Povlačenje odluke Haaškoga suda o puštanju na slobodu skupine hercegbosanskih Hrvata, među kojima je i general Slobodan Praljak, samo dan nakon prvotne odluke suda, kojom su zbog nedostatka dokaza zatočenici gotovo postali slobodni ljudi, objavljivanje tzv. pročišćene optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka po kojoj praktično svaki hrvatski čovjek zbog potpore oslobođenju svoje zemlje od velikosrpske okupacije može odgovarati pred Haaškim sudom te gotovo službena blokada pregovora u pristupanju Europskoj uniji pokazuje kako je ulazak u EU ponajprije političko pitanje kao i možebitno zatočenje na Haaškome sudu. Što su razlozi takve drakonske kazne Hrvatskoj, koja je na kraju zbog pritisaka iz Bruxellesa i montiranih procesa hrvatskim braniteljima, čak i vlastito pravosuđe pretvorila u putujući cirkus od Splita preko Rijeke do Zagreba, na kojem se kao klauni pod zaštitom države pojavljuju lažni svjedoci, koji su još do jučer u rukama držali puške i bombe kojima su razarali, pljačkali i ubijali po Hrvatskoj? Može li pak Hrvatska kao suverena država, kako bi zaštitila vlastite probitke odgovoriti na ovakva poniženja, koja gotovo svaki dan pristižu iz Bruxellesa? Kao i svaka druga država, pod uvjetom da nacionalna politika, osim puta u Bruxelles, doista ima vlastitu alternativu, Zagreb bi s lakoćom mogao odmahnuti na europske ultimatume.

 

 

Povlačenje odluke Haaškoga suda o puštanju na slobodu skupine hercegbosanskih Hrvata, među kojima je i general Slobodan Praljak, samo dan nakon prvotne odluke suda, kojom su zbog nedostatka dokaza zatočenici gotovo postali slobodni ljudi, objavljivanje tzv. pročišćene optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka po kojoj praktično svaki hrvatski čovjek zbog potpore oslobođenju svoje zemlje od velikosrpske okupacije može odgovarati pred Haaškim sudom te gotovo službena blokada pregovora u pristupanju Europskoj uniji pokazuje kako je ulazak u EU ponajprije političko pitanje kao i možebitno zatočenje na Haaškome sudu. Što su razlozi takve drakonske kazne Hrvatskoj, koja je na kraju zbog pritisaka iz Bruxellesa i montiranih procesa hrvatskim braniteljima, čak i vlastito pravosuđe pretvorila u putujući cirkus od Splita preko Rijeke do Zagreba, na kojem se kao klauni pod zaštitom države pojavljuju lažni svjedoci, koji su još do jučer u rukama držali puške i bombe kojima su razarali, pljačkali i ubijali po Hrvatskoj? Može li pak Hrvatska kao suverena država, kako bi zaštitila vlastite probitke odgovoriti na ovakva poniženja, koja gotovo svaki dan pristižu iz Bruxellesa?

 

 

Svi mračni stoljetni oblaci dovlačeni zlobnim i osvajačkim namjerama istočnih susjeda nisu mogli nadvladati vedrinu i hrabrost hrvatskih ljudi kao ni blistavu ljepotu naše domovine koja ih obnevidi svojim sjajem i vrati u brloge iz kojih pokrenuše svoje zle čine. Tada se malo umire, pa opet udri u bubnjeve po iskušanim predlošcima: laži, odlaži i stalno nešto traži. Čudom se čude kako više ne uspijevaju? A kako bi i uspjeli kad ne mogu shvatiti da je Hrvatska nakon više stoljeća ponovno slobodna i neovisna zemlja, članica Vijeća sigurnosti u Ujedinjenim narodima, pred ulazom u NATO savez i Europsku uniju te više nije poslušnik nikakvih bjelosvjetskih lažova, pljačkaša i ubojica, naviknutih samo komadanju naših prostora, kulturnih dobara i ljudi.

 

 

Maja Runje živi i radi u Zagrebu. Majka je dvoje odrasle djece. Kao profesorica engleskog i francuskog jezika predaje na srednjoj školi. Već tijekom studija, i kasnije, živjela je u Europi i u praksi upoznala istinsku demokraciju. Bila je pokretačica i višegodišnja predsjednica Hrvatske kulturne zajednice Wiesbaden, krajem osamdesetih dopredsjednica Hrvatskih društava Njemačke, a zatim tajnica Hrvatskog svjetskog kongresa za Njemačku. Poznata je po organiziranju humanih inicijativa. Razgovarali smo s njom poslije uspješno izvedene akcije Krug za trg.

 

 

Naš član Zvonimir B. Ranogajec poslao nam je obavijest koju je želio podijeliti s čitateljima Portala - Dragi čitatelji portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, primite srdačne i prijateljske pozdrave. Zaista "dobra vijest" za sve nas iseljene i domovinske Hrvate! Zahvaljujući providnošću i milosti dragoga Boga, našega Gospodina Isusa Krista došlo je do drastičnih, ali za mene i očekujućih pozitivnih promjena u odnosima između domovinske i iseljene Hrvatske! Hrvatska državna televizija HRT-a želi mijenjati svoje dosadašnje nepravilno i nezdravo stajalište prema svojoj braći i sestrama Hrvatima u iseljenoj Hrvatskoj!!! Sadašnja urednica satelitskog programa HRT-a "Slika Hrvatske" gđa Karolina Vidović Krišto ima veoma, veoma mnogo zasluga za tu eventualnu drastičnu i veoma moguću pozitivnu promjenu između iseljene i domovinske Hrvatske.

 

 

Na međunarodnoj pozornici igre oko priznanja kosovske državnosti na kraju su pokazale tko doista koliko vrijedi u međunarodnoj politici. Odluka zemalja Europske unije da slijede američku potporu kosovskim Albancima raskrinkala je i svu bijedu hrvatske političke elite, koja se nakon izbora 2000. godine priklonila tihom londonskom planu u obnovi Jugoslavije. Na domaćoj razini ta se politika pod nazivom detuđmanizacije provodila u rastrojavanju pobjedničke Hrvatske vojske, sudskoj gonidbi i izručivanju Haaškom sudu zaslužnih branitelja, likvidaciji sigurnosnoga sustava, labavljenju graničnoga režima prema Srbiji, demonizaciji hercegbosanskih Hrvata, različitim poticajima u novoj kolonizaciji Srba na područja, koja su sami opustošili prije bijega u Srbiju. Svoj pak vrhunac takva je politika doživjela nedavno kad su Zoran Milanović (SDP), Vesna Pusić (HNS) i Damir Kajin (IDS) vabeći Srbe u svoj tabor ponudili dvostruko pravo glasa srpskoj manjini. U kojem je obliku mogla završiti takva politika, hrvatskoj eliti ovih je dana pojasnio predsjednik srpskih radikala Tomislav Nikolić, poručivši ucjenjivački Hrvatskoj, kako u slučaju priznanja Kosova, Srbija više ne će poštovati hrvatske međunarodno priznate državne granice. Naseljeni Srbi u još nedovoljno izgrađene kuće i stanove, na što se u Vijeću sigurnosti požalio i srbijanski predsjednik Boris Tadić, ne će se vise zadovoljiti autonomijom, nego će, kako je naveo Tadić, tražiti svoju državu.

 

 

Stvaranje neovisne države Kosova i njezino međunarodno priznanje, nije, kako to Srbi vole reći, čupanje duše iz nacionalnoga tkiva srpske države, već je ponajprije, zbog priznanja jedne pokrajine događaj podijelio članice Vijeća sigurnosti UN-a, a saveznu administraciju Europske unije, koja je očito odbila surađivati sa Sjedinjenim Državama, prisilio na preporuku svojim članicama da same odaberu hoće li se pridružiti tom američkom pothvatu. Kosovski mit, inače bez znatnijega povijesnog utemeljenja, sustavnije je stvaran tijekom prvih Balkanskih ratova, kad je Srbija zaposjela područja s kojih su se morali povlačiti dotrajali Osmanlije. Na tom megalomanskom mitu, koji su i neki Hrvati stvarali i širili zajedno sa Srbima, ponikla je prva jugoslavenska država, a druga se njime jednako tako hranila. Stvarni kraj kosovskoga mita označava i poraz jedne zločinačke ideje, koja se osamdesetak godina pod imenom Jugoslavije održavala uglavnom na krvi naroda podređenih različitim beogradskim režimima. U taj lažni mit, naravno, ne spadaju srpske vjerske i kulturne svetinje, koje voljom međunarodnih čimbenika i većine kosovskoga pučanstva zasad ostaju izvan djelokruga srpske države.

 

 

Konačno se Kosovo i njegovo stanovništvo izvuklo iz srpskih kandži. Borba za oslobođenje albanskog naroda od srpskog nasilja traje gotovo stotinu godina, od 1912. godine i Prvog balkanskog rata. Kosovo i njegovo stanovništvo (Albanci su jedan od rijetkih naroda na svijetu gdje vjerska podjela ne izaziva sukobe; bilo da pripadaju islamu, katoličkoj religiji i, na jugu Albanije, ortodoksnoj crkvi) je zapravo tek sada izišlo ispod osmanske dominacije. Naime, Srbija (mala zemljica velikih imperijalnih apetita) u svojem imperijalnom širenju zauzela je Kosovo (uz Kosovo dodaju “Metohija”, prema grčki “metohe” – samostansko imanje, kako bi pokazali svoju nazočnost od Srednjeg vijeka na tim prostorima) u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. To je onaj rat koji su, nota bene, mnogi Hrvati tada prihvatili i pozdravili s veseljem!!! I poznati agramerski književnik, Frigyes Krlezsa, je kao dobrovoljac pojurio na Kosovo pomoći srpskim imperijalistima. Već te 1912. godine Srbi su počinili strahovita zvjerstva nad albanskim civilnim stanovništvom, što je pokojna Ljubica Štefan dokumentarno (zapisi prvog srpskog socijaliste Dimitrija Tucovića, koji je kao unovačenik sudjelovao u tom prljavom ratu) pokazala u tri knjige “Srbi i Albanci”. To je gotovo stoljeće srbijanskog nasilja, ubojstava i progona golorukog albanskog stanovništva. Stoljeće naseljavanje kolona, ne bi li uklonili i protjerali Albance.