Začetke stvaranja "zapadnog Balkana" (z.B.) i prve znakove najave te zamisli nailaze iz daleke 1993. godine iz Londona. S vremenom su granice "z.B." postajale sve jasnije i jasnije. Primanje Slovenije u Europsku Uniju i NATO i njezinog isključenja iz društva ostalih republika propale Jugoslavije, bio je prvi stvarni i ozbiljan potez velikih sila i Europske Unije. Članstvom Grčke, Austrije i Mađarske i početkom ove 2007. godine članstvom Bugarske i Rumunjske, vanjske granice "z.B." su jasne i određene. Albanija je uključena radi lakšeg rješavanja Kosova, teritorijalno povezane i sa mnogobrojnim stanovništvom Albanaca u Makedoniji. U Bosni i Hercegovini je "Republika Srpska" stvarnost, i više nitko niti ne pomišlja na ukidanje. Srbija je sredinom ožujka 2007. godine od međunarodnog suda u Haag-u oslobođena optužbe Bosne i Hercegovine za genocid. Za ratnim zločincima Ratkom Mladićem i Radovanom Karađićem se svaka potraga zaustavila.

 

 

Eto, danas se dogodilo: stiže u pošti knjiga Dodir vremena (Crkva u svijetu, Split 2007.) moje drage i poštovane šjore Mire iz Splita. I ona i njezin grad, koji s ljubavlju opisuje, meni su dragi kao da smo rođaci, rođeni u istom našem najlipšem mistu na svitu. Stiže poštom Dodir vremena jer pored najbolje volje tog 4. svibnja nisam mogao doći u Split. Pitam se, koji je ono dan Mira odabrala za promociju svoje knjige? Jednostavan odgovor - prvi petak mjeseca svibnja! Iz odabranog dana predstavljanja knjige može se prije svega iščitati spisateljičina duboka vjera. Opet onako skromno, kako ju opisuju njeni uvodničari, odabrala je nadnevak vrlo znakovit. Prvi petak dan je posebne pobožnosti Presvetog Srca Isusova. Mjesec svibanj uvijek je mjesec posebne počasti Blaženoj Djevici Mariji. Zar ima ljepšeg odabira takvog dana, za predstaviti knjigu punu Kristove i Marijine ljubavi? To je knjiga poštovanja i ljubavi za mnoge uboge, napuštene, ostarjele, onemoćale, uhićene, lažno optužene, zaboravljene, pogažene, oblaćene..., koje s velikom ljubavlju u svojim poetičnim i proznim razmišljanjima opisuje spisateljica Mira Donadini. O Bože, koja milost samog odabira dana predstavljanja knjige u čast i na slavu Gospodinovu!

 

 

Naš "tihi" EU susjed, "Dežela", Hrvatskoj je početkom 90ih predstavljala nadu i oslonac za put osamostaljenja, u teškim vremenima izvjesne agresije s istoka. Do današnjeg dana, sve hrvatske vlade i utjecajni političari, naivno vjerujući i osobnim poznanstvima i prijateljstvima s slovenskim političarima, nadali su se "brzom i pravednom" rješenju svih sporova i otvorenih pitanja sa Slovenijom. Ispalo je da, Slovenija ostaje "najtvrđi" orah u rješavanju otvorenih pitanja, pa kako stvari stoje vjerojatnije je da će se prije riješiti sporna pitanja sa Srbijom. U listi problema prioritet je, dakako, definirana granica, ali ne na način kako je "internacionalista" Račan i njegov SDP zamislio: Hrvatskim uzmakom i prepuštanjem teritorija, te zauzvrat dobivanjem "podrške" u integracijskim EU procesima. Hrvatsko MVP godinama, sustavno, zanemaruje ovaj problem, podcjenjivački prilazeći ozbiljnosti ovih pitanja, te ih pokušava pokrenuti isključivo u predizbornim vremenima, bez ozbiljne namjere djelovanja, a što Slovenci jasno vide i koriste, djelujući politikom "malih koraka". Ovih dana na ruku im ide i "novi slučaj" pomicanja granične crte, za oko 150 m, na štetu Hrvatske, na području Buzeta (Mlini), kao rezultat rada ili možda "šlamperaja", Državne geodetske uprave (Hrvatska).

 

 

Što je napravila bilo koja vlada u Republike Hrvatske u smislu zaštite rasprodaje dragocjene zemlje? Ni jedna od njih nije ostvarila uspješan model socijalno-tržišne izgradnje stanova, po uzoru na zapadne zemlje, čime bi se spriječilo da mnogi građani prodaju zemlju kako bi djeci omogućili primjerice kupnju stana u gradovima gdje su dobili posao. Štoviše, u Hrvatskoj je omogućeno fiktivno otvaranje tvrtki strancima kako bi mogli bez obveze prema zakonski propisanom reciprocitetu kupovati nekretnine. Postavlja se zato pitanje koliko domoljublje može biti brana rasprodaje djedovine u okolnostima kada su građani ostavljeni snalaziti se sami bez smislene podrške svoje države?

 

 

Pedeset godina trajao je teror i prisilna šutnja zbog prikrivanja komunističkih zločina, a sada se provode razno-razna suvremena medijska i TV-ispiranja mozga javnom mnijenju. Pitanje je samo dokle će se to tako nastaviti u samostalnoj hrvatskoj državi? Ima li hrvatska država snage konačno javno presuditi komunističkim zločinima kao temeljnom uzroku zatiranja svih ključnih hrvatskih istina, pa i ovih najnovijih izokretanja događaja u svezi s krivotvorinama iz vremena Domovinskog rata? Ima li Hrvatska snage stati na kraj svima onima koji paušalno tvrde kako se na Bleiburgu i po Križnim putovima nisu događali zločini, a ako ih je bilo, onda je to bilo potrebno s obzirom da su bježali oni koji su ipak bili nešto krivi, odnosno bili su zločinci?

 

 

Knjiga "Vladari svijeta" više je nego uspješan prvijenac katoličkog laika Mladena Lojkića. Autor se ne miri s općom sudbinom, već potaknut ulogom intelektualca u društvu promišlja, razčlanjuje i upozorava na činjenice. Pita se i pronalazi odgovore, zašto i od kud tolika nepravda i zlo usmjereno protiv Hrvatske. U sveopćoj društveno-medijskoj blokadi, kad je gotovo nemoguće čuti slobodnomisleći glas katoličkih laika, knjigom vlastitog izdanja pokušava se oduprijeti zlu i ukazati na istinu. Nudi sadašnjim i ostavlja trag budućim naraštajima, kako nismo bili nezainteresirani, ni slijepi, a ni glupi glede zbivanja koja utječu na hrvatsku narodnu sudbinu. No, silnice svjetske moći neprekidno su bile i još su uvijek usmjerene protiv Hrvatske, na žalost uz veliku pomoć uvijek nazočnih domaćih vazala.

 

 

Pristupiti ili ne u Europsku uniju? A što je s današnjim općim, užasno lošim stanjem u Hrvatskoj, o kojem se ne govori iskreno i istinito? Što je s posljedicama ove neiskrenosti, koje su dio svakidašnjice velike većine građana naše domovine Hrvatske? Zar će se ovo današnje užasno loše stanje i neizmjerne nastale posljedice u Hrvatskoj riješiti ulaskom u Europsku uniju?

 

 

Nejasni su motivi koji su naveli predsjednika Mesića na komemoraciji u Spomen-području Jasenovac (22. travnja 2007.) da govori na način kojim je, možda i nesvjesno, potencirao podjelu hrvatskog naroda iz razdoblja II svjetskog rata. Predsjednik je svoj govor započeo sa pozdravnom porukom: "Drugarice i drugovi!". Takav, na simboličkoj razini, isključivi pozdrav sudionicima skupa, namijenjen je samo sljedbenicima jedne ideologije, komunističke, koja je de facto, u operativnom provođenju, tijekom XX st. na svjetskoj razini, nadmašila, u genocidnosti i zločinu, vojno poraženu, nacional-socijalističku ili fašističku ideologiju! Ovaj pozdrav, poruka je ostalim antifašistima građanskih političkih orijentacija tog vremena, da su komunisti prisvojili sve zasluge, barem na prostoru bivše Jugoslavije, za doprinos u vojnom slamanju snaga III Reicha i saveznika. Istine radi, mladima treba prenijeti, da su komunisti i fizički eliminirali antifašiste drugih političkih svjetonazora, bojeći se da, u vremenima nakon rata, ih ne spriječe u prigrabljivanju vlasti.