16. svibnja 1994. godina. Domovinski obrambeni rat bližio se kraju. Hrvatski kulturni centar u Chicagu, "Topli dom svih Hrvata" bio je ispunjen Hrvatima iz Chicaga i okolice do posljednjeg mjesta. Moju profesionalnu TV kameru smjestio sam na moje "redovito" mjesto u centru dvorane u neposrednoj blizini pozornice, tako da je oko kamere moglo vidjeti cijelu dvoranu centra i pozornicu. Filmska svijetla podesio sam da su pravilno osvjetljivali pozornicu i dvoranu. Mali profesionalni tonski TV mikrofon montirao sam zajedno s dvoranskim mikrofonom, tako da su govori na mojoj vrpci mogli se čuti jasno i glasno! Bio sam spreman bilježiti, dokumentirati još jedan od mnogih, mnogih dosadašnjih "Svehrvatskih skupova" u Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu. Gospodin Mate Mihaljević, predsjednik Croatian American Association CAA Chicago ogranak, Anthony J. Peraica Hrvatski aktivist i kandidat za vrlo važno politićko mjesto u Chicagu, Jerko Šumera, podpredsjednik Croatian American Association CAA i dr. Petar Šarčević, Hrvatski veleposlanik u SAD bili su govornici skupa. Glavni govornik skupa bio je meni do tada nepoznati dr. Ivo Sanader, zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, koji je došao u društvu svoje supruge na skup.

 

 

Cirkus koji je nastao nakon što je naša zapadna susjeda Slovenija preuzela predsjedanje Europskom unijom ne otkriva samo lošu stranu kompanije čiji su aktualni menadžeri, uz časne iznimke, provincijalci s jugoistoka Unije, nego i cijeli niz spletaka, koje se inače u europskim javnostima vrlo često svrstavaju pod zajedničkim imenom različitih balkanština. Premda se kroz prizmu Europskoga povjerenstva sve ono što je južno od zaključanih granica smatra neobičnim divljaštvom, ipak se u Hrvatskoj, za razliku od specijaliteta sa štakorskim batacima u staklenkama kiselih krastavaca složenih na policama eunijskih trgovačkih lanaca i pečenki ljudskoga mesa što ih serviraju po slovenskim bolnicama još uvijek živi na zasadama kulture katoličkoga ćudoređa. Igra pak s objavljivanjem t. zv. transkripata, inače uvježbavana na Hrvatskoj poslije smrti predsjednika Tuđmana, premda je raskrinkala nedoraslost trećejanuarkoga režima državničkim poslovima, ponajmanje je bila hrvatska izmišljotina. Kako su prvi transkripti, uz pomoć tada novoizabranoga predsjednika Stjepana Mesića, kao promidžbeno oružje, svjetlo dana ugledali u londonskim novinama, onda i tvrdnje nekih slovenskih dužnosnika kako je ministar vanjskih poslova Dimitrije Rupel odgovoran za publiciranje diplomatskih razgovora između predstavnika SAD-a i slovenskih diplomata nisu daleko od istine.

 

 

Prva u nizu publicističkih knjiga autora Nenada Piskača s ukazivanjem na promašaje novije hrvatske politike bila je Poražena Hrvatska (CC Marketing, Zagreb 2002.). Knjiga je izazvala veliku pozornost na svom prvom predstavljanju u Zagrebu 29. studenog 2002., no izazvala je i neke prijepore zbog naslova – Poražena Hrvatska. Neki tada nisu mogli prihvatiti takav naslov. Nažalost, politička vjerodostojnost tog šokantnog naslova, iz godine u godinu, sve se više potvrđivala. Nenad Piskač zatim je u svom publicističkom opusu objavio knjigu Između Hrvata i Hrvatske (SlovoM, Zagreb 2003.), pa dokumentarnu posebnu hit-knjigu Nebeska Srbija u Hrvatskoj (Grafički studio, Zaprešić 2005.), koja sadrži cijeli niz originalnih akata tzv. RSK uz autorovu detaljnu analizu srpskih zločinačkih ciljeva. Piskač nastavlja s knjigom Eurodresura (K.Krešimir, Zagreb 2007.), koja sadrži tekstove njegovih uvodnika u tjedniku Hrvatsko slovo iz najnovijeg razdoblja hrvatske podložne politike oko ulaska u EU. Slijedi najnovija Piskačeva knjiga Haag protiv Hrvatske (Ekološki glasnik, Zagreb, studeni 2007.), koja izlazi u prigodi 2. obljetnice uhićenja generala Ante Gotovine i obećanog mu “brzog i pravednog” suđenja. Autor to navodi u posveti knjige, uz nabrajanje još nekoliko neslavnih obljetnica.(Damir Borovčak)

 

 

Dosljedno politici hrvatsko-srpske koalicije, od manjinskog izborivši konstitutivni identitet, «kao kolektivitet» (Stjepan Mesić), Srbi su na prošlim parlamentarnim izborima na velika vrata banuli u hrvatski politički život. «Srbin u Banskim dvorima», bila je vijest dana, pohvalno dočekana diljem Europe i svijeta. Uspješnost Sanaderove politike «novog kursa», uz manje Tuđmanove recidive, dočekavši novog Supila, posebno je pozdravio Ivo Banac. Njegova lauda ima težinu: kao «vrhunski južnoslavenolog», sve je on to predvidio u kultnoj knjizi Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (Zagreb, 1988.). Bila je to njegova doktorska teza: obranjena kod američko-srpskog povjesnika Voje S. Vučinića, inače Bančeva očuha, eksperta za «hrvatsko-srpsku koaliciju», po kojoj Hrvatska treći put glíbi bespućima balkanske zbilje.Međutim, glede takve politike, odlučnu je dvojbu još ranije izrazio Tonči Tadić (2004.). Naime, on je upozorio na stanje «gdje se ministri praktični biraju po nacionalnom ključu», što nije, npr., neobično u BiH i Makedoniji. Riječ je «o državama u kojima je više konstitutivnih naroda», što su «(najblaže rečeno) pod posebnom skrbi tzv. međunarodne zajednice». Zapravo, «tako birane članove izvršne vlasti imaju države s podijeljenim suverenitetom», pa je «ulazak u hrvatsku državnu vlast značajan korak SDSS-a prema tom cilju». Zato je Tadić jetko zapitao: «Jeste li uopće svjesni što ste učinili, gospodine Sanader?» Ne predstavlja li onda SDSS - kukavičje jaje, što onemogućava Srbima u Hrvatskoj da postanu dijelom hrvatskoga «političkog naroda» i, s tim u svezi, stvaranje moderne hrvatske nacije (države)?

 

 

Svi gledamo u glupu kutiju. Neki, doduše, više, a neki manje. No, činjenica je kako je taj uređaj postao središnje mjesto gotovo svakog doma, važan do te mjere da možemo očekivati da se u budućnosti kuće i stanovi projektiraju prema poziciji televizora. Kupite zemljište, dovedete arhitekta i kažete mu: "Tu kraj ovog grma će mi biti televizor, a ti sad crtaj okolo zidove, prostorije, prozore i vrata." Prije nekoliko godina kada je HRT prodavao svoj treći program, mnogi su se veselili dolasku RTL televizije u Hrvatsku. Tek rijetki su na to gledali s negodovanjem, tvrdeći kako je, eto, došlo vrijeme da i idioti imaju TV kanal namijenjen samo njima. Tada su se takve ocjene činile neprimjerenima i preoštrima. No, danas... danas se čine možda i preblagima. RTL televizija u zadnjih nekoliko godina, koliko je prisutna u hrvatskom medijskom prostoru, uspješno provodi projekt "idiotizacije nacije".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo razgovor s akademikom Josipom Pečarićem, redovitim sveučilišnim profesorom matematike na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i članom Upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća. Na temu «odljeva mozgova» Pečarić je između ostaloga prokomentirao: "Ne mogu biti zadovoljan sa situacijom kod nas. Mi u matematici imamo više vrhunskih matematičara vani nego kod kuće. To je uvjetovano činjenicom da niz naših matematičara ide vani doktorirati, pa neki tamo i ostanu. S druge strane, ne mogu svi – zbog ovih ili onih razloga - ni otići vani. Tako mnogi talentirani matematičari ne uspiju postići ono što su objektivno mogli. Općenito mi se čini kako naše reforme školstva samo pospješuju trend «odljeva mozgova». Ali one i ne mogu biti uspješne sve dok se ne promijeni odnos cijelog društva prema školstvu. Najbolji primjer je Južna Koreja. Recimo samo u Pusanu (oko 4 milijuna stanovnika) ima 27 sveučilišta. Svi znamo kako ta zemlja ima najbržu stopu gospodarskog rasta. Iznenadilo me je kada sam doznao da mnoge kolege s znanstvenih prelaze na pedagoške fakultete".

 

 

Mate Kovačević u novom broju tjednika Fokus iznosi svoja razmišljanja o tome zašto bi Republika Hrvatska trebala svoje interese usklađivati s Washingtonom, umjesto da se oslanja na nesložno "europsko mafijaško društvo". Tako Kovačević izdvaja posebice primjer Rumunjske: "Kada je Bukurešt podupro američki zahtjev o izuzeću iz rada Međunarodnog kaznenog suda, Washington je podupro zahtjev Bukurešta za pristupanjem NATO-savezu. Kada je Bukurešt dopustio Americi pristup svom zračnom prostoru početkom rata u Iraku, Washington je Rumunjskoj priznao tako željenu oznaku «funkcionalnog tržišnog gospodarstva». A kada je Bukurešt u UN-u pristao biti supokroviteljom američkog prijedloga o suverenosti Iraka, Washington je pristao otvoriti profitabilne američke baze na obali Crnog mora. U svakoj pojedinoj prigodi, rumunjska pomoć popraćena je, kako navodi list (The Christian Science Monitorm op. ur.), obično u roku od mjesec ili dva – američkom potporom specifičnim rumunjskim interesima.".

 

 

Donosimo osvrt Damira Borovčaka na knjigu Izudina Bečirčića - "Braća po oružju". Autor knjige hrvatski je branitelj koji danas u Zenici živi s posljedicama ranjavanja i invaliditetom, zaboravljen od hrvatske vlasti i institucija.  Izdvajamo: "Knjiga Izudina Bečirčića Braća po oružju (Vlastita naklada; Zenica 2007.) nastala je kao potreba objavljivanja istinitog svjedočanstva. Iako se prošle godine kroz medije u Hrvatskoj tvrdilo kako su branitelji popisani i evidentirani, kako je lista branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj kompletna i završena, ipak nije tako. Izudin Bečirčić neosporno je hrvatski barnitelj, o tome govori njegova životna ratna priča ispričana u knjizi Braća po oružju. Govore o tome i ratne fotografije pripadnika postrojbe 4. brigade ZNG, kasnije poznate kao 4. udarna gardijska brigada. Borio se na nekoliko južnih bojišta, četiri je puta bio ranjen. Ipak ni nakon 16 godina poslije tih događaja hrvatska država Izudinu Bečirčiću ne priznaje ništa, nema ga na popisu hrvatskih branitelja, nije mu priznala ranjavanje ni invaliditet, ne dobiva nikakvu pomoć ni naknadu".