Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)
Život i rad dr. Antuna Bauera (4)
Životna zaokupljenost i hobi
Prvi moj značajni korak jest iskopavanje u Vučedolu. Vodio ga je dr. R. Schmidt, privatni docent iz Tübingena. Njegova karijera bila je politička, izdao je neku publikaciju, ali to je bila čista kompilacija, vrsta priručnika. Bio je nacist, hitlerovac, poslan 1938. u Vukovar i tu su ga morali ugostiti Eltzovi. Tako je opravdao svoje zadržavanje našavši temu – Vučedol. Iskopavanja su morali financirati Eltzovi. Profesor Hoffiller me je poslao da budem predstavnik Arheološkog instituta. Ja sam vodio cijeli posao, dok je Schmidt proveo vrijeme s Kulturbundom pa je kasnije 1941. dobio čin gauleitera sa sjedištem u Novom Sadu. Iskopavanje je trajalo 4 mjeseca. Tu sam našao golubicu u jednom sakralno-grobnom prostoru, a nije bilo sumnje u njezin sakralni karakter. Tu smo rekonstruirali ratna zbivanja na osnovi građenog i rušenog i otkrili tu najljepšu pretpovijesnu keramiku i bio sam svjestan njezine ljepote i značaja. Imala je simboliku ljubavi i mira. To me je vrlo uzbudilo.
U Mitrovici, u kolovozu 1937.
Istovremeno je moj hobi bio orijentiran na kolekciju skulpture. Ona je vremenom postala najveća naša kolekcija skulpture. Još kao brucoš radio sam kod Kerdića, vezao se uz numizmatičko društvo, radio medalje, upoznao se s kiparima. Jednog dana dok sam s djevojkom šetao Branimirovom ulicom (a tada je to bio neizgrađen kompleks prepun smeća) ugledam na jednoj hrpi smeća neke figure – Deškovića, Meštrovića, njegov portret prof. Krizmana i druge. Brzo naručim vozača i sve te prljave figure odvezem kući i operem. Ustanovim njihovu vrijednost i otkrijem s krajnjim uzbuđenjem potpis Meštrovića. Ustanovim potom da su skulpture bila na Pariškoj izložbi 1910., vraćene poslije na željezničko skladište, ali nitko ih nije godinama podigao. Onda je netko konstatirao da su sanduci vrijedni i uzeo ih, a skulpture bacio u smeće. Tako se moja strast prema skupljanju skulptura produbila i neumorno otkrivam: na tavanu JAZU pronađem Valdeca i Rendića, na smetištu Likovne akademije uzimam modele u gipsu. Onda sam dobio prostor u podrumu Sveučilišta i tu sam mogao prenijeti svoju zbirku. Kasnije su mi kipari bili zahvalni što sam spasio gipsane modele.
Na arheološkom terenu u Podbrđu 1936.
Surađivao sam u »Jutarnjem listu« i »Novostima«. Za te lijepe honorare kupovao sam gips ili odljevke i povećavao zbirku. Moji su roditelji bili zabrinuti jer nisu znali kamo odlazi moj novac i gotovo su me stavili pod tutorstvo mlađeg brata koji je bio sređeni pravnik. Tada zabrinut susretnem prof. Knolla koji je predavao razvoj stilova. On mi obeća pomoć. Popišem sve skulpture i donesem mu popis. Začudio se koliko toga ima i konstatira da je to naša najveća zbirka. Tada je otišao gradskom načelniku dr. Pejčiću i ugovorio da ja poklanjam zbirku Zagrebu. Potpisao sam rado darovnicu i time osnovao Gipsoteku u Zagrebu. Tako sam dobio baraku na Trnju – oko 200 m2 – i tu smjestio zbirku. Za to je doznao novinar Branko Horvat i došao to vidjeti. Začudio se nad zbirkom i napisao prvi tekst o meni u listu »Danas«. Tako su i moji roditelji sve doznali.
Uskoro je baraka bila puna puncata skulpture pa je grad kupio novu zgradu na Ksaveru 23, tzv. »Burgstallerova barokna vila« i tu sam preselio dio zbirke. Postojao je projekt da se tu izradi paviljon za Gipsoteku. Taj je projekt napravio Andro Mohorovičić koji je u to vrijeme bio asistent na arhitekturi. No grad se odlučio za otkup kožare i to je bilo dobro za kipove. Vremenom sam dobio sve tri zgrade. Napustio sam Sveučilište i moja docentura bila je sporedno zvanje, a glavno je bilo moje direktorsko mjesto u Gipsoteci.
* * *
Godine 1938. održao sam na Hoffillerov poziv predavanje u »Braći hrvatskog zmaja« o iskopavanjima u Vučedolu. Bilo je to u kuli iznad Kamenitih vrata i tom prilikom pozvao me je Milutin Mayer, veliki meštar BHZ, da budem član Družbe. Imao sam 27 godina i postao najmlađi »zmajevac«. Promoviran sam 1940. kao »Zmaj Vučedolski«. Uglavnom su to bili elitni članovi, poput sveučilišnih profesora. Tu sam dobio ponudu da budem i kustos u Ozlju što sam oduševljeno prihvatio. Tu sam sada dosta radio i postavio tri nove zbirke: kolekciju starog oružja (koja je bila prenesena u Zagreb 1945.), originale dokumenata iz vremena Zrinskih (također predani u Državni arhiv u Zagrebu 1945.), te kolekciju zastava »Hrvatskog sokola« jer je 1929. bio zabranjen. Otvorio sam i tzv. kinesku sobu u kojoj su bili predmeti iz Kine izloženi prije toga na Zagrebačkom velesajmu.
Nevenka Nekić
(nastavlja se)
Povezano
N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)
N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (2)
N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (3)