Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (6)

Ratne i poratne kušnje

Gipsoteka je bila smještena u kožari koju smo od 1941. imali cijelu na upotrebi. Za nekoliko dana bila je očišćena i okrečena. Starohrvatsku zbirku stavili smo u podrume u rupe za namakanje kože, za slučaj da dođe do bombardiranja. Nabavio sam kompletnu ostavštinu kipara Meštrovića. Brat Meštrovićev molio me je da to primim 1942. kad je Meštrović otišao u Ameriku. Govorilo se da mora otići jer je mason kao i Kljaković, no on je radio toliko sakralnih spomenika da je to teško vjerovati. Meštrovićeve Indijance htio sam postaviti 1946. u kotlovnici, zbog visine, i Meštrovićev brat dao je 100.000 dinara da to bude honorar ljevaču za ta dva Indijanca. Tome se usprotivio Augustinčić, jer nije mogao podnijeti Meštrovića. Prigovorio mi je da propagiram emigraciju i dobio sam nalog od OZNE da se te skulpture ne smiju postaviti.

Za vrijeme NDH nisam bio politički angažiran. Nijemci su htjeli da budem u Volksdeutscherima. Odgovorio sam: Ich bin stolz auf meine deutsche Abstammung, aber ich bin Hrvat! A moji su predci isto bili Hrvati i živjeli su za Hrvatsku. Ne ću iznevjeriti tradiciju obitelji. Tako nisam postao politički aktivan, rekli su da sam bezličan, ali mi nisu prigovorili da sam naštetio interesima Hrvatske.

Tako je došla i 1945. Za Gipsoteku je bio zadužen potpredsjednik vlade Duško Brkić – Srbin. Velikosrbin. Uz Bakarića najznačajnija osoba za sve što se tamo događalo. Jezive su bile neke njegove izjave koje su mu izletjele: »A, to su sela koja smo mi likvidirali!« To se ponavljalo više puta. Ipak se trudio da se ti zločini ne vezuju uz njegovo ime.

U Gipsoteci je bila kustos Neda Madirazza koja je Brkiću zapela za oko, a to je onda bio povod da je on pomogao Gipsoteku tako da smo mogli zaštititi građu u postojećem prostoru i nabaviti gips i ostali potrebni materijal. Ali Brkiću nije odgovarao »ustaški« pleter i zato je starohrvatska umjetnost bila zatvorena i nije se smjela izlagati. Prema meni se ponašao pristojno, iako je znao da me je Stepinac vjenčao.

U vrijeme suđenja Stepincu na čelu Društva muzealaca bio je prof. Tkalčić, direktor Muzeja za umjetnost i obrt, ja sam bio dopredsjednik, a tajnik je bio Sučević, direktor Muzeja Srba. Jednoga dana dobijem poziv telefonom da je popodne sjednica svih muzealaca, obvezna! Nisam znao temu sjednice. Tamo sam doznao da je samo jedna točka: smrtna kazna za Stepinca. Na meni je trebalo pokazati da smo mi svi za takvu odluku. Svi su znali da smo mi (moja supruga i ja) za cijelo vrijeme biskupovanja bili s njim u vezi. Za vrijeme NDH on je bio spasitelj i Srba i Židova, a i ja sam preko njega mnoge izvlačio iz logora: Židove iz Vukovara, Srbe iz Vukovara, kolege iz raznih muzeja – Fišera, Hana, Baumgartnera. Bilo je i spašenih partizana – Zdenko Vojnović, Grgo Gamulin (koji je uhapšen i odveden u Lepoglavu kao komunist zbog letaka), Zdenko Munk, sestre Reich...

Na toj sam sjednici zato ustao i demonstrativno napustio sastanak. Rekao sam da to ne ću potpisati – ako bih ja protiv Stepinca bilo što rekao, imao bih osjećaj da pljujem sam sebi u usta. Ako je bio dobar kad me je vjenčao, spašavao ljude iz logora, onda je to i danas. Zajedno sa mnom otišlo je sa sastanka još nekoliko podvornika, ali ni jedan kolega.

Pada mi na pamet zgoda s kolegom Zdenkom Vojnovićem koji je pedesetih godina obolio i prije odlaska u Opatiju zaželio da se sastanemo. Pozvao je i arheologa Milka Šepera koji smo bili prijatelji iz studentskih dana. Htio je razgovarati o životu i smislu života, a također i o tome ima li Boga ili nema. Bila je to lijepa rasprava i suprotstavljanje i Zdenko je na kraju kao ateist bio pokoleban. Otišao je u Opatiju, razbolio se i u roku nekoliko tjedana umro. Na samrti je rekao ženi Zdenki da pozdravi Paju i da mu poruči: »Imao je pravo«. To mu je bilo posljednje što je rekao. Ona se iznenadila koliko je vezan uz mene, ne znajući da se radi o tom razgovoru. Kasnije sam joj sve ispričao. Samo je šutjela. Poslije je čitala vjerske časopise, a kad je umrla, MUO je obavio sprovod bez svećenika, iako je nakon sprovoda bila misa.

* * *

Iz vremena rata važno je spomenuti da sam bio kustos u Ozlju. Godine 1944. u jesen, kad se vidjelo da stvari idu loše, poslali su me kamionom da dovezem važnije stvari u Zagreb. Tamo je u trezoru bilo vrijednih predmeta: bribirska monstranca (danas u Interdijecezanskom muzeju), kalež Zrinskih u zlatu, figura sv. Antuna u srebru (koja je bila uspomena na sina Petra Zrinskoga – Antuna i njegovo rođenje) i drugo. Taj kompletni trezor spakirao sam u kovčeg i krenuo u Zagreb. Negdje na putu između Ozlja i Karlovca napadnu nas Talijani, ali iza nas je bilo hrvatske vojske i oni se razbježe. Tu sam noć proveo u Karlovcu. Tamo je bio prijatelj Šandor Halmi i kod njega sam prenoćio. Ujutro smo pošli u Zagreb, ali nas putem napadnu partizani. Ja sam uspio otpuzati zajedno s kovčegom u jarak pokraj ceste, a paljba je bila preko moje glave. Kad je nastalo zatišje, došlo je pojačanje koje nas je odvelo do Jaske i tek sutra uz još jedno pojačanje krenemo za Zagreb. Tako me nije bilo tri dana doma. U tome je došao prof. Kukec i kazao supruzi Antoniji da su me partizani ubili. Potom je stigao i protonotar »Braće hrvatskog zmaja« gosp. Viktor Mohr koji je tješio moju suprugu da nije sigurna ta vijest o mojoj smrti. Konačno sam se pojavio i pohranio predmete najprije u trezor sv. Blaža (župnik je bio zmajevac), a potom u Interdijecezanski muzej gospodinu Šeperu. Također sam bio prenio i najvrjednije oružje iz Ozlja u Zagreb i danas se nalazi u Povijesnom muzeju Hrvatske.

* * *

Od obiteljskih događaja najljepši i najtužniji zbio se 1945. kad smo dobili curicu Vlastu, 7. ožujka, ali je ona umrla u inkubatoru od gladi i zime, a supruga Antonija dobila je sepsu.

Godine 1946. Istra je bila podijeljena na dvije zone – A i B. Trebalo je iz zone B donijeti dokumentaciju o hrvatskom karakteru Istre. Istovremeno su i Talijani imali svoju ekipu koja je trebala dokazati suprotno. Bila je veljača ili ožujak 1946. kad smo u Istru pošli u ekipi: Branko Fučić, Saša Perc, Gabrijel Medved i još neki. Prošli smo svako selo, zaselak, župni ured, naišli smo na mnogo glagoljice. Čak smo na jednom zidu u zatvoru u Pazinu našli zapis glagoljicom. Bilo je to daleko više glagoljice nego što smo mogli sanjati. U župnim uredima sve su knjige bile vođene glagoljicom.

Odmah po povratku iz Istre mene su uhitili pod sumnjom da sam prenosio neke tajne spise! Bilo je to 12. lipnja 1946. Izvršili su premetačinu i u Gipsoteci i doma. U premetačini su se oznaši jako smijali kad su našli srebrne krunice koje smo inače dobili od Stepinca. Tada smo stanovali na Zvijezdi. Ostao sam u zatvoru šest tjedana, u Đorđićevoj, na jednom kvadratnom metru samice. U tom razdoblju razni su ljudi dolazili plašiti suprugu Antoniju da će me strijeljati, nudili su čak put u šumu!!! Mene su prvih dana vrlo grubo saslušavali, optuživali, preslušanja su bila osobito noću. Nakon deset dana dobio sam olovku i papir da pišem životopis i izvještaj za Istru. Ja sam to napisao iscrpno – oko 100 stranica! – pa me je nakon toga isljednik Crnković »Crni« dovezao kući autom i rekao da su me uhitili na prijavu susjeda, i dodao – »Toliko da znate s kim imate posla!«

Nevenka Nekić

(nastavlja se)

____________

Prijepisi novinskih članaka

(Pisma čitatelja, »Dekretom izbačen jer sam odbio uništiti Gipsoteku«, »Vjesnik«, 14. prosinca 1993., str. 28.)

Dekretom izbačen jer sam odbio uništiti Gipsoteku

U seriji članaka koji u Hrvatskoj žele spriječiti organizirano proučavanje porijekla Hrvata, objavljen je i članak inž. Ivana Novosela pod naslovom »Etnogeneza Hrvata lažnih akademika«, u Vjesniku, 28. studenoga 1993. Po sadržaju ima jedinu namjenu – da mene prikaže kao lažnog akademika koji se »nezakonito kiti tuđim perjem«. Očito je da smetam gospodinu Ivanu Novoselu.

Zanimao sam se o autoru u želji da mu izravno odgovorim – ali čini mi se da je svima nepoznanica – pa sam prisiljen ovim putem odgovoriti.

Gospodin Novosel dobio je o meni informacije izravno u bivšoj JAZU u Zagrebu – danas pod imenom HAZU.

No, to su samo djelomične informacije – zato bih ih dopunio. Još godine 1948. izabran sam u JAZU za znanstvenog suradnika. Nakon ostvarene izložbe »Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije« 1950. godine u Parizu i u Zagrebu, gospodin Krleža, tada potpredsjednik JAZU, došao je jednog dana u jesen 1951. da me obavijesti kako sam izabran za dopisnog člana JAZU. Poslije toga tri dana su trajala čestitanja svih i svakoga – od predsjednika JAZU do vratara.

Nekoliko dana poslije dobio sam dekret od JAZU – da u roku od tri dana ispraznim veliku dvorišnu zgradu Gipsoteke za štampariju Leksikografskog zavoda. To sam energično odbio. To bi značilo likvidaciju ustanove, jer je to osnovni prostor za zbirke Gipsoteke. Pozvan sam predsjedniku Akademije na obračun – »kako se usudim protiviti odluci JAZU«.

»Gipsoteka je moje dijete – ja ga klati neću.«

»Pa će se naći netko drugi.« To je bio odgovor i završetak naše rasprave i mog posljednjeg posjeta JAZU.

Nekoliko dana kasnije, dobio sam dekret da sam razriješen dužnosti direktora Gipsoteke, koju sam mojim donacijama osnovao i izgradio kao ustanovu. Na moje mjesto za direktora muzeja postavlja JAZU bivšeg pristava beogradske Glavnjače i šefa policije u Zagrebu, koji je uspio pod zaštitom i pokroviteljstvom JAZU rastepsti moju donaciju, rastepsti i uništiti dokumentarnu građu Gipsoteke te uništiti sve inventare muzejskih zbirki koji su u magistarskim radovima iz muzeologije ocijenjeni kao najbolji primjeri stručnih muzejskih inventara. Bila je to devastacija jedne muzejske ustanove, za što nema primjera u svjetskoj povijesti.

Za ovo s punim pravom optužujem JAZU.

Obilje je falsifikata na osnovi kojih je djelovala Gliptoteka – najznačajniji je falsifikat o navodnom primitku spomenika bana Jelačića u pohranu Gliptoteki.

Slijedile su i dvije sudske presude protiv JAZU u moju korist za nepovlasno prisvajanje i korištenje mojeg vlasništva.

Gospodinu Novoselu nije poznato da u svijetu postoje dvije – od najviših foruma Ujedinjenih naroda i Unesca priznate – aktivne Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori. Okupile su nekoliko stotina Hrvata koji u znanosti i umjetnosti predstavljaju Hrvatsku u svijetu.

Gospodin Novosel zanimao se u bivšoj JAZU jedino o mom statusu »akademika«. On je vjerojatno među malobrojnima – pogotovo kao intelektualac – koji ne znaju da u Hrvatskoj postoji niz akademika koji su redoviti članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori iz vremena dok je u Zagrebu »pirila jugovina« – zajedno s JAZU. Iz toga je vremena redoviti član akademik HAZU u dijaspori sa sjedištem u Baselu u Švicarskoj i dr. Franjo Tuđman, koji je status akademika dobio dok je bio samo povjesničar – za vrijeme jugovine. Dobio je to priznanje jer se svojim znanstvenim radom borio za istinu.

HAZU u dijaspori u Baselu osnovana je u one teške dane kada u Zagrebu nitko nije ni pomišljao na Hrvatsku akademiju. Ta akademija okupila je u Hrvatskoj one kojima je trebalo dati priznanje i izraz povjerenja.

Iz toga vremena je i moj izbor za redovitoga člana akademika HAZU u dijaspori, a danas sam u društvu od oko četrdeset redovitih članova te Akademije u Hrvatskoj. Izabran sam za predsjednika Akademijina ogranka za Hrvatsku sa zadaćom da provedem organizaciju.

Mislim da je ovo dovoljno što bi trebalo zanimati gospodina Novosela – i za informaciju javnosti koja je njegov članak pročitala, i za dopunu informacija koje je o meni dobio od bivše JAZU.

Prof. dr. Antun Bauer

Zagreb

___________

(Vesna Kusin, »Beograd opljačkao Vukovar«, »Vjesnik«, 3. studenoga 1991.)

Službena krađa hrvatske baštine

Beograd opljačkao Vukovar

Donacija Bauer doživljava istu sudbinu kao i prva Mimarina, kao ratni plijen odvozi se u beogradski Narodni muzej; time se potvrđuje osvajačka uloga Srbije u ovom ratu protiv Hrvatske

VESNA KUSIN

Pljačkaši što su se u Vukovar stušili nakon osvajanja grada nisu tek odmetničke četničke horde što odnose preostale inventare domaćinstava na bagatelne rasprodaje u Vojvodinu. To nisu ni pripadnici yu-armije koji su uglavnom prije nastojali uništiti sve što se u Vukovaru dalo razoriti. Pravi su pljačkaši institucionalni predstavnici Republike Srbije, čime se bez dvojbe potvrđuje (iako još uvijek službeno nigdje nije objavljeno) kako je Srbija u osvajačkom pohodu na Republiku Hrvatsku.

Čak 25 »činovnika« iz Narodnog muzeja i Narodne biblioteke u Beogradu pristiglo je u Vukovar kako bi »oslobodili« Vukovarski muzej i Biblioteku. To što beogradski bibliotekari i kustosi nazivaju oslobođenjem i spremanjem na sigurno, najobičnija je pljačka hrvatske imovine i umjetnina.

U svoj ratni plijen državne institucije Srbije uvrstile su cijelu Vukovarsku biblioteku koja sadrži osam tisuća knjiga, među kojima se nalazi i više inkunabula, te umjetnine iz Gradskoga muzeja. Da apsurd bude još veći, Vukovarski muzej nastao je velikom donacijom dr. Antuna Bauera, rođenog Vukovarca, koji je nekoliko puta poklonio svom gradu zbirku trofejnog oružja, numizmatičku zbirku, zbirku satova, kolekciju stilskog namještaja te veći broj slika i skulptura.

U Bauerovoj donaciji djela su Miroslava Kraljevića, Josipa Račića, Bele Csikosa Sessie, Vilka Gecana, Franje Josipa Mückea, Ljube Babića, Nikole Mašića, Emanuela Vidovića, Mencija Clementa Crnčića, Celestina Medovića, Vladimira Varlaja, Slavka Šohaja, Ivana Meštrovića, Vanje Radauša, Branislava Deškovića i mnogih drugih. Sva su ta djela hrvatska umjetnička baština, a nije jasna nakana pljačke: posrbljivanje hrvatske umjetnosti ili tek njeno prisvajanje?

Međutim vrlo je izvjesno da beogradski Narodni muzej samo provodi svoju uobičajenu praksu koju je izvježbao i u prošlom ratu. Isti je, naime, muzej prisvojio dio restituiranih umjetnina koje je Ante Topić Mimara, radeći nakon rata u reparacionoj komisiji u Berlinu, poslao u Jugoslaviju. Umjesto da se te poslane umjetnine pravilno rasporede po muzejima širom zemlje, sve su završile u Narodnom muzeju, i to potajice.

A Mimara je proglašen kradljivcem koji je prisvojio dio restitucije i tada se to zbilo pod patronatstvom jugoslavenske armije, jer je sporne vagone umjetnina, koji su navodno nestali, pratio poručnik Franjo Krašković.

Osim te krađe na dušu direktora i osoblja Narodnog muzeja u Beogradu pada i pljačka Mimarine donacije Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu (1948). Otuđene umjetnine skrivane su u muzejskom depou, a ponešto je ustupano za predsjedničke poklone stranim državnicima. Ostatke ukradenog, nakon više od dvadeset godina, uspio je vratiti 1969. Strossmayerovoj galeriji njen tadašnji direktor dr. Vinko Zlamalik.

Povijest se opet ponavlja. Narodni muzej u Beogradu puni depoe pljačkajući hrvatske muzejske zbirke. To što je u međuvremenu Beograd potpisao Haašku konvenciju, to se Narodnog muzeja ne tiče. Ta ono je bila Jugoslavija, a sada je Srbija. Neopterećena konvencijama ona i dalje srlja u svoje pljačkaške i osvajačke pohode. 

Povezano

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (2)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (3)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (4)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (5)