Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (1)

Sjećanje na podrijetlo i rano djetinjstvo

Obitelj Bauer prema usmenoj predaji došla je u Vukovar u prvoj seobi nakon odlaska Turaka 1699. godine. To su bili kolonisti koji su trebali izgraditi područje Vukovara koje je u leno dobio knez Kufstein od kojega to imanje otkupljuje grof Eltz. Obitelj je Bauer kroz generacije imala radionice opanaka koji su se izvozili na orijent. U radionicama je radilo i do 40 kalfi, a šegrta je bilo puno više. Djed Ivan Bauer bio je veliki meštar opančarskog ceha, uz koji je u Vukovaru postojao mlinarski i ribarski ceh. Nakon njegove smrti nasljednici su likvidirali radionice opanaka jer su došle u modu cipele. Zatvorena je i druga radionica vlasnika Goluba koja je također postojala u Vukovaru.

Baka po ocu bila je plemenita Boričević, posljednja od roda, koja obitelj je imala plemstvo od Mohača i leno Rakovac što je oduzeto prema odredbama o Vojnoj krajini. Tako Boričevići prelaze u Vukovar i postaju nasljedni članovi Vukovarske županije. Obitelj Bauer bila je vrlo ugledna i dobro situirana pa se tako mogla oroditi s Boričevićima.

Mamina obitelj Kramer bila je iz Iloka. Tu se rodila moja mama Ružica Kramer 1874. godine. Njezin otac bio je pozvan u Ilok od obitelji Odescalchi da izgradi vinogradarstvo. Srijem je bio još od rimskog vremena poznat po vinogradima, ali to nije bila dostatna kvaliteta za 19. stoljeće. Zato je Odescalchi tražio stručnjaka iz Austrije. Škola u Klosterneuburgu preporučila je mladog Kramera. On je u Iloku izgradio podrume, donio najplemenitiju lozu te stvorio rasadnike za cijelo područje. Tada je grof Eltz htio isto izgraditi u Vukovaru i tako je Kramer prešao u Vukovar i tu napravio najveće podrumarstvo u cijeloj Austro-Ugarskoj. Spojio je dvorac s gospodarskim zgradama ispod površine zemlje i stvorio cijeli grad pod zemljom. Imao je dvije kćeri rođene u Iloku, a jedna od njih bila je Ružica. Nju je otac upoznao u Vukovaru, a radio je tada na melioraciji zemlje Vukovar – Vinkovci gdje su bili močvarni kompleksi. Kasnije se bavio drvnom industrijom u Bosni i Srbiji. Tu nas je zatekao Prvi svjetski rat i mi smo posljednjim brodom pobjegli iz Beograda u Zemun.

Obitelj Antuna Bauera

Rođen sam 18. kolovoza 1911. godine u Vukovaru. U to doba roditelji su bili u Bosni u brdima gdje je otac otvorio pilanu. Mama je kod udaje dobila od oca na dar konja i sedlo. Samo se tako moglo putovati onim brdima. Došla je u Vukovar da me rodi i to u djedovoj kući u Vlastelinskom prolazu br. 1. Bila je to lijepa barokna prizemnica i u njoj su djed i baka živjeli do 1918. Ovdje smo živjeli dok nismo prešli u maminu kuću u Samostanskoj ulici br. 4. Ta je ulica vodila uzbrdo do samostana, crkve i gimnazije. U dvorištu djeda i bake bilo je puno cvijeća, grmlja, i stari bunar na kotač koji mi je jako imponirao jer nisam smio prići blizu.

Vukovar je bio bogat grad i imao je svoju tradiciju, privilegije, županiju, općinu, bilo je puno činovnika, obrazovanih ljudi, zato je kulturni život bio na visini. Postojala je gimnazija, pjevačko društvo, fratri su imali u samostanu novicijat, bilo je liječnika... Kuća mojih predaka u Novom Vukovaru (dio prema Borovu) bila je u početku građena za radionice opanaka pa je kasnije pretvorena u stanove ispred kojih je bilo puno cvijeća u vrtovima, gospodarstvo se protezalo sve do Dunava kamo je nekada dva puta godišnje dolazila lađa da natovari opanke i odveze na orijent. Vukovar je tada imao oko 8000 stanovnika od kojih je većina bila Hrvata, pa zatim slijede Nijemci, Mađari i Rusini. Bilo je i nešto Srba, ali vrlo malo. Jedan cijeli dio zvao se Švabenberg, a za sjećanje na tursku okupaciju jedna se ulica zvala Donja Mala. Ulica Šapudl vodila je do sinagoge. Onda je bio dio Pod Vukom i Pod Dunavom, pa Šlopronk, a to je bila klaonica na putu od Vukovara prema Vučedolu. Omiljeno izletište Vukovaraca bila je Adica, otočić s crkvicom i izvorom vode koju smo zvali Dobra voda. U vukovarskoj crkvi bio je sv. Bono, rimski mučenik, i uz njega je vezana procesija. Bio sam od malena ministrant i stanovali smo u kući do samostana. Ostalo mi je u sjećanju kako smo često išli fratrima u samostan i rado se igrali, a oni su nas lijepo primali.

Nevenka Nekić

(nastavlja se)