U ovom tekstu želim se osvrnuti na događanja kroz samo tjedan dana koja se moraju pratiti i uzeti u obzir da bi se sagledala istina u obrani Hrvatske. Iz nekoliko kratkih osvrta vidjet ćete da je obrana Hrvatske temelj stvaranja Hrvatske države, da je dio svjetskih napora za sprečavanje genocida, da su sveučilišni profesori odgovorni da doprinose dobrobiti svoje zemlje, da stručnjaci za povijest sudjeluju u sadašnosti, a da se sada ne može sagledavati bez pogleda unatrag. U ovom tekstu namjerno ne iznosim svoj odnos prema ovim događajima, svoje sudjelovanje i povezivanje. Kada to iznesem, bolje ćete razumijeti zašto tražim potpuniji prikaz istine o stvaranju i obrani Hrvatske. Prošli tjedan, 17 veljače, nakon deset godina zatvora u Phnom Penhu je počelo suđenje Kaing Guek Eavu – Drugu Holandezu. Prije toga se 20 godina skrivao. Optužen je kao sudionik genocida u kom su Crveni Kmeri ubili više od milion ljudi u Kambodži od 1975 do 1979. Prikaz je napisao sveučilišni profesor koji je prije više od 30 godina istraživao u Kambodži, bio zatvoren i preživio.(dr.S.Lang)

 

 

U tri nastavka donosimo tekst akademika i člana Upravnog odbora HKV-a Josipa Pečarića na temu poistovjećivanja hrvatskog naroda s ustaštvom, jednako aktualan danas kao i prije nekoliko mjeseci kada je napisan, i kao što će biti vjerojatno još dugo vremena. "Još kao student u Beogradu zapazio sam da se svaka rasprava s kolegama završava s tim njihovim «najsnažnijim» argumentom (Svi Hrvati su ustaše, op. ur.). Zato sam ubrzo takve rasprave počinjao tvrdnjom kako sam ja ustaša. Uslijedila bi uvjeravanja mojih kolega kako ja to nisam. Tako bi im glavni «argument» bio eliminiran, pa se onda moglo raspravljati i s argumentima. Slično je bilo kada sam 1987. došao u Zagreb. Shvatio sam da je taj «argument» i tu najsnažniji. Zato sam znao u društvu izjaviti kako sam ja ustaša. Nastupila bi konsternacija, a ja bih nastavio: «Znate, ja sam živio u Beogradu, a tamo vam Hrvate djele na ustaše i srpske sluge. A ja vam ne volim biti sluga!» Poslije toga bi i sugovornici rekli da i oni ne vole biti sluge. ".(J.Pečarić)

 

 

U ovogodišnjem izvješću američkih obavještajnih službi stoji kako će Balkan u 2009. godini biti najveća prijetnja za stabilnost Europe, a glavni izazovi doći će od „neriješenoga statusa srpske manjine na Kosovu te otežana međuetničkog suživota u Bosni i Hercegovini“. Nekako se istodobno ovih dana u medijima javio njemački diplomat za balkanska pitanja Wolfgang Ischinger, koji za rješenje srpsko-kosovskoga pitanja nudi model uspostave njemačko-njemačkih odnosa dogovoren 1972. između nekadašnje Zapadne i Istočne Njemačke. Po tom ugovoru nije bilo moguće međusobno priznanje i uspostava diplomatskih odnosa, ali su uspostavljeni „dobri međususjedski odnosi“. Umjesto veleposlanstava otvorena su „stalna predstavništva“ koja su obavljala isti posao. Ischinger smatra kako bi prijedlog Srbiji donio niz prednosti, među kojima i uspostavu „zajednice“ između Srbije i Kosova, a Priština bi se u pitanjima položaja srpske manjine morala obvezatno dogovarati s Beogradom. Njemačko-njemački odnosi, kako je ustvrdio, na kraju su doveli do ujedinjenja zemlje, a sličan bi model, naveo je, omogućio zajednički put Beograda i Prištine u Europsku uniju. Nu nevolja je u tome što za njemački plan, koji je iznio Ischinger, nisu zainteresirani Albanci, vjerojatno ni Srbi, a ponajmanje Rusi i Amerikanci.(M.Kovačević)

 

 

Ovih dana čitamo u našim novinama, u našoj neovisnoj 'Slobodnoj', kako si oštro napao 'Lijepu Našu' i naše vrijedne političare jer skrivaju čak 23 važna artiljerijska zapisnika još od prije 15 godina i nikako da dođeš do njih kako bi pravedno presudio našim generalima-'zločincima' u tvom zatvoru. Žao nam je naše brižne majke Jadre, našeg Stipana i rezolutnog pravosudnog dužnosnika Ivana koji se kunu da topnički papiri postoje samo ih je netko 'popalio', sakrio, uništio….? Te lupeže treba samo identificirati, uhapsiti i kazniti, kaže veliki domoljub Stipan! Eto dragi naš Serđo, moj prijatelj Antiša i ja, Marko, bili smo baš tog kobnog olujnog kolovoza na isturenim položajima pred našim hrvatskim gradom Kninom koji nam je bio kao na dlanu. Doduše, nismo imali u rukama teške haubice, PAM-ove ili minobacače od 120 mm nego tek ubojite praćke napravljene od zračnica koje smo izvadili iz starih guma rashodovanih FAP-ova. Bio je to vrlo kvalitetan materijal iz srbijanske tvornice guma u Pirotu.(D.Kalafatić)

 

 

Vjerujem kako je danas u Hrvatskoj svakome tko pročita naslov ovog priloga prva asocijacija Sud u Haagu i optužba protiv Hrvatske i njenih generala, za uporabu „prekomjernog granatiranja“ Knina u danima oslobađanja zemlje. Iako je apsurdnost ove optužbe vidljiva svakom dobronamjernom i objektivnom promatraču, očito je nastojanje da međunarodna politika odredi što je bila istina u olujnom Kninu kao što i tu istu politiku ne zanima je li bilo prekomjernog granatiranja u drugim slučajevima ovog strašnog rata, na pr. Vukovaru. Tzv. „topnički dnevnici“ koji nedostaju tužiteljstvu imaju jasno je to i neku drugu ulogu, u „širem pogledu na Hrvatsku“ osim ove sudske. No, namjera mi je bila podsjetiti na jednu drugu obljetnicu koja je također, s raznih političkih strana bila punih 64 godine propagandno iskorištavana zamagljujući suštinu, a to je nekažnjeni zločin protiv civilnog stanovništva. Iako su direktni krivci za II svjetski rat iskusili međunarodni sud za brojne počinjene zločine, tzv. „međunarodna pravda“ locirana „ad hock“ u Nurnbergu i te kako je žmirila na barem jedno oko amnestirajući pobjednike, antifašističku koaliciju, od bilo kakve odgovornosti za također brojne počinjene ratne zločine.(D.Tučkar)

 

 

Gdje treba tražiti uzroke današnjih braniteljskih problema? Da li je taj problem u nama ili u nekom drugom? Vjerojatno oboje. Najveći problem je što od samog početka ništa nije bilo kako treba. Hrvatski nacionalisti su se desetljećima borili za neovisnu Hrvatsku ali dobili smo je tek onda kada su hrvatski komunisti odlučili da ju trebamo dobiti. Žalosno i bolno ali istinito. Mislite da pretjerujem? Ajmo onda redom.... Bilo je hrvatskih nacionalista koji su robijali za hrvatsku po jugoslovenskim kazamatima. Ti ljudi su proganjani i zatvarani samo zato što su se usudili reći da su Hrvati, samo zato što su pjevali “Vilu Velebita” ili “Ustani bane”. Ti ljudi su izjednačavani s ustašama iako su samo željeli Hrvatsku a ne Pavelićevu Hrvatsku. Ali ionako smo se već naviknuli da smo svi ustaše. Taj križ su nam stavili na leđa još ’45. i nosimo ga s teškom mukom već više od pola stoljeća. A onda su naši komunisti uvidjeli da je Jugoslavija mrtva, nema više druga Tita da im trpa “nesvrstane” dolare u džepove, vidjeli su da je rumunjski diktator, Titov prijatelj, završio neslavno u nekom prljavom dvorištu... I njihov uzor i zvijezda vodilja Sovjetski Savez, raspao se. Vidjeli su da se bliži kraj jedne ere pa su odlučili što prije spaliti crvene knjižice i zamjeniti ih onima plavima. (Tyson)

 

 

Svakodnevno smo zahvaljujući medijskoj povezanosti zasipani nizom informacija o zbivanjima iz cijelog svijeta, u čemu se teško snalaziti, izdvajati bitne od nebitnih posebno iz naše perspektive malene zemlje u predvorju „velike“ Europe, okupirane brojnim, prije svega gospodarskim problemima što se reflektiraju na naše male živote. Ipak, često smo u prilici u nekim vijestima s tko zna koje strane zemaljske kugle, vidjeti ne samo informaciju već moguću komparaciju političkog stava sa sličnim problemom naše mlade države. Posjeta japanskog premijera Taro Aso otoku Sahalinu na poziv ruskog predsjednika Medvedeva, tumači se kao prilika da se riješi granični spor dviju zemalja koji traje cijelo stoljeće. Završetkom II svjetskog rata tadašnji je SSSR iskoristio priliku kao pripadnik pobjedničke koalicije i jednostavno pripojio, do tada podijeljen otok Sahalin i četri manja Kurilska otoka. Otok Sahalin bio je podijeljen kao posljedica rata 1905 g., a Japan je sve do danas odbio priznati pravo današnjoj Rusiji da „ozakoni za sva vremena“ okupirano otočje pa Mirovni sporazum između dvije zemlje nije potpisan do danas! Ovi otoci, iako zemljopisno više nego očito sastavni dio Japana kao i brojna druga granična područja na svim dijelovima bivšeg SSSRa doživjela su sudbinu karakterističnu za poražene – pripojenje pobjedniku.(D.Tučkar)

 

 

Nakon puna četiri dana 'bla-bla' svjedočenja pred 'časnim' Haaškim sudom, ključni svjedok optužbe protiv hrvatskih generala, dakle četvrti dan, profesor Žarko Puhovski stubokom je izmijenio svoju izjavu pokazavši svu svoju licemjernu, politikantsku kameleonštinu. Poslušajmo njegovu veoma afirmativnu izjavu s prvog dana svjedočenja: «Nedvojbeno da je, za vrijeme i neposredno poslije akcije 'Oluja', između 120 i 150 tisuća ljudi s tog područja napustilo mjesto svojeg boravišta i da je otprilike tri četvrtine svih tih ljudi(nedvojbeno, nap.a.) pripadalo seoskom stanovništvu. Osnova sociologije(tu je on pravi 'stručnjak', nap.a.) pokazuje da seljaci ne napuštaju boravište, svoja imanja i sela osim u slučaju osjećaja izravne životne ugroženosti. Zbog toga je, po mojem sudu, (nedvojbeno!, nap.a.)riječ o etničkom čišćenju». Moguće se svjedok ovdje zabunio pa u glavi pomiješao slike ratnih strahota, očito pobrkavši Knin s Vukovarom? Ovakva njegova izjava ni malo ne čudi jer tko zna u kojoj je europskoj metropoli Žarko Puhovski bio kad se je u studenom 1991.g. desio stravični etnički progon, jedinstveni egzodus hrvatskog naroda, u do temelja razorenom hrvatskom gradu Vukovaru i to pod oružanom pratnjom krvi žednih četnika; stoga su, valjda, i njegove spoznaje o etničkom čišćenju sasvim pogrješne, deformirane i nepouzdane….jednom riječju lažne.(D.Kalafatić)