Bez obzira na različite pristupe, određena neslaganja, nesporazume i podjele među Hrvatima u BiH po većini pitanja postoji (formalno) nedvojbeno suglasje svih o važnosti i značaju Sveučilišta i potrebi njegovog očuvanja, jačanja i razvitka. Bez obzira što se tako izjašnjavaju svi i što (vjerojatno) tako uistinu misle i žele, ponašanja i događanja na Sveučilištu i oko Sveučilišta ne potvrđuju da se o toj instituciji vodi računa koliko bi trebalo i da zbog toga mogu nastati nesagledive negativne posljedice:

- da može biti upitan njegov opstanak ili da
- umjesto modernog europskog sveučilišta ostane lokalno, provincijsko (balkansko) na kojemu se neće moći kvalitetno obrazovati studenti kao što će to na drugim sveučilištima i na kojemu će predavati profesori bez odgovarajućih kvalifikacija, profesori koji će svoju djecu slati na druga sveučilišta, a predavati tuđoj djeci discipline za koje nisu osposobljeni.[1]

Ako su ljudi (kadrovi, stručnjaci, znanstvenici) najvažniji činitelj, a trebali bi biti, onda se postavlja pitanje što se i koliko pomaže ljudima (osobito mladima), kako ih se potiče i stimulira za bavljenje znanstvenim radom i strukom, a bez toga nema kvalitetnog Sveučilišta i kvalitetnog obrazovanja studenata, nema provedbe Bolonjskog procesa na pravi način. Može se razumjeti nezavidna financijska situacija, ali se ne može razumjeti zašto djelatnici Sveučilišta nisu među redovitim korisnicima proračunskih sredstava i zašto ne dijele sudbinu drugih korisnika tih sredstava. Zakonskim aktima i drugim odlukama utvrđeno je kako se iz proračuna financiraju djelatnici u osnovnim i srednjim školama, kako im se utvrđuju osnovice za plaće i koliki su minimalni iznosi, a to nije urađeno za djelatnike Sveučilišta ni u jednom županijskom proračunu, kao da ne postoji zakonska obveza za to pa se Sveučilište financira po načelu dragovoljnosti, a HN županija još nije (od svog utemeljenja) donijela (usvojila) Zakon o visokom obrazovanju (ili sveučilištu) iako je to bila obvezna učiniti.[2]

Svaka županija određuje koliko hoće (i tvrdi da je to maksimalno koliko može), a nema primjene obveznih normi i standarda kao za osnovne i srednje škole. I svaka županija kad mora (pod prijetnjom štrajka ili drugim pritiskom) povećati isplate redovitim korisnicima proračunskih sredstava smanjuje planirane uplate Sveučilištu i to se također ponavlja iz godine u godinu. Još manje je razumljivo da se iz jednog (jedinstvenog i zajedničkog) županijskog proračuna u HN županiji isplaćuje djelatnicima univerziteta ''Džemal Bijedić'' veći iznos (po djelatniku) nego djelatnicima Sveučilišta i to tako traje već godinama.[3] Nema opravdanja što nikada do sada ni jedan djelatnik Sveučilišta nije riješio stambeno pitanje preko mjerodavnih tijela vlasti[4] (osim po privatnoj liniji), a problem je što se ne koriste mogućnosti kredita za rješavanje stambenih potreba djelatnika (iz reda nastavnog osoblja) uz beneficiranu kamatu[5] što je odobrila Vlada RH, odnosno Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa RH.

Za rješavanje svih zahtjeva treba samo donijeti odluke Senata i Upravnog vijeća a na to se čeka više od godinu dana.[6] Navodno Senat ne može učiniti ništa bez odluke Upravnog vijeća, a Upravno vijeće se ne želi konstituirati (novim članovima Upravnog vijeća i onima koji su ih birali za te dužnosti kao da nije stalo do toga, a starim članovima to i odgovara – imaju utjecaj na događanja na Sveučilištu). A što bi to značilo za sveučilište i njegovih više od 120 asistenata i suradnika (mladih osoba koje su se opredijelile za znanost i znanstveni rad) i onih na kojima će se temeljiti Sveučilište ne treba posebno ni spominjati. Takva im se šansa može pružiti samo jednom u životu i ako je ne iskoriste pitanje je kad će moći riješiti svoja stambena pitanja,[7] a to neće ništa koštati Sveučilište ni županije (kredit vraćaju djelatnici uz kamatu od 1,67%, a razliku u kamati plaća Sveučilište iz sredstava iz RH odobrenih za tu nakanu. Bez mladih znanstvenika i istraživača neće se moći ni provesti Bolonjski proces ili će se provesti na način koji neće imati za posljedicu povećanje razine kvalitete obrazovanja studenata što mu i jeste glavni cilj i nakana.

Za provedbu toga procesa treba usuglasiti nastavne planove i programe s planovima i programima odgovarajućih studija na sveučilištima u Europskim zemljama i uvesti jednake kriterije za kompetencije nastavnika i suradnika za odgovarajuće znanstvene discipline kakve su na tim sveučilištima. Kakvi su nam nastavni planovi i programi i kako su stručni profesori na predmetima na koje su raspoređeni (ili izabrani) ne može se objektivno utvrditi bez uspoređivanja s odgovarajućim studijima na drugim sveučilištima (u Hrvatskoj i Europi).[8] Činjenica je da su neki fakulteti odbili dostaviti svoje planove i programe (s kompetencijama profesora) na stručnu procjenu u Hrvatsku i da ih nisu stavili na svoje web stranice u formi kako to rade na drugima sveučilištima u Hrvatskoj i svijetu (da se točno zna što se izučava i jesu li profesori stručno osposobljeni za te discipline) da budu dostupni akademskoj javnosti, da se mogu uspoređivati s drugima) daje povoda vjerovati da možda ipak nije sve u redu jer bi se u protivnom to učinilo.

Kamo sreće da Senata Sveučilišta i dekani fakulteta urade to čim prije, ali ako i neće[9] to bi im trebali naložiti članovi Upravnog vijeća Sveučilišta[10] jer je to u interesu studenata i struke, ide u prilog povećanju razine kvalitete obrazovanja. S obzirom na odobrena sredstva za izgradnju I faze investicijske izgradnje i očekivanja da će Vlada RH odobriti planirana sredstva i za II fazu[11] ulaganja u objekte i opremu Sveučilišta gotovo je sigurno da će Sveučilište (jedno od rijetkih, ako ne i jedino od svih drugih sveučilišta u BiH) imati sve materijalne pretpostavke za provedbu Bolonjskog procesa. Zato će trebati imati veću (nego do sada) pomoć i potporu mjerodavnih gradskih i županijskih tijela vlasti i dužnosnika na svim razinama vlasti. Sveučilište ne može osigurati lokaciju za izgradnju novog paviljona Studentskog doma (kapaciteta oko 500 ležaja) u postupku javnog nadmetanja (s trgovačkim lancima i biznismenima), a takve su mogućnosti navode odgovorni gradski i županijski dužnosnici.

Uz to, vjerojatno nisu iskorištene ni sve mogućnosti za oslobađanje od plaćanja ili umanjenje obveze plaćanja komunalnih pristojbi za objekte[12] Sveučilišta pri njihovoj izgradnji jer se za taj iznos smanjuju sredstava namijenjena izgradnji i opremanju planiranih objekata. Sveučilištu je potrebita pomoć da se riješe navedena i druga pitanja. Naravno, Sveučilište će ostati i opstati i ako se ništa ne učini. Mogu proći godine i desetljeća dok se izravno ne osjete posljedice loše kvalitete obrazovanja, dok studenti i njihovi roditelji ne shvate da im treba kvalitetniji studij, studij čijim će završetkom moći steći znanja koja će bi im biti potrebita u njihovoj profesionalnoj karijeri i znanja koja neće manje kvalitetna od drugih, od znanja onih s kojima se želimo uspoređivati.[13] Zato treba provesti Bolonjski proces jer to podrazumijeva korjenite promjene na Sveučilištu i bitno posvećenje razine kvalitete obrazovanja te uvođenje obrazovnih standarda kakvi su na europskim sveučilištima što treba našim studentima i našem narodu, a to je i razlog pisanja ovog materijala.[14]

[1] Na Ekonomskom fakultetu (na našem Sveučilištu) u jednom nastavnom planu je raspoređeno 10 (deset) profesora na obvezne predmete studija (uz profesore stranih jezika i Matematike koji su također obvezni). Od tih profesora (6. su inženjeri) ni jedan od njih (10) nikada nije slušao predavanja niti polagao bilo koji ekonomski predmet u cijeloj svojoj karijeri i zato nisu kompetentni za ekonomsku struku. Ako im pak predmeti nisu ekonomske struke (kako to pokušavaju pravdati oni što su ih angažirali) onda ne trebaju biti među obveznim predmetima na Ekonomskom fakultetu jer se zbog tih predmeta uskraćuju studentima ekonomski (stručni) predmeti. Po Bolonjskom procesu studenti u jednoj studijskoj godini mogu imati najviše 60 ECTS bodova pa ECTS bodovi zarađeni na ne ekonomskim predmetima umanjuju mogućnost ''stjecanje'' tih bodova na ekonomskim (stručnim) predmetima (ne može ih biti više od 60) što je na štetu struke i kvalitete stručnog (ekonomskog) obrazovanja studenata. Iste su negativne posljedice i kad ekonomske (stručne) predmete predaju profesori neekonomske struke. Moguće je taj plan malo i korigiran, ali je u biti ostalo isto (velik broj nekompetentnih profesora), a problem je još veći (na Sveučilištu) jer takvih primjera i na drugim fakultetima i to nije dobro.

[2] Sveučilište i sada posluje po propisima HR HB (Zakon o Sveučilištu iz 1994.) koji su zastarjeli (nama ih tko promijeniti), a novi propisi ne postoje. Praktično se posluje po odlukama Upravnog vijeća, a to u nekim slučajevima može značiti da se odluke donose ''od oka'' i kako se nekome sviđa (kako odgovara utjecajnim pojedincima) kao što je bio slučaj kad su izdvojili Agronomski institut iz sastava Sveučilišta i njegovu imovinu prenijeli na Federaciju. Zbog takvih i drugih razloga (imenovanja dužnosnika na fakultetima i na Sveučilištu) neki i žele pod svaku cijenu zadržati svoj utjecaj u Upravnom vijeću i ne dopuštaju drugima (legalnom izabranima za te funkcije) da preuzmu te dužnosti.

[3] Pri raspoređivanju donacijskih sredstava Svjetska banka je utvrdila omjer 2,5 : 1 u korist Sveučilišta (prema broju studenata) i sukladno tomu rasporedila odobrena sredstva. Omjer broja djelatnika (profesora, asistenata i administracije) je blizu 3 : 1 u korist Sveučilišta, a u Proračunu HNŽ planirana su sredstva u iznosu od oko 9.000 KM (po djelatniku) za djelatnike ''Džmela BIjedića'' i oko 4.000 KM za djelatnike Sveučilišta.

[4]Zadnji put je to učinjeno 1976. godine pri utemeljenju Sveučilišta (tada Univerziteta ''Džemal Bijedić'') i nikad poslije.

[5] Prijavljeno je više od 110 zainteresiranih djelatnika s ukupnim iznosom od oko 9.000.000 KM. Svi koji ispunjavaju uvjete po Pravilniku (o odobravanju kredita) sklopili bi ugovore s Bankom i vraćali kredit (s rokom otplate i do 25-30 godina, uz kamatu 1,76% kao u RH), a razliku između komercijalne kamate (po kojoj banka odobrava kredit) i kamate koju bi plaćali djelatnici uplaćivalo bi Sveučilište iz sredstava Vlade RH (sredstva su za to već odobrena i mogla su se koristi još od prošle godine).

[6] U najmanju ruku su čudna obrazloženja zašto to do sada nije riješeno. Članovima Senata to nije zanimljivo jer imaju riješena stambena pitanja, a neki od njih postavljaju pitanja ''što će biti ako se promijeni vlast u Hrvatskoj'' i tko će onda plaćati za beneficiranu kamatu ( u najgorem slučaju to može iznositi 25.000 KM mjesečno ako bi se riješili svi zahtjevi djelatnika Sveučilišta), a do sada su sve vlade RH izmirivale svoje obveze i obećanja prema Sveučilištu (i Sveučilište je izravno uključeno u proračun Vlade RH, odnosno MZOŠ).

[7] Teško je povjerovati da će Sveučilište biti u takvoj situaciji i imati desetak milijuna KM za rješavanje stambenih potreba svojih djelatnika, a na ovakav način se rješavaju i pitanja stambenog zbrinjavanja sveučilišnih djelatnika (iz reda nastavnika) na svim sveučilištima u Hrvatskoj.

[8] U dogovoru s predstavnicima Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje RH bilo je dogovoreno da će njihova stručna povjerenstva ocijeniti kvalitetu nastavnih planova i programa (i kompetencije profesora) svih fakulteta i našeg sveučilišta (kako to rade i za studije u Hrvatskoj) i to su učinili za neke fakultete. Drugi fakulteti to nisu uradili pod izgovorom da za to hrvatski stručnjaci nisu nadležni (kao da bi njihovo mišljenje bilo obvezujuće), a očito su imali svojih razloga zašto to nisu učinili (nisu željeli čuti objektivno, nepristrano i stručno mišljenje).

[9] Nisu isključene ni te mogućnosti jer kad ne bi to prikrivali od akademske javnosti ne bi mogli ''progurati'' svoje kandidate koji nemaju uvjete da mogu predavati na tim predmetima.

[10] Ne postoji ne jadan ozbiljan fakultet (ni sveučilište) u BiH i Hrvatskoj (a pogotovo ne u Europi i Svijetu) na čije se web stranice ne može ući (Internetom) u bilo koje doba dana (i bilo tko) i pregledati nastavne planove i programe, profesore koji su raspoređeni na te predmete i njihove stručne kvalifikacije za te discipline. Nažalost, to nije slučaj s nekim fakultetima na našem Sveučilištu.

[11] U I fazi odobreno je oko 45.000.000 KM, a isto toliko je planirano i za II fazu.

[12] Gradsko vijeće i poglavarstvo (Mostara) nisu oslobodili obveze plaćanja gradske rente za objekte Sveučilišta pod izgovorom da im to ne dopušta odluka OHR-a, a odlukom OHR-a nije utvrđeno koliko će ta obveza iznositi, hoće li gradska uprava nekoga osloboditi plaćanja te obveze niti da se po istoj tarifi (70 KM/m2) plaća za trgovačke i poslovne objekte, kockarnice i sveučilišne objekte. Gradske službe su nezakonito naplatile više stotima tisuća KM za objekte Medicinskog fakulteta (zahtjev za građevinsku dozvolu podnesen prije usvajanja odluke o uvođenju rente) i za objekte Građevinskog fakulteta i druge (namjerno ih tretiraju kao poslovne objekte, a ne kao javne i obrazovne), a sve to pod izgovorom. ''pa to su ionako novci iz Hrvatske''. Do sada je po tim osnovama naplaćeno više od 1.000.000 KM i za toliko će nedostajati sredstava za izgradnju i opremanje objekata (a bude li se tako radilo i u buduće na to će se gradskoj upravi uplatiti više od 3.000.000 KM). Postoje špekulacije da se te komunalne i druge pristojbe nisu obračunavale i naplaćivale pri ulaganjima u objekte ''Džemala Bijedića'', a dužnosnici u tijelima vlasti mogu lako provjeriti stvarno stanje i utvrditi istinu s tim u svezi.

[13] Ne bi se trebalo zadovoljiti kvalitetom niže od kvalitete u Hrvatskoj (za početak), a zatim i od kvalitete na javnim sveučilištima u zemljama EU (prestižna sveučilišta u svijetu će imati i višu kvalitetu), a razina kvalitete opet ovisi o stručnostima i sposobnostima kadrova, profesora i suradnika, o kompetentnim ljudima.

[14] Ovaj tekst namijenjen je svim dobronamjernim osobama, dužnosnicima i političarima, svima koji misle da je Sveučilište projekt u kojeg se treba ulagati i poticati njegov napredak i razvitak, za kojeg se treba zalagati. Čitatelji će sami procijeniti zašto ovo činim i koje su mi nakane, a navest ću i svoj osobni slučaj (da se ne bi nagađalo o razlozima ovog pisanja). Formalno sam dobio otkaz na fakultetu zbog toga što sam napisao u jednom dokumentu (da ne želim raditi na fakultetu ''ako će se usvojiti takav nastavni plan'', s puno profesora neekonomske struke raspoređenih na ekonomske predmete). Kad se nacrt toga plana malo promijenio u nekoliko sam pisanih dokumenata naveo koje sam predmete iz Novog nastavnog plana i programa voljan, spreman i stručan predavati (ima ih više od 10) dekan fakulteta nije htio čitati te akte već samo onaj temeljem kojeg mi je dao otkaz (i daje izjave kako sam ja sam sebi dao otkaz) što je samo pokazatelj njegovog odnosa prema meni. Naravno da su razlozi dublji i u svezi su s provedbom Bolonjskog procesa jer imamo potpuno suprotna stajališta po tim pitanjima (misli da svaki profesor bilo koje struke može predavati bilo koji ekonomske struke). Ne dvojim da ću dobiti sudski spor i da ću se vratiti na fakultet s kojeg sam potjeran zbog politikantskih razloga i netrpeljivosti kvazi stručnjaka koji bi prodavali ''rog pod svijeću'' (svoju struku i struku svojih stranačkih istomišljenika pod ekonomsku).

prof.dr. Frano Ljubić

{mxc}