Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (5)

Ženidba i daljnji koraci

U to vrijeme upoznao sam svoju sadašnju suprugu na jednoj ekskurziji. Tada sam kao asistent često vodio takve izlete, a ovaj je bio u Slavonski Brod. Ona se zvala kao i ja. Isto ime i prezime, Antonija Bauer, nosila na priredbi srijemsku nošnju, plesala valcer i studirala pravo. Vjenčao nas je Stepinac, tajnik nadbiskupa Bauera koji je pak bio Antonijin stric. Bilo je to 16. svibnja 1940. Poznanstvo sa Stepincem bilo je starije. Dolazili smo u Brezovicu koja je pripadala nadbiskupiji, a tamo je dolazio i Stepinac. Osobito ga je zanimalo pravo koje je i sam studirao. Naše bračno putovanje bilo je – šest mjeseci lijevanja gipsa da napravimo kopije Radovanova portala u Trogiru. Supruga je dobila na poklon bijeli mantil i gumene rukavice. Sve što smo odlili, spakirali smo u velike sanduke i toga je bilo za dva vagona. Kanili smo se nakon odlaska u Zagreb ponovno vratiti i nastaviti s radom.

Sa svojom suprugom Antonijom

Ali došao je rat i Trogir više nije bio Hrvatska. Tražio sam da se naš rad preveze u Zagreb, no talijanska ambasada odgovorila je da ne dopuštaju da se spomenici s talijanskog etničkog područja izlažu u Zagrebu i politički zlorabljuju. Zaprepastio sam se i nisam se mogao pomiriti s gubitkom. Otputovao sam u Trogir. Tamo je sve bilo novo: načelnik Trogira bio je conte Fanfogna, talijanski fanatik. Neugodno se okomio na činjenicu da je moja supruga nećakinja nadbiskupa Bauera istaknuvši da i on ima biskupe u obitelji. Nakon natezanja uspio sam dobiti potvrdu kojom mogu iznijeti odlivene skulpture. Odmah odjurim u Split do brata Cate Dujšin – Gattina koji bi trebao dopremiti odljeve u Split na vlak već sutradan. Trijumfirao sam. Doznam da su toga dana ukinute sve propusnice i da moram produžiti postojeću. Odem u zgradu bivše Banovine i susretnem jednog znanca koji se zaprepastio kad me je ugledao: za mnom je izdana potjernica jer sam navodno pokrao spomenike! Pomogao mi je savjetom da se javim jednom domobranskom poručniku na kolodvoru koji će me spremiti u vlak. Da situacija bude gora, nosio sam sa sobom i pun kovčeg slika E. Vidovića koje mi je darovao dok smo radili u Trogiru. Domobranski poručnik savjetuje da te slike bacim u more jer mi je glava u torbi. Naravno da se to nije dogodilo. Našao sam poslužitelja i predao mu kovčeg koji je on prebacio u prvi razred. Mene je časnik potajno odveo u vlak. Imao sam još jednog pomoćnika u Kninu, bivšeg učenika koji je sve to nadgledao. Tako sam sretno stigao u Zagreb, i sva djela sa mnom. Danas, nažalost, od tih Vidovićevih slika nema ni jedne, sve su odnijeli pljačkaši, Srbi iz Vukovara. Radovanov portal i danas je u Gliptoteci.

* * *

Iste 1941. godine započela je još jedna velika akcija: otvaranje galerije umjetnina u Osijeku. Odavno su mi pomalo prigovarali da sam darovao veliku zbirku Zagrebu, a Osijeku, gdje sam maturirao, da se također moram odužiti. Čak je prof. Celestin očekivao da postanem direktor muzeja u Osijeku. Mislio se da bi bilo dobro da ta galerija u Osijeku bude depandansa Moderne galerije u Zagrebu. Godine 1940. direktor Moderne galerije bio je prof. Jiroušek i on se složio da izdvoji 50 slika i nešto skulptura za Osijek. Dobili smo i prostor u Osijeku – na prvom katu Muzeja. Nažalost, prof. Ljubo Babić bio je veliki protivnik te ideje. Uz njega i mladi Hegedušić. Oni nisu smatrali osječke umjetnike ravnim zagrebačkima, a bili bi zajedno izloženi! Tako je akcija propala. No moja je supruga na to rekla: »Skinut ćemo slike koje imamo po zidovima i koje stoje okolo i time otpočeti galeriju!« Toj se ideji priključila i gđa Malvina Herman, udovica vlasnika šećerane u Osijeku, koja je i prije bila mecena. Imala je bogatu kolekciju i tako smo, objedinivši djela, otvorili galeriju. Ona je postala depandansa Muzeja u Osijeku. Postav je napravila moja supruga. Bila je to jesen 1941. To nam je dalo nadu za daljnji život.

Antun i Antonija

U Gipsoteci sam nastojao skupljati i dokumentacijsku građu. Tako sam skupio arhiv obitelji Ulrich, arhiv Društva umjetnosti koji sam našao na smetištu, pa različitu drugu građu koju smo stavili u deset dvokrilnih ormara. Naumio sam stvoriti institut o likovnoj prošlosti i sadašnjosti Hrvata. Sa senatorom Scheringerom dogovorio sam se da to doniramo Zagrebu i tako je ta građa dobila status »Arhiva za likovnu umjetnost«. U njemu su svoje mjesto našli originali crteža i skice. Još dok sam studirao u Beču, osjetio sam značenje Albertine i želio da takvo nešto stvorimo u Zagrebu. Svi koji su surađivali sa mnom radili su na tom arhivu. Kad sam odlazio, građa je bila sređena po autorima, izložbama, ustanovama, kolekcijama, tu je bilo 14.000 originalnih skica, crteža, akvarela, ulja – sve do 1952. godine.

Inicirao sam »Bibliografiju i građu za umjetnost i srodne struke«. Tu se našlo sve od periodike priređeno za 32 sveska, oko 7500 stranica. To je bilo izdano u rukopisu i to svega deset primjeraka. Danas to posjeduje NSB, Osijek, Sarajevo, Split i Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu.

U Zagrebu je bila teška situacija. Glavna briga bila je starohrvatska zbirka koja je bila brojna i sastojala se od spomenika s pleterom, te drugih umjetnina skupljenih s raznih lokaliteta i iz raznih zbirki. Sve se radilo u brzom tempu, zato je bilo mnogo odljeva koji su čekali da budu odliveni u pozitivu. Profesor don Lovre Katić, rektor u Splitskoj bogosloviji, nasljednik don Bulića, napravio je priručnik za starohrvatske spomenike. Kako je rat bjesnio, postojao je problem financija i zato to nije publicirano iako je to bio važan rad.

Nevenka Nekić

(nastavlja se) 

Povezano

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (2)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (3)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (4)