Peter Galbraith, veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj od 1993.-1998., bio je u Haagu od 23. do 25. lipnja 2008., svjedok Tužiteljstva u slučaju protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača. Njegovo je svjedočenje za Tužiteljstvo bilo vrlo važno, pogotovo zato što niz prethodnih svjedoka Tužiteljstva nisu uspjeli potvrditi ključne navode iz optužnice o "Oluji" kao udruženom zločinačkom pothvatu kojem je cilj bio etničko čišćenje Srba i prekomjerno granatiranje Knina. Nakon prvog dana Galbraithova iskaza pred Sudom, dio je hrvatskih medija kao udarnu vijest javio: Galbraith je potvrdio većinu navoda iz optužnice protiv hrvatskih generala, te da je "Tuđman htio Hrvatsku bez Srba". Naglasak je u tim prvim vijestima bio da je Galbraith "ponovio većinu svojih stavova i teza koje je iznosio na suđenju Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću, a u kojima je iznio mišljenje da Hrvatska u Oluji nije izvela etničko čišćenje Srba s područja Krajine.

Međutim, Galbraith je rekao kako Hrvatska nije mogla učiniti etničko čišćenje, jer su Srbi teritorij Krajine napustili još i prije nego što su hrvatske vojne snage zaposjele to područje, ali je istakao da to ne znači da Hrvatska ne bi učinila etničko čišćenje da se Srbi nisu odlučili na odlazak". Dio medija nakon prvog dana svjedočenja Petera Galbraitha nije u prvi plan stavio njegovu tvrdnju da u "Oluji" nije izvršeno etničko čišćenje, već je naglasak stavljen na ono što je Galbraitha kazao na suđenju Martiću Galbraith: "Hrvatska je bila umiješana u mnogo nezakonitog i kriminalnog ponašanja tijekom operacije Oluje. To je uključilo dopuštanje sustavnog paleža domova i imovine srpskog stanovništva nakon što je otišlo. To je uključilo ubijanje nekoliko stotina osoba koje su ostale. To je uključilo napore Tuđmana, koji je po meni bio rasist, da spriječi Srbe, građane Hrvatske, u povratku u njihove domove".

Nakon dva dana protuispitivanja, i nakon što je bio suočen s dokazima, Galbraith je morao potvrditi da u "Oluji" nije bilo etničkog čišćenja, da nije bilo prekomjernog granatiranja Knina, da general Gotovina nikada nije bio na američkoj listi osumnjičenih za ratne zločine, već da je i nakon "Oluje", kao general Hrvatske vojske u više navrata službeno posjećivao SAD. Tužiteljstvo je pokušalo u dodatnom ispitivanju dovesti u pitanje ključnu tvrdnju Petera Galbraitha da cilj Oluje nije bilo etničko čišćenje. "Smatram to pitanje zaključenim", presudio je predsjedavajući sudskog vijeća Alphons Orie u korist Gotovinine obrane uskrativši tako mogućnost tužitelju Alanu Tiegeru da dodatnim ispitivanjem pokuša relativizirati Galbraithovu tvrdnju koja je suprotna tužiteljskoj tezi da je hrvatski državni vrh udružen u zločinački pothvat inicirao Oluju radi progona srpskog stanovništva.

Mediji su također izvijestili da je na kraju Galbraithova svjedočenja sudac Orie prihvatio i Galbraithovu ocjenu da u prvim fazama "Oluje" nije bilo velikih povreda humanitarnog prava te da granatiranje Knina nije bilo protivno međunarodnom pravu. Naime, Galbraith je potvrdio da su u prvim danima "Oluje" i on i drugi predstavnici američkog veleposlanstva obišli prihvatne centre u kojima su ljudi mogli slobodno govoriti što misle i kritizirati hrvatske vlasti i s njima se dobro postupalo. Luka Mišetić, branitelj generala Ante Gotovine, nakon završetka Galbraithova svjedočenja izjavio je novinarima: "Naravno da se s nekim dijelovima ne slažemo, ali ono što je bitno, a što se tiče generala Gotovine - moram priznati da smo oduševljeni svjedočenjem veleposlanika Galbraitha", jer je "Peter Galbraith u svom svjedočenju potvrdio sve bitne teze obrane i ocijenio da je obrana na dobrom putu prema oslobađajućoj presudi". Mišetić je ocijenio da su glavne teze optužnice protiv generala Gotovine, ali i glavne teze optužnice općenito o udruženom zločinačkom pothvatu, teško uzdrmane svjedočenjem Petera Galbraitha. Unatoč činjenici što je potvrdio sve bitne teze obrane, i time nije posvjedočio optužnicu o udruženom zločinačkom pothvatu, Peter je Galbraith "u svom svjedočenju ustrajao u tvrdnjama da je hrvatski državni vrh smišljeno onemogućavao povratak Srba izbjeglih u 'Oluji' sve dok se ta politika nije slomila pod pritiskom međunarodne zajednice".

I ta je Galbraithova tvrdnja ostala na razini njegova uvjerenja, koje nije zasnovano na činjenicama. Kako su mediji izvijesti branitelj generala Mladena Markača Tomislav Kuzmanović u protuispitivanju je uveo niz hrvatskih zakona, propisa i odluka, uključujući program povratka koji je prihvatio Sabor, dokazujući da hrvatska vlast nije planirala etnički očistiti Hrvatsku oduzimanjem imovine krajinskih Srba koji su otišli u Oluji i uskratiti im pravo na državljanstvo i time i mogućnost povratka, što tvrdi Galbraith. Međutim, Galbraith ne samo da ne vjeruje u hrvatske zakone, propise i odluke, nego je njegovo uvjerenje i u protivnosti sa stavovima kako američke vlade tako i niza međunarodnih organizacija. Nasuprot Galbraithovim tvrdnjama da je hrvatska vlada opstruirala povratak pobunjenih Srba jer je željela nacionalno homogenu državu, činjenica je da se dio Srba u Hrvatskoj pobunio jer nije želio živjeti u Hrvatskoj, odnosno željeli su Jugoslaviju ili Veliku Srbiju. Zato je nakon operacije "Bljesak" nekoliko tisuća Srba napustilo oslobođeno područje u organizaciji UNPROFOR-a; 27.000 Srba je otišlo iz Hrvatske nakon operacije "Oluja" iz bivšeg sektora Sjever – uz posredovanje međunarodnih čimbenika, a na čelu je te kolone na traktoru sjedio Peter Galbraith; prema podacima UNTAES-a 45.000 Srba napustilo je Podunavlje prije završetka mirne reintegracije 1998. Nakon Daytona oko 100.000 Srba napustilo je Sarajevo jer nije htjelo živjeti u Federaciji, itd. itd. Prema istraživanju OESS-a iz 2004. godine, što ga je financirala Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), 36% napustilo je Hrvatsku 1991., a 47% tijekom ili neposredno nakon "Oluje". "Više od 50% njih napustilo je Hrvatsku u masovnom kolektivnom organiziranom zbjegu".

Netočna je i Galbraithova tvrdnja da je povratak pobunjenih Srba počeo tek nakon promjene vlasti 2000. Ne samo da je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja bila, prema izvješćima UN-a, jedna od rijetkih uspješnih mirotvornih akcija UN-a, nego je povratak izbjeglih u Republiku Hrvatsku, od strane međunarodnih čimbenika, ocijenjen kao jedini uspješan povratak pripadnika nacionalne manjine u matičnu zemlju nakon ratnog sukoba, ne samo nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj, nego i u čitavoj Europi nakon II. svjetskog rata. Na konferencija o povratku raseljenih i izbjeglih osoba koja je održana u Zagrebu u rujnu 2005., a na kojoj su bili nazočni veleposlanici na dužnosti u RH, predstavnici međunarodnih organizacija, predstavnici nevladinih organizacija i javnih medija, gospodin Jean-Claude Concolato iznio je podatak da je u Republici Hrvatskoj registrirano 156,000 povratnika, od kojih je 122,000 hrvatskih Srba. Jean-Claude Concolato naglasio je kako je povratak 33% izbjeglica u Hrvatsku jedinstven slučaj u Europi u zadnjih 70 godina, "od Španjolskog rata kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća do danas, ova regija je jedinstveni primjer značajnog povratka". Uz činjenicu da pobunjeni Srbi nisu željeli živjeti u Hrvatskoj i da ih je 25% aktivno sudjelovalo u pobuni i agresiji na Hrvatsku, podatak o povratku 122 tisuća Srba (do 2005. godine) je veliki uspjeh, jer prema spomenutom OESS-ovom empirijskom istraživanju "samo oko 14% Srba izbjeglih iz Hrvatske u nekoj mjeri iskazuje namjeru povratka u Hrvatsku, a u samo 4% ispitanika te skupine možemo govoriti o donekle čvrstoj namjeri".

Prema službenim podacima koji su objavljeni sredinom 2000. godine "od lipnja 1998. godine kada je bivša Vlada usvojila Program povratka, razvidno je da se dosad u Hrvatsku vratilo gotovo 73.000 Srba". Slične podatke nalazimo i u Izvještaju američkog Državnog tajništva o poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj za 2000. godinu: "Od otprilike 250.000 etničkih Srba koji su pobjegli iz svojih domova, organiziranim povratkom od kraja sukoba 1995. do prosinca 2000. godine obuhvaćeno je 37.144. Uz to, procijenjeno je da se 30.000 osoba vratilo izvan službenih programa". Očito je da je povratak Srba u Hrvatsku išao podjednakim tempom, bez obzira koje su stranke bile na vlasti. S pravom se moramo zapitati zašto Peter Galbraith iako svjedok Tužiteljstva, svjedoči u korist optuženih hrvatskih generala, priznaje predsjedniku Tuđmanu da je bio dobar strateg, ali istovremeno neargumentirano i negativno govori o hrvatskoj državnoj politici i predsjedniku Tuđmanu? I zašto dio medija zagovara iste ili slične pozicije? Prvoga dana svojega svjedočenja Peter Galbraith je skoro 45 minuta obrazlagao kako je uoči "Oluje" išao u Beograd na razgovor s Milanom Babićem, uvjeravao ga da prihvati plan Z-4. Zatim je večer, prije "Oluje" pokušao odgovoriti predsjednika Tuđmana od "Oluje" jer da je M. Babić spreman prihvatiti Z-4, iako nema političke snage privoljeti pobunjene Srbe da i oni prihvate Galbraithov plan. Opširno prepričavanje tih razgovora imalo je za cilj dovesti u pitanje opravdanost i legitimitet oslobodilačke operacije "Oluja".

Što čak ni Tužiteljstvo ne dovodi u pitanje a nije dovodila ni američka službena politika. Štoviše, američka je politika htjela već tijekom 1993. a pogotovo 1994. tijekom napada srpskih snaga na Bihaćku enklavu, uporabiti NATO snage. Genaral Michael Rose, zapovjednik Unprofora u BiH, tome se odlučno usprotivio "… odlučio sam da bi bilo najbolje udariti na Hrvate a ne na Srbe… Takav napad na Hrvate bio bi pravi signal za Mladića, koji bi shvatio da NATO ne ide za uništenjem Srba". Kako je politika SAD bila pred dilemom: ili unilateralno izvesti zračne udare po Srbima, ili dovesti u pitanje opstanak NATO-a zbog protivljenja Francuza i Britanaca. U takvom procjepu američka je politika s jedne strane ne samo podržavala hrvatsku pripremu vojnih oslobodilačkih operacija, nego je Holbrooke nakon "Oluje" rekao "da je izuzetno važno da HV oslobodi još tri grada - Sanski Most, Bosanski Novi i Prijedor", kako bi se i Srbi u BiH prisilili na pregovore i dogovore. S druge pak strane, Galbraith je što u ime State Departmenta a što u svoje ime radio na planu Z-4, i želio da vojno redarstvena operacija "Oluja" ne uspije. Plan Z-4 bio je samo jedan u nizu planova međunarodne zajednice, ili prvi korak koji je trebao ponovo reintegrirati područje bivše Jugoslavije. Da je ta politika obnove bivše Jugoslavije, propala Amerikanci su odavno shvatili. Vojnom intervencijom protiv Miloševića na Kosovu 1999., te dajući potporu i stvaranju i međunarodnom priznanju kako Crne Gore tako i Kosova. No ta zapadnobalkanska politika ima i dalje svojih zagovornika u Europi, a imala ih je i u američkoj diplomaciji. Posljednji američki veleposlanik u SFRJ Warren Zimmermann raspad Jugoslavije doživljava kao katastrofu.

Zato je svoje memoare nazvao "Izvori katastrofe". Knjigu započinje konstatacijom "Ovo je priča o nitkovima koji su razorili Jugoslaviju", i željom da se Jugoslavija jednoga dana ponovo obnovi. Čini se da Peter Galbraith nije daleko odmakao od te ocjene. Zato mora priznati da "Oluja" nije bila zločinački pothvat s ciljem etničkog čišćenja, ali nije u stanju priznati i zasluge politici koja je ostvarila te uspjehe. Ironija je da na istoj stranici novina koje donose Galbraithovo svjedočenje, donose i izvješće o žalbi Milana Martića koji je rekao: "… strašno je čuti kada se u slučaju Gotovina, Čermak i Markač i tužiteljstvo i obrana slažu da je Oluja bila legitimna akcija. – U srcu Europe stvorena je fašistička hrvatska država u kojoj je glavni kulturni događaj koncert Thompsona". Iako je bio svjedok optužbe i protiv Milana Martića, i Galbraith poput Martića svoja uvjerenja o ključnim ljudima koji su stvorili suverenu i samostalnu hrvatsku državu temelji na duboko ukorijenjenim predrasudama.

Miroslav Tuđman
Fokus

{mxc}