Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (9)

Putovanja, izložbe, galerije

Prvo naše veliko putovanje bilo je 1955. godine trgovačkim brodom »Romanija«. Trajalo je sedam tjedana. Posjetili smo Siciliju, južnu Italiju, Alžir, Oran, tu se održavala izložba Picassovih radova i prvi smo put vidjeli njegovu keramiku. Potom smo pošli do Nemura. Tu smo promatrali zanimljivi život na obali kao i selidbu nomada. Dalje nas je put vodio u Maroko, Casablancu, Gibraltar, sve do Portugala. Nismo imali pravo izići izvan broda jer Jugoslavija nije imala diplomatske odnose s Portugalom. Ipak smo izišli s nekakvim propusnicama i vidjeli lijepi barokni grad Porto. Osobito nas se dojmila katedrala pa trgovine zlatom, srebrom i stilskim posuđem te nakitom koje su prodavale osiromašene obitelji. U Londonu smo ostali neplaniranih 9 dana zbog štrajka dokera i temeljito razgledali značajne objekte. Potom smo se preko Hamburga, Škotske, Pariza vratili doma.

* * *

Jedna od važnijih mojih djelatnosti bila je organizacija izložbi. Tu sam uvrstio i one umjetnike amatere koji nisu bili privilegirani diplomom. Tako se oko mene okupila jedna masa amatera koji danas znače mnogo u likovnom životu Hrvatske. U svoju galerijsku zbirku uvrstio sam, osim akademskih slikara, i umjetnike amatere. Tu je bio jedan od značajnijih Julije Meissner koji je izbačen iz ULUHA jer nije imao diplomu Likovne akademije. Tada je brisan iz ULUHA i Robert Auer, profesor Likovne akademije i jedan od njezinih osnivača. To se dogodilo odmah nakon rata kad je on imao 93 godine. Tim časom on je izgubio i pravo na kartice za živežne namirnice. Kad su to rekli Krsti Hegedušiću i molili za pomoć, ovaj je odgovorio: »Neka krepa!« To je tako odjeknulo u Zagrebu da se o tome dugo pričalo, a Hegedušića je i to djelomično stajalo funkcije predsjednika ULUHA.

A izbačeni J. Meissner bio je pozvan u Arbon u Švicarskoj na međunarodnu izložbu gdje je dobio »Grand prix«. On je bio prvi naš predstavnik koji je dobio takvo priznanje u svijetu. Te slike koje je izlagao u Švicarskoj mogao je prodati, ali ih je želio izložiti u Zagrebu. Dao ih je za proljetni salon, ali su bile odbijene od žirija ULUHA (u kojem je bio i Hegedušić) da nisu dobre za izložbu Salona. Tako je izbio skandal pa se čak i međunarodno pitanje poteglo oko tih slika. Da bi se stvar utišala, grad Zagreb je otkupio te slike po vrlo visokoj cijeni kakvu još nitko nije dobio. Potom su slike nestale. Kad sam prije nekoliko godina došao u Općinu Centar, našao sam jednu na zidu u zadimljenoj kancelariji kamo su ju činovnici donijeli s tavana. Meissner je ostao u Švicarskoj i umro kao značajan slikar. Danas postoji njegova memorijalna galerija u Zürichu. Ja sam imao njegovih deset slika u Vukovaru.

Tako je stvoren antagonizam između privilegiranih akademaca koji su imali pristup u galerije i amatera koji nisu imali pravo izlagati na takvim mjestima, a njihova djela nisu se smjela otkupljivati za galerije pa ni za ustanove. Amateri su time potisnuti u zaborav da se ne sačuvaju za budućnost. Uvidio sam objektivnu vrijednost likovnih amatera koji po svojim djelima u mnogim slučajevima stoje ispred akademskih slikara. Oni su se orijentirali na privatne galerije očekujući da neki poznati povjesničar umjetnosti prihvati njihovo postojanje. Zato su se okupili oko mene, a ja sam pisao o njihovu slikarstvu. Nikada nisam primio ni dinara honorara za taj posao, kao ni regres za tiskanje kataloga. Tražio sam od svake izložbe umjesto honorara jedno djelo, ali ne za mene, nego za Vukovarsku galeriju. Tako sam organizirao stotine izložaba i skupio stotine djela. Vukovarska galerija postala je bogata. Skupljao sam i dokumentaciju o svakom majstoru: kataloge, kritike, reprodukcije i crteže. Posebno sam pazio na crteže. Htio sam stvoriti jednu hrvatsku »Albertinu« po uzoru na Beč. U Vukovaru sam imao gotovo od svih majstora crteže, a bilo je 1648 raznih djela u času pljačke: bilo je tu 12 Meštrovića, 8 Kraljevića, Račića, Crnčića, Čikoša, R. Auera, Hermana i mnogih drugih.

Amateri su u mojoj galeriji bili zastupljeni prvenstveno djelima koja su dobila priznanja na međunarodnim izložbama. To je bio i prof. Körbler koji je 1926. u Lyonu dobio kao prvi naš umjetnik međunarodno priznanje. Također je tu bio i spomenuti J. Meissner, pa Ljubica Kroflin koja je u Salonu nacija u Parizu dobila Grand prix. Naše zlobne novine pisale su da je »frizerka Ljubica Kroflin« dobila nagradu u Parizu. Ona je bila vrlo senzibilan umjetnik, a ne frizerka. Na toj izložbi gdje je dobila nagradu izlagalo je 60 akademaca i deset amatera! Ja sam imao udjela utoliko što sam ju nagovorio da sudjeluje na toj izložbi.

Među tim amaterima je i Kruno Martinović koji je na međunarodnoj izložbi u Napulju – izložbi neoimpresionista – dobio dva puta najviše nagrade. Zatim Branka Babić koja je živjela u Parizu i tamo dobila najviša priznanja te postala član međunarodnih umjetnica UNESCA. Sada živi u Samoboru, a 1993. opet je dobila nagradu na međunarodnoj izložbi. U taj krug spada i Mladen Kefelja – naivac koji je sudjelovao na izložbi u New Yorku na koju se javilo 30.000 slikara sa svih kontinenata. Slike su bile žirirane u etapama i došle su na kolekciju od 300 djela, od koji je izabrano 30 najznačajnijih. Tu je bio i Kefelja. On je kao dijete u osnovnoj školi dobio nagradu na međunarodnoj izložbi dječjih radova u New Delhiju »Djeca slikaju« – Grand prix.

Jedna je iz tog niza i slikarica Erika Beck iz Australije, Sydneya (imala je izložbu i kod nas) koja je predsjednica društva likovnih umjetnika Australije. Tu je funkciju dobila zahvaljujući međunarodnim nagradama.

Tu je i slikar amater inženjer Ivica Propadalo koji je također na međunarodnoj izložbi crteža dobio prvu nagradu.

Svi ovi laureati nalaze se u mojoj novoj zbirci i namijenjeni su galeriji amatera u Novskoj. Njihovih slika nema ni u jednoj našoj galeriji.

Mladima treba pomagati, pogotovo onima koji posjeduju likovne vrijednosti. Akademski slikari to odbijaju, ako se radi o amaterima. To se mnogo puta osjetilo, a poseban doživljaj imao sam na izložbi jedne mlade grupe akademaca. Na otvorenje izložbe došao sam s dva sata zakašnjenja da u miru mogu razgledati slike. Ipak su me otkrili i došli iz te grupe da me pozdrave. Jedan od mladih autora, koji je znao sve o meni, upitao me je jesam li došao slučajno ili trebaju biti počašćeni mojim dolaskom. »Naime«, rekao je, »mi smo akademski umjetnici, a vi otvarate samo amaterima«. Odgovorio sam: »Vi niste likovni umjetnici, likovni umjetnici su oni koji stvaraju umjetnička djela, a vi morate još puno raditi da biste stvorili umjetničko djelo. Ja ne otvaram izložbe amaterima, nego umjetnicima, a da sam bio pozvan da otvorim ovu izložbu, odbio bih jer ovo nisu umjetnička djela.«

Nevenka Nekić

(nastavlja se)

____________

Prijepis novinskoga članka

(Vladimir Farkaš, »NESTALE ZBIRKE; Prof. dr. Antun Bauer optužuje JAZU za devastaciju likovnog i spomeničkog blaga«, »Glasnik« hrvatski politički tjednik, br. 67, 9. kolovoza 1991.)

Zbirke koje je prof. dr. Antun Bauer darovao hrvatskom narodu smatraju se, uz Strossmayerovu i Mimarinu, najvažnijom donacijom na hrvatskim prostorima. Međutim, o njegovoj se velebnoj donaciji malo zna, a ne možemo ju u potpunosti niti vidjeti niti razgledati. Što se, zapravo, s njom dogodilo?

»Moje kolekcije, ta moja donacija? Prva donacija je bila godine 1937., i s njome je stvorena Gipsoteka kao gradska ustanova. Gipsoteka je prostorom, brojem skupljenog materijala, brojem izložaka bila najveća zbirka i muzejska ustanova u Hrvatskoj. Imala je 12.000 m² prostora. Tu je bio i Arhiv za likovnu umjetnost, također moja donacija, kojom sam ostavio 14.000 izvornih crteža, skica, grafika i t.d. Do toga je došlo, kada su me najurili jer nisam htio isprazniti jednu zgradu za Krležinu tiskaru. Na moje mjesto došao je bivši šef policije, i on je rastepao ustanovu po nalogu Akademije, odnosno akademika. Ovo što imamo danas tek je ruina onoga što sam ostavio. Prazne dvorane!

Druga donacija, bila je Galerija umjetnina u Osijeku. Nju sam otvorio godine 1941. i podario gradu Osijeku, gradu u kojem sam maturirao. Daljnja donacija bila je Muzej grada Vukovara, Gradski muzej u Vukovaru i Galerija umjetnina, koja je danas, po sudu drugih, moja najvažnija donacija, sačuvana do danas, ujedno jedna od najvažnijih za našu suvremenu likovnu umjetnost. Manji dio te donacije od 1.500 djela, bio je izložen godine 1950. u Vukovaru, kasnije je to bilo izloženo u Muzejskoj prostoru u Zagrebu. Tada je tiskan katalog kakvih imade malo koja galerija. Donacije Muzejski dokumentacijski centar i Institut za muzeologiju, uvjetovao je i postdiplomski studij muzeologije i katedre za muzeologiju u Zagrebu i Ljubljani. Do sada ima 87 magistara i devet doktora muzeologije kojima sam ja, uglavnom, bio mentorom. Eto, to je otprilike bio obujam moje donacije, plus cijeli niz pojedinačnih priloga. Od Arheološkoga muzeja u Zagrebu do muzeja u pokrajini.

Javnosti je dostupna Galerija slika u Osijeku, koja je od onog malog nukleusa danas postostručena i jedna je od najvažnijih naših kolekcija, poglavito u Slavoniji. Gradski muzej u Vukovaru danas je smješten u dvorcu Eltz. Tamo je uređen i pristupačan, dok Galerija u Vukovaru, nažalost, nije pristupačna jer je zgradi koju je grad dao za galeriju, potrebita bitnija adaptacija kako bi se osposobila za mnoštveni posjet publike. Prostor je zadovoljavajući i od te Galerije mogla bi se napraviti galerija europskog značenja, i po sadržaju i po ekspoziciji.

Najtragičnije za našu nacionalnu likovnu umjetnost, za našu nacionalnu kulturu, devastacija je koja je pod zaštitom JAZU načinjena u Gipsoteci, u kojoj je bila najbogatija kolekcija naše suvremene likovne umjetnosti, no ne samo suvremene nego i starije generacije. Kolekcija s kojom sam želio napraviti našu zagrebačku Albertinu imala je 14 tisuća izvornih crteža, skica, grafika, što je za našu studijsku tematiku suvremene likovne umjetnosti jedan kapitalni fundus. To je, eto, danas temeljito rastepeno, ta moja donacija gradu Zagrebu. Ne postoji niti jedan inventar od tih zbirki, oni su naprosto nestali. Pa, što onda da kažem? Optužujem JAZU za najtežu devastaciju koja je u jednoj likovnoj kolekciji načinjena u jednoj kulturnoj ustanovi! Po zadaći akademika koji su neposredno surađivali, sudjelovali u toj devastaciji, u realizaciji bivšeg šefa policije, koji je po Akademiji postavljen za direktora Muzeja.

Ima li prilike da se ikada sve to prikupi i bude vraćeno hrvatskom narodu, teško je reći. Jer, tko će danas raščistiti problem Gliptoteke, u kojoj je sve bilo skupljeno i sve rastepeno?! Hoće li galerija u Vukovaru konačno doživjeti, hoću li ja to doživjeti, da bude postavljena u onoj formi kako to traži inventar te galerije? Sudeći po publikaciji »Zbirka Bauer« koju je izdao Muzejski galerijski centar u Zagrebu, vidi se kakvo značenje ima ta kolekcija. Hoću li ja, zapravo, doživjeti da ta kolekcija bude i prezentirana? To je veliko pitanje! To moram pitati druge, i na to Vam zaista ne mogu dati odgovor.

Kome bi to pitanje trebalo biti upućeno? Cijeloj našoj zajednici, zapravo. Republički fond za kulturu dao je jednu donaciju s kojom se zbilja može nešto učiniti. Tu je prvi korak učinjen i postoji mogućnost da se ta galerija u Vukovaru, ukoliko se te prilike koje su sada tamo srede, postavi u pravu formu. Za Gipsoteku, to je rastepeno. Hoće li se to moći i tko ni to mogao napraviti, teško je odgovoriti. Za mene, svakako, to je jedna tragična konstatacija. Ono što bi dalo sliku svega tog je zbirka starohrvatskih spomenika koja je bila u Gipsoteci kompletno izrađena, svi odljevi starohrvatskih spomenika iz svih muzeja i onog što je na terenu. Kolekcija starohrvatskih spomenika koja je trebala biti publicirana kao jedan fundus tradicije tisućgodišnje kulture i suvereniteta, ta zbirka je desetkovana i ona je danas ostatak ostataka onoga što je bilo u Gipsoteci. Mislim da je to i odgovor na sve! Pod okriljem JAZU, realizirano od bivšega šefa policije. Takvi se slučajevi u povijesti muzejskih ustanova u svijetu nisu događali. Nema niti usporedbe s tim«.

Vladimir Farkaš

Povezano

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (2)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (3)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (4)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (5)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (6)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (7)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (8)