će osobno zaprijetiti da će jednom njegovom pristalici "malo nategnuti rebra". Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunistu na kraju se ipak izjasnilo 85, a Tito i njegov izabranik Moša Pijade jedva su skupili desetak glasova. Tito se, međutim, nije povukao, već je vještim manipulacijama izrazito manjinske glasove preko noći pretvorio u većinske, a Pijade mu se oduživao time što je o Miletiću na sva usta počeo govoriti i pisati sve najcrnje.

Broz ne prašta

Te teške diskvalifikacije stigle su do Moskve prije Titovog ljutog konkurenta, koji se sovjetske metropole dokopao 25. rujna 1939. godine, tri tjedna poslije Tita. Tako se o doskora najslavnijem jugoslavenskom komunistu u moskovskim obavještajnim kanalima, preko kojih su ovi glasovi najviše šireni, počelo govoriti kao o "frazeru i neznalici", "vještom intrigantu i frakcijskom maheru", o "licemjeru i lažovu od glave do pete". A jedini Miletićev grijeh, zbog kojega ga je Tito i uzeo na zub, bio je taj što je najpoznatiji jugoslavenski komunist "podigao glavu" baš onda kada je to i on učinio. Kada je komunistički prijesto Jugoslavije, poslije strijeljanja dotadašnjeg lidera KPJ Milana Gorkića, ostao stvarno prazan. Tito svom konkurentu nije praštao ni to što je govorio ono što je i on dobro znao, da je Kominterna, čim je likvidiran Gorkić, raspustila i Centralni komitet KPJ i obustavila financijsku pomoć ovoj partiji. Miletić je o tomu govorio da bi spriječio Titovo mešetarenje, a Tito je to krio i od svojih najbližih suradnika baš zato da bi svojim manipulacijama dao bilo kakvu uvjerljivost.

Zbog toga je Miletić sve dok nije "digao glavu" bio "jedan naš dobar drug", a čim je progovorio postao je "štetočina naročitog tipa i kalibra". Pa "hohštapler i provokator visokog ranga", "krajnje opasan i neizlječiv tip, spreman na svaki zločin". Njegovo odvažno držanje pred jugoslavenskom policijom, godinama slavljeno kao herojsko ne samo u Jugoslaviji već i širom Evrope i svijeta, za tili čas je proglašeno kukavičkim i izdajničkim.

- Nisam odao nijednu partijsku tajnu, niti sam potpisao ma kakvu izjavu i ma kakav dokument u policiji - branio se Miletić.
- Policija je, precizirao je on, krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih. Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali su i dvojica vještaka grafologa, ali na to nitko nije obraćao pozornost.

Moskovski dvoboj

- Uostalom, poslije mojega uhićenja policija nije uhitila nikoga od onih s kojima sam radio - bila je ključna rečenica njegove obrane, koja se, takođe, mogla lako provjeriti, ali u atmosferi koju su Tito i Kopinič stvorili u Moskvi za to kao da nitko više nije mario. Umjesto provjere onoga što je Miletić govorio u Kominterni su se ubrzo kao najvažniji argumenti protiv njega obreli i krivotvoreni zapisnici jugoslavenske policije. Neki od tih dokumenata, koje su iz Beograda slali Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Milovan Đilas i Miletićev advokat Bora Prodanović, dotjerivani su izgleda i u samoj Moskvi. Tako se ispostavilo da se Miletić jednom svom drugu 23. studenoga 1937. pismeno žalio što mu se ne javlja već strijeljani generalni sekretar KPJ Milan Gorkić, što je u atmosferi koja je tada u SSSR-u vladala prema onima koji su likvidirani kao "neprijatelji naroda" i "izdajnici partije" predstavljalo smrtni grijeh. U tom pismu, pisanom latinicom i na srpskom jeziku, Miletić se, u stvari, raspitivao za nekog Milana, a u Moskvi je netko dvije godine kasnije iza ovog imena na ruskom jeziku i ćirilicom, dopisao prezime Gorkić.

Braneći se od Titovih sve težih opužbi, Miletić se jednog dana sjetio da je novinar "Politike" Vuk Dragović vodio stenografske bilješke na njegovom procesu, pa je predložio da se izvrši ekspertiza tog dokumenta i odklone svi nesporazumi oko njegovog držanja u istrazi i na samom suđenju. Ni to nije pomoglo, pa se obruč oko nekad "najvećeg kapitala naše partije" počeo sve više stezati. Intrige o čovjeku, o komu se još do jučer govorilo sve najbolje, bivale su iz dana u dan sve prizemnije. Tako je onaj koji nije bio ni bolji ni gori nego što je dotad bio, najednom postao čudovište. - Sve njegove sposobnosti negativne su i sve su u službi samo negativnih ciljeva - ustanovljeno je u finišu ovog moskovskog dvoboja.

Zapisnik

Predočavajući moskovskim sekundantima prijepis policijskog zapisnika s Miletićevog saslušanja u Upravi grada Beograda, Tito i njegovi beogradski pajtaši nisu ni na koji način objasnili kako su došli do ovog povjerljivog dokumenta. U žaru borbe preko toga se prešlo kao da je to potpuno nevažan detalj, a u jednom trenu, ne znajući za šta ga sve optužuju, Titovi glasnogovornici će Miletiću zamjeriti i to što je na glavnoj sudskoj raspravi "istupao naročito smjelo". - To je činio da bi što duže bio osuđen - glasila je ova neobična optužba koju je na račun Titovog sve usamljenijeg rivala izrekao Moša Pijade. Na kraju te tirade, Pijade je našao za potrebno primjetiti kako njegovo iskustvo u borbi s Petkom Miletićem "po svom značaju prelazi nacionalne okvire".

Kraj trećeg dijela

Josip Hečimović Nikšić

{mxc}


Uto, 22-10-2019, 09:19:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.