Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (7)

Uz Gipsoteku

Direktor Gipsoteke ostao sam do 1952. godine. U tom razdoblju značajna je izložba »L'art medieval Yougoslave« u Parizu. Pripreme su tekle od 1948. i to u Gipsoteci. Cilj izložbe bio je predstaviti Jugoslaviju u svijetu. Utrošen je velik novac, a rezultati su u početku bili vrlo slabi. Najprije se odvijalo u Beogradu i tu se potrošilo mnogo novca, angažirali su bili francuske majstore kopiste i to za srpske freske. Krleža je inicirao izložbu i pozvao me je na suradnju. Smatrao je da trebamo predstaviti starohrvatske spomenike i stećke kao naš specifikum. Tada smo počeli pripremati u Gipsoteci – trogirski portal, Buvinova vrata, a Studenički portal već je bio forsiran iz Srbije. Lijevali smo u tehnici s dekstrinom – stavlja se u vodu da bi gips dobio na čvrstoći i da se može izliti tanji sloj, kaširamo jutom, odljev je lagan, hidroskopičan, elastičan. To se pokazalo dobrim. U Parizu je pri montaži trogirskog portala pala ploča s visine od 7 metara i nije s razbila. Samo je popucala, ali se isti dan sanirala i montirala.

Konačno 1949. odlazim sa 17 vagona u Pariz, uz mene su dva preparatora, i dolazimo u Musée des monuments Francais koji je predviđen za prostor izložbe. Bio je vrlo reprezentativan, 1000 kvadratnih metara. Izložba je trebala biti značajni kulturni događaj za Jugoslaviju, ali i za Pariz. Ostao sam četiri mjeseca kako bi se izložba postavila. Ona je kasnije prenesena i u Zagreb u Umjetnički paviljon i imala je velik odjek – više od 100.000 posjetitelja.

U Parizu sam imao sreću upoznati prof. Bayera koji je predavao estetiku na Sorboni. U njegovu stanu sastajali su se svake prve srijede u mjesecu ugledni javni radnici i diskutirali na temu likovne umjetnosti. Obično bi se skupili u pet sati poslijepodne u dvorani za primanje, čak do četrdeset ljudi, i ostajali do dva poslije ponoći i žurili da bi mogli stići na noćni metro! Aktualne teme bile su i one vezane uz socijalistički realizam u zemljama istočnog bloka. Sudjelovao sam u diskusiji i iznio stvarno stanje. Osjetio sam kakav stav ima Pariz: angažirana umjetnost nema umjetničke vrijednosti. To je obrtnički rad onih koji su dobili zadatak, narativni sadržaj nadređen je umjetničkom govoru, bez kreativne snage. Bolje su poznavali rusku umjetnost, o nama su znali manje. Također je vrijedilo čuti mišljenja o apstrakciji. Onda je ova bila na glasu u Parizu i održavala se u apstraktnoj figuraciji na granici slutnje, ili se njegovala čista apstrakcija kad govori samo boja. Nositelji apstraktnog slikarstva tumačili su ovako: fotografija je oduzela likovnoj umjetnosti portret i prva polovica XX. stoljeća bila je dominacija portreta u fotografiji. Kolor donosi i umjetničku fotografiju i nalazi krug likovnih kreatora koji filmom ostvaruju portret. Danas je umjetnička fotografija priznati likovni smjer. Umjetnička fotografija imala je svoj trijumf šezdesetih godina u Americi. U raspravama se isticalo da se likovna umjetnost ne će moći zadržati na apstrakciji, morat će se preoblikovati u novi smjer i dati nešto originalno.

* * *

Nakon Pariza dobio sam poziv od Lazara Koliševskog da zajedno sa svojim asistentima iz Gipsoteke budem gost Makedonije kao revanš za izložbu u Parizu. Tu su naime prvi put bile prikazane makedonske freske kao makedonske, a ne kao srpske. U Parizu se pojavila namjera da se sve prenese u Beograd i da se tamo postavi galerija fresaka. Krleža je čak predlagao da se to prenese u Zagreb. Po dolasku u Makedoniju proputovali smo gotovo sve lokalitete. Situacija je bila puna bolnih podjela iz rata. Od nekadašnje »srpske« Makedonije, pa u ratu bugarske, nije ostalo puno. Postavljalo se pitanje napuštanja Makedonije, a to bi vrijedilo za sve osobe koje su se doselile nakon 1918. Srbi su bili nepoželjni i to se vidjelo na svakom koraku. Tako se dogodilo da je, u vrijeme dok smo bili dolje, došla u Kumanovo jedna kolegica iz Beograda fotografirati freske. Bio sam radostan da je od naše struke i pozvao sam ju na večeru gdje je bilo nas petero za stolom. Bila je tu i Vera Kristova (načelnik Odjela za visoke škole i znanstvene zavode). Kod večere je sve troje Makedonaca šutjelo cijelu večer. Sutradan sam se pokušao ispričati, ali oni su mi rekli: »Ona je Srpkinja i nema što fotografirati naše makedonske freske«. Energično i kratko. Podjele su bile vrlo dramatične, pa čak u okviru jedne obitelji – poznat je slučaj trojice braće koja su imala istaknutu političku ulogu: jedan je bio projugoslavenski nastrojen i zvao se Haralampije Polenaković, drugi se prezivao Polenakov i bio je probugarski nastrojen, a treći Polenakovski. To je bilo tipično.

* * *

Godine 1952. JAZU je tražila da se Gipsoteka prebaci u njezino okrilje. Ja sam bio znanstveni suradnik JAZU-a od 1948. Krleža me je nazvao da će doći na crnu kavu. Iznenadio me je viješću da sam postao dopisni član JAZU-a. Došli su Krleža i Šegedin zajedno. Sjećam se da je Krleža pogledao prema polici s knjigama, na kojoj je inače sve bilo prenatrpano, i rekao je: »Kad bi mi neko rekel da bu došel Krleža, ja bih kupil knjigu i stavil na policu«. Činjenica je da se na polici nalazila jedna njegova knjiga, samo se nije vidjela. Tri dana nakon toga čestitali su mi sa svih strana. A onda je slijedio udarac: dobio sam dekret da moram isprazniti dvorišnu zgradu Gipsoteke da bi se taj prostor stavio na raspolaganje Leksikografskom zavodu. To bi značilo likvidaciju Gipsoteke jer je to bio njezin glavni izložbeni prostor. Ja sam se tome usprotivio. Tada sam bio pozvan predsjedniku JAZU-a Andriji Štamparu. Tamo me je administrativni tajnik JAZU-a Ilić upitao arogantnim tonom s kojim se pravom protivim odluci JAZU-a. Potom ulazim Štamparu koji me također poziva na red i nalaže da se to mora izvršiti. Odgovorio sam da ja svoje dijete ne ću klati. On je rekao: »Pa naći će se netko drugi!« Okrenuo se i otišao. To je bio moj posljednji razgovor u JAZU-u.

Poslije sam dobio dekret da sam razriješen s direktorskog mjesta u Gipsoteci i brisan s isplatne liste. Bačen sam van iz ustanove koju sam donacijom stvorio. Na moje mjesto postavljen je bivši šef policije, pristav beogradske Glavnjače, ustaški policajac, pomagač pri odlasku u partizane (tako je pomogao Augustinčiću) drug Miroslav Montani. Službenici JAZU-a odnijeli su odmah iz Gipsoteke kompletan foto-laboratorij, s cjelokupnom aparaturom, za ono vrijeme vrlo modernom. I to je bila donacija obitelji Bauer, mi smo sve to skupili i darovali ustanovi. Onda je počelo haračenje po zbirkama. Prvo su razbijeni i uništeni svi negativi u gipsu koji su načinjeni za starohrvatsku zbirku. Pod rukovodstvom Montanija, okorjelog orjunaša, bile su uništene i sve inventarske knjige koje su sadržavale sve stručno obrađene zbirke. To je bio i predmet nekih magistarskih radova. Sve je uništeno. Neshvatljivo je da se to moglo dogoditi. Kad je bilo vrijeme izrade križnog puta u Mariji Bistrici, postaje su se dopunjavale, bio je cijeli niz postaja koje su izradili naši umjetnici. Svi modeli koje sam želio sačuvati u Gipsoteci nisu primljeni. Bio je tu Orlić, Ujevićka... Isto tako kad je umro Kršinić, Gipsoteka je javila da nema kamion kako bi preuzela ostavštinu. Tako su pisali u novinama. Bilo je to za direktorovanja Ane Adamec. Demontirane su Augustinčićeve skulpture i poslane u Klanjec, ostale su u skladištu.

Nevenka Nekić

(nastavlja se)

____________

 

Prijepis novinskoga članka

 

(Vladimir Maleković, »Tko se kome sveti?«, »Vjesnik«, 13. studenoga 1982., str. 19.)

Tko se kome sveti?

Svojedobno je dr. Antun Bauer (»Sedam dana« od 16. listopada) u intervjuu iznio u javnost neshvatljivo nemaran odnos daroprimca prema njegovoj donaciji koja nosi ime »Zbirka Bauer« u Vukovaru. Spomenut je, uzgredno, i Mirko Stanković (u rečenici: »Vidite, kad je Izvršni odbor SIZ-a za kulturu, pod predsjedavanjem druga Mirka Stankovića, raspravljao...«) na što je ovaj reagirao (»Sedam dana« od 30. listopada) pismom »To je osvetnički stav!« koji je neuljudan s obzirom na dra Bauera, a provokativan u odnosu prema ozbiljnosti pokrenutog kulturnog problema.

Već na početku morao bih, kolikogod se to činilo paradoksalnim, vratiti Stankoviću rečenicu koju je uputio Baueru: zaista sam »šokiran takvom prizemnošću«. On, primjerice, u čitavom slučaju vukovarske »Zbirke Bauer« ne vidi činjenicu, da je jedna kulturna institucija s relevantnim fundusom hrvatske i jugoslavenske umjetnosti »sklopom okolnosti« onemogućena da funkcionira! Naprotiv, Stankoviću je »sjeo u uho« detalj iz kojeg želi izvući politički profit: SIZ za kulturu Vukovar zabranio je, naime, kustosu Zbirke neposredno davanje informacija donatoru (sic!), i upućuje ovoga »na komunikaciju s Gradskim muzejem, u čijem sastavu i djeluje zbirka«. Stanković takav postupak proglašava »samoupravnim činom i praksom«, a meni izgleda kao tipičan izraz birokratskog mentaliteta (ako ne i nečeg goreg)!

O pravnoj strani ugovora između dra Bauera i Općine Vukovar neka brinu brigu pravnici. Međutim, postoji ona druga, manje formalna a više životna strana problema »Zbirke Bauer«. Zgrada u kojoj se nalazi je devastirana. Zapravo: ruševina. Fundus oštećen i ugrožen. Arhiv zapušten, a sve zajedno je nedostupno gledanju i proučavanju. Bio sam potkraj listopada u prostorijama Zbirke: nikada u životu nisam vidio jednu galeriju u jadnijem stanju! To stanje zbirke je zaista »bez analogija«, ne samo u kulturi Vukovara nego uzevši u obzir bilo koji kulturni punkt na ovom našem planetu. Ne nasmijava publiku, dakle, Bauer nego Stanković! Dok on pravobrani akt o darovanju, dotle su djela Bukovca, Becića, Čikoša, Račića, Gecana, Uzelca, da ne nabrajam sva imena, izložena  propadanju! Bez obzira na to, je li darovnica pravno valjana, takav odnos prema umjetničkom fundusu je – akt nekulture!

Svatko tko pretendira na »intelektualno poštenje« (do čega je Stankoviću posebno stalo) »zasmijava« obavijest koju on iznosi, da su »brojni pravnici« angažirani na diskusijama oko ugovora o donaciji koji »već godinama boluje od karcinoma«, kada se taj fakat sučeli jednoj drugoj činjenici: da se nitko u Vukovaru već godinama ne angažira oko sanacije i zaštite i prezentacije Zbirke! Onaj pravi karcinom ipak je benigni naspram onog kulturnog, malignog, koji uvelike metastazira!

Ne poznajem Mirka Stankovića, možda je on u Vukovaru i ovlašten da o »društveno i kulturno relevantnim temama« govori ovako preuzetno kako se iskazao u tekstu »To je osvetnički stav!«. Međutim, pojedinosti iz njegova prosvjeda na intervju Bauera pokazuju da se radi o neukom čovjeku kojemu nije uzmanjkao samo »dobar ukus«, nego i pozitivno znanje. On, primjerice, piše: »Nije mi poznato da i jedan takav ili sličan legat u zemlji nosi ime živog donatora«. Ako to Stankoviću nije poznato, to još ne znači da su takvi primjeri drugima nepoznati. Navest ću ih samo nekoliko. Još za života umjetnika, odnosno donatora, uspostavljene su Galerije i zbirke koje nose njihova imena: »Atelje Meštrović« u Zagrebu, »Galerija Meštrović« u Splitu, Galerija »Benko Horvat« u Zagrebu, Galerija »Božidar Jakac« u Kostanjevici na Krki, Zbirka »Ivan Geresdorfer« u Zagrebu, Galerija »Topić-Mimara« u Zagrebu, Galerija »Milan Konjović« u Somboru, itd.

Kada netko svoje neznanje u javnoj raspri iznosi kao dokaz svoje teze, onda se najvjerojatnije radi o autsajderu koji je zalutao u kulturu. Poput kakvog okorjelog birokrata, Stanković nije sklon »živom donatoru«. Lakše je, naravno, s birokratske točke gledišta, imati posla s mrtvim donatorom: takvom je definitivno uskraćeno iznošenje vlastitog suda!

Stanković ugovor o donaciji naziva farsom. Možda on to, s pravne strane, i jest! Ali zar i pravo, kada se osniva i na čistim »jurističkim normama« nije često – farsa? Čak i s ugovor u ruci Bauer ne uspijeva, u ovim našim hajdučkim prostorima, zaštititi svoju Zbirku, a kamoli svoj navodni materijalni interes, a što bi tek bez njega! Ono što najviše smeta Stankovića jest Bauerova »renta« (ako se i radi o »renti«, onda tvrdim da je Vukovar napravio tim ugovorom dosad najunosniji posao na jugoslavenskom tržištu umjetnina!). Napisati za čovjeka koji je poklonio Vukovaru, uz minimalnu naknadu, neprocjenjiv fundus umjetnina, da je u nekoliko desetaka milijuna (starih) dinara našao »uhljebljenje«, nije samo maliciozno nego i u raskoraku sa zdravom pameti. Samo jedan Kraljević, da je njegovo djelo Bauer zadržao za sebe, pokrio bi danas cijelu Stankovićevu – rentu!

Kada Stankoviću ponestane argumenata, priziva u pomoć aveti (»Zmaj vučedolski«). Ne pamtim to vrijeme koje navodno Bauer »preskače«, a Stanković tako dobro poznaje, i prepuštam njima dvojici raspravu o toj temi. Ali Stanković prigovara Baueru »osvetničko-represivan stav« iz intervjua! A što su te njegove vučedolske aždaje, nego osveta i ucjena? Ne kani li on, sklon pravdi ali nevjeran temi Bauerova intervjua, ispraviti neke davne sudove, i nanovo presuditi nečije prošle zablude?

Ako je Mirko Stanković djelatnik u kulturi (na što pomišljam budući da je predsjedavao Izvršnom odboru SIZ-a za kulturu), onda ga moram upozoriti na – uljuđenost. Jer iza adrese na koju je on uputio svoj »osvetnički stav« stoji osamdesetogodišnjak, čovjek koji je – ako i zanemarimo na trenutak slučaj njegove vukovarske Zbirke, zadužio ovu kulturu kao utemeljitelj zagrebačke Gipsoteke (danas Gliptoteke JAZU), osječke Galerije slika, vukovarskog Gradskog muzeja, Arhiva za likovne umjetnosti JAZU u Zagrebu i Muzejskog dokumentacijskog centra. Dr. Antun Bauer nije se, kako Stanković tvrdi, samo »pokazao kao velik humanist i donator«, nego se kao takav i osvjedočio.

Smještaj Zbirke Bauer i stanje umjetnina najveća je sramota koja se danas u ovoj zemlji (ne) može vidjeti. Tvrdim to s punom odgovornošću i na osnovi uvida. Ali Stanković to što je bitno u ovom slučaju – ne želi da vidi i obećava da će se boriti – protiv rente i Bauerova imena na zbirci!

Ne sumnjam u to da će se u Vukovaru naći i snaga i ljudi koji će razriješiti ovaj »spor« oko »Zbirke Bauer« na način koji će nadmašiti razinu ovakvih, ličnih animoziteta. Bude li pak ovom gradu ponestalo volje, neka Zbirku prepusti drugoj kulturnoj sredini.

Vladimir Maleković

Zagreb

Povezano

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (2)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (3)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (4)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (5)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (6)

Ned, 14-07-2024, 09:50:38

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.