Domaći javni mediji su prvi pravi državni posjet američkog predsjednika Hrvatskoj ispratili uglavnom negativno, a teško se oteti dojmu da je isticanje i ismijavanje "gafova" Georga Busha bilo nenamjerno, poglavito nakon njegovog govora na Markovom trgu u Zagrebu, u kojem je, među inim rekao i ovo: "Ima i onih koji se pitaju nije li ljudima bilo bolje u vrijeme tiranije." Nema dvojbe da je mislio na vrijeme Josipa Broza Tita, tu tako dragu ikonu javnih medija (i poznatih političkih krugova) u Hrvatskoj. Nadalje, dok Eurobska unija protjeruje Boga iz Ustava, prvi čovjek velesile ističe u svom službenom govoru i ovo: "Ova krasna crkva koja na ovom trgu stoji od srednjeg vijeka kroz stoljeća je bila svjedokom dugih hladnih zima okupacije, tiranije i rata, ali proljeće je ovamo konačno stiglo. Ovo je povijesno razdoblje za koje su se molili naraštaji Hrvata. To je razdoblje koje je predvidio papa Ivan Pavao Drugi kada je stigao na ovu zemlju, molio s hrvatskim narodom i pozvao na kulturu mira. Danas na ovom trgu pred ovom krasnom crkvom možemo ponosno reći - te su molitve uslišane. Bog blagoslovio Hrvatsku i hvala vam.". Mora se doista priznati da u državnički govor nije uobičajeno stavljati vjeru u Boga. Mnogima to u Hrvatskoj jako smeta!(LjS)

 

 

Vojvođanski Građanski list od subote 5. travnja 2008. je, objavio izjavu g. Jovana Kablara, a kako prenosi HINA i današnji www.business.hr, izvještavajući o okruglom stolu održanom u Novom Sadu, u petak 4. travnja 2008. pod pokroviteljstvom pokrajinskog Savjeta za izbjegle, raseljene i prognane osobe, da Hrvatska duguje izbjeglim Srbima, na ime neisplaćenih mirovina gotovo 1 milijardu eura. Predsjednik udruge izbjeglih Srba, Kablar, očekuje pomoć vojvođanske administracije, da izvrši pritisak na Srbiju i na Hrvatsku za što brže rješavanje ovog pitanja. Predsjednik Savjeta g. Janko Veselinović, će pokušati inicirati zajednički sastanak s predstavnicima ministarstva vanjskih poslova Srbije, zastupnicima SDSS-a u Hrvatskom saboru i srbijanskim povjereništvom za izbjeglice na kojem bi se postigao dogovor. Računica kojom se došlo do ovog iznosa temeljena je na procjeni kako Hrvatska “duguje” između 30.000 i 40.000 mirovina. SDSS je, prema riječima predsjednika izvršnog odbora g. Bore Rkmana stava da je taj iznos nerealan, te objašnjava: "To bi bila prva procjena na temelju podataka da mirovine potražuje oko 50.000 ljudi. Međutim, udruga umirovljenika u Hrvatskoj napravilo je evidenciju u kojoj se nalaze 17.234 osobe, tako da bi i realna svota trebala biti negdje oko trećina prvobitne". Predsjednik SDSSa g.Vojislav Stanimirović je, komentirajući ove zahtjeve, potvrdio da u koalicijskom sporazumu sa HDZom pitanje mirovina nije nigdje eksplicitno navedeno, ali da je “obveza rješavanja tog problema bila dio dogovora sa HDZ-om prilikom ulaska u vladu.”(D. Tučkar)

 

 

Mi, članovi nevladine udruge Uzdoljani za svoje poginule, s tugom i ponosom čuvamo spomen na nevine žrtve koje su na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna 1993., u naselju Uzdol, masakrirali pripadnici Armije BiH u sklopu akcije „Neretva '93“. Zločinačku akciju izveo je, za načelnika Glavnog štaba Armije Bosne i Hercegovine generala Sefera Halilovića, „Samostalni prozorski bataljun“ pod izravnim vodstvom komandanta Envera Buze. U podlom jutarnjem napadu na stanovnike hrvatske nacionalnosti zaklano je ili strijeljano 29 civila, među kojima troje djece i 26 starijih i nemoćnih osoba, te 12 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane, premda su neki bili ratni zarobljenici. Ovo otvoreno pismo upućujemo javnosti protiv najnovijega poniženja nevinih uzdolskih žrtava, koje je formalno potvrđeno oslobađajućom presudom Međunarodnoga haaškog suda protiv generala Sefera Halilovića, optuženoga zbog pokolja hrvatskih civila u Grabovici i Uzdolu u rujnu 1993. Dižemo svoj glas protiv političkog omalovažavanja uzdolskih žrtava, medijskoga zatiranja i ignoriranja od strane institucija, i državnih i federalnih, te protiv šutnje nevladinih udruga. Skoro će petnaest godina nakon zločina pripadnika Armije BiH na Uzdolu, još nisu pozvani na odgovornost kamoli pravedno kažnjeni nalogodavci i izvršitelji zločina, premda su javnosti poznati.(K. Zelenika)

 

 

U ovim turbulentnim vremenima kada je Hrvatska na vjetrometini sukoba raznorodnih interesa prisiljena donositi dugoročne, sudbonosne odluke , poput aktiviranja integrativnih procesa sa vojnim i ekonomskim savezima, na marginama službene politike, već duže vrijeme čuju se, u javnom medijskom prostoru, prisutnošću malobrojna, upozorenja o štetnosti kretanja tim putem. Stječe se dojam da „ozbiljni“ političari, neovisno kojoj stranci pripadaju, u nedostatku volje ili vremena ozbiljnog promišljanja ovih primjedbi, govore o njima s omalovažavanjem ili ih naprosto ignoriraju. Time, naravno, dodatno iritiraju autore, iskreno zabrinutih domoljubnih snaga za budućnost Hrvatske, što se može i iščitati iz članka gospodina Milovana Šibla, prenesenog na ovom Portalu pod nazivom: „Što zapravo izolacionizam jest?“ . Ipak, dobre namjere autora ne opravdavaju njegove pogrešne premise koje nudi čitateljima, a koje će, uvjeren sam, nekritički prihvaćati, neki od njih, u svojoj idejnoj isključivosti ili političkoj zaslijepljenosti, bez spremnosti na prihvaćanje ratia ili argumentacije. Stoga, ovaj članak g.Šibla može biti dobar povod za ustanovljenje jedinstvene platforme glede aktualnih integrativnih procesa, onih domoljubnih snaga koje danas ne participiraju u zvaničnom političkom prostoru Hrvatske.(D.Tučkar)

 

 

Bez obzira na različite pristupe, određena neslaganja, nesporazume i podjele među Hrvatima u BiH po većini pitanja postoji (formalno) nedvojbeno suglasje svih o važnosti i značaju Sveučilišta i potrebi njegovog očuvanja, jačanja i razvitka. Bez obzira što se tako izjašnjavaju svi i što (vjerojatno) tako uistinu misle i žele, ponašanja i događanja na Sveučilištu i oko Sveučilišta ne potvrđuju da se o toj instituciji vodi računa koliko bi trebalo i da zbog toga mogu nastati nesagledive negativne posljedice: da može biti upitan njegov opstanak ili da umjesto modernog europskog sveučilišta ostane lokalno, provincijsko (balkansko) na kojemu se neće moći kvalitetno obrazovati studenti kao što će to na drugim sveučilištima i na kojemu će predavati profesori bez odgovarajućih kvalifikacija, profesori koji će svoju djecu slati na druga sveučilišta, a predavati tuđoj djeci discipline za koje nisu osposobljeni.[1] Ako su ljudi (kadrovi, stručnjaci, znanstvenici) najvažniji činitelj, a trebali bi biti, onda se postavlja pitanje što se i koliko pomaže ljudima (osobito mladima), kako ih se potiče i stimulira za bavljenje znanstvenim radom i strukom, a bez toga nema kvalitetnog Sveučilišta i kvalitetnog obrazovanja studenata, nema provedbe Bolonjskog procesa na pravi način. Može se razumjeti nezavidna financijska situacija, ali se ne može razumjeti zašto djelatnici Sveučilišta nisu među redovitim korisnicima proračunskih sredstava i zašto ne dijele sudbinu drugih korisnika tih sredstava.(F. Ljubić)

 

 

Višegodišnja upozorenja kako bi kolonijalni položaj Hrvata u Bosni Hercegovini, zbog muslimanske politike apartheida, koju su otvoreno podupirali i neki visoki međunarodni upravitelji u BiH, premda je ovih dana kao problem sramežljivo isplivao čak i u nekim inozemnim medijima, mogla bi ostati tek kao glas vapijućega u pustinji. Jedan ovdašnji list navodi riječi američkoga znanstvenika Patricka Gearyja koji tvrdi kako su nesposobna i korumpirana politička nomenklatura, posvemašnja izočnost intelektualne kritične mase, bezidejnost te izvaranost i izmanipuliranost naroda tolike slabosti koje bi mogle označiti početak kraja hrvatskoga naroda u BiH. Unatoč tomu što se taj bijedni položaj može vidjeti čak i iz daleke Amerike, u hrvatskom javnom prostoru herceg-bosanski Hrvati su i dalje izloženi tankoćutnoj negativnoj promidžbi te i dalje slove kao glavni krivci za sve hrvatske nedaće. Nakon što su, uz pomoć službenoga Zagreba izgubili i minimalnu mogućnost, da bar na razini svojih županija mogu odlučivati o sudbinskim pitanjima vlastitoga života, ukinuto im je pravo na materinski jezik, pa za razliku od desetaka muslimanskih radio i televizijskih postaja te mnoštva listova oni i dalje informativni program moraju slušati na jeziku svojih okupatora. Izobrazba i školovanje na hrvatskom jeziku također postaje sve skučenija, jer muslimanski pritisci taktikom tzv. zajedničkih škola, kao što je aktualni slučaj s djecom u Čapljini, urušavaju i zadnje ostatke školskoga sustava koji je jamčio hrvatskoj djeci da će bar djelomično sačuvati svoj identitet.

 

 

Naši čitatelji zasigurno pamte jednog od junaka Domovinskog rata, hrvatskog branitelja Mihajla Hrastova. Njemu je tri puta bilo suđeno za navodni ratni zločin. Naime, Mihajlo Hrastov, pripadnik MUP-a Republike Hrvatske, dana 21. rujna 1991. godine, hicima iz automatske puške, ubio je 13 rezervista JNA i ranio dvojicu na Koranskom mostu u Karlovcu. Dva suđenja održana su pred Županijskim sudom u Karlovcu, dva puta je donijeta oslobađajuća presuda, s obrazloženjem da je optuženi pucao u nužnoj odbrani. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, međutim, dva puta ukinuo oslobađajuću presudu. Druga oslobađajuća presuda je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda RH od 9. ožujka 2004. godine i predmet je bio vraćen prvostupanjskom sudu, te se postupak vodio pred potpuno izmijenjenim Vijećem. To je vijeće 28. ožujka 2007. godine donijelo oslobađajuću presudu. Danas je gospodin Mihajlo Hrastov, zajedno sa suprugom i njihovom kćerkicom, ponovno u teškoćama.(djl)

 

 

Dolazak predsjednika najmoćnije države svijeta u Hrvatsku 4. i 5. travnja nesumnjivo jest veliki diplomatski uspjeh i snažan „vjetar u leđa“ na putu, kako se to kaže, prema euroatlantskim integrativnim asocijacijama. U potpunosti stoje tvrdnje da je posjet Hrvatskoj istovremeno i snažan signal potencijalnim ulagačima o stabilnosti i sigurnosti investicija, te od samog posjeta treba i očekivati koristi. U političkom smislu, posjet i pozivnica pridruživanja NATO savezu, znak su da se Hrvatska, konačno, svrstala na „pravu“ stranu u današnjem globalizacijskom svijetu. O stupnju razvoja demokracije, slabostima demokratskih „euroatlantskih“ država, o tome kakva bi demokracija mogla i trebala biti, može se beskrajno dugo raspravljati i teoretizirat. No, činjenica jest, da je upravo taj krug država, danas, sagledavši globalno svijet, dosegle vrhove kojima ostale države streme. Dakako, ima i onih država kojima to nije na kraj pameti, poput Kube, Sj. Koreje i mnogih drugih koji traže neki različiti put i formu „demokratskog“ ili demokratskog uređenja. Kako stvari stoje, izgleda da baš i nema primjera zemlje, za koju bi mogli reći da je, danas, „ispred“ stupnja demokratskog razvoja ovog kruga euroatlantskih zemalja!(D. Tučkar)