U ovom tekstu želim se osvrnuti na događanja kroz samo tjedan dana koja se moraju pratiti i uzeti u obzir da bi se sagledala istina u obrani Hrvatske. Iz nekoliko kratkih osvrta vidjet ćete da je obrana Hrvatske temelj stvaranja Hrvatske države, da je dio svjetskih napora za sprečavanje genocida, da su sveučilišni profesori odgovorni da doprinose dobrobiti svoje zemlje, da stručnjaci za povijest sudjeluju u sadašnosti, a da se sada ne može sagledavati bez pogleda unatrag. U ovom tekstu namjerno ne iznosim svoj odnos prema ovim događajima, svoje sudjelovanje i povezivanje. Kada to iznesem, bolje ćete razumijeti zašto tražim potpuniji prikaz istine o stvaranju i obrani Hrvatske.

 

Suđenje Holandezu

 

Prošli tjedan, 17 veljače nakon deset godina zatvora u Phnom Penhu je počelo suđenje Kaing Guek Eavu – Drugu Holandezu. Prije toga se 20 godina skrivao. Optužen je kao sudionik genocida u kom su Crveni Kmeri ubili više od milion ljudi u Kambodži od 1975 do 1979. Prikaz je napisao sveučilišni profesor koji je prije više od 30 godina istraživao u Kambodži, bio zatvoren i preživio.

 

Genocid u Ruandi

 

Pred tjedan dana je u avionskoj nesreći poginula povjesničarka prof dr. Dr Alison L. Des Forges u 66 godini života. U svibnju 1994 kada je već bilo ubijeno 200,000 ljudi, tražila je da se službeno proglasi genocid u Ruandi. Istaknula je da vlade (uključivši SAD) izbjegavaju ovaj užas nazvati pravim imenom, jer bi tada prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju za genocid bile obavezne djelovati. 1999 je objavila knjigu „Ne ostavite nikog da ispriča priču: Genocid u Ruandi.“ Kad je započeo genocid u Ruandi Dr Des Forges je iz sata u sat vodila bitku da spasi svoju suradnicu Monique Mujawamariya od genocida koji se provodilo mačetama od kuće do kuće. Profesorica je bila suradnica međunarodne organizacije za ljudska prava „Human Rights Watch“ i među pokretačima programa „Analiza neuspjeha međunarodne zajednice da intervenira prigodom genocida,“ Muzeja Holokausta u Washingtonu. Njezin doprinos čovječnosti je izvan dosega ljudskih riječi.

 

Genocid u Hrvatskoj

 

12. lipnja 2007. godine Milan Martić je osuđen na 35 godina zatvora. Tokom suđenja je istaknut 'Zajednički zločinački pothvat' (Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj), sa ciljem nasilnog progona ne-Srba i ostvarivanja jedinstvene države Srba. Od 1991 do 1995 izvršavana su brojna ubojstva, zatvaranje i zlostavljanja. Većina zločina je počinjena protiv starih ljudi, zarobljenih i civila. U Krečanima je provedeno organizirano ubijanje sve do eksterminacije. Praktično svi Hrvati, Bošnjaci i ostali ne-Srbi su prognani u jesen 1991 i početkom 1992. Sela (područja) su prvo granatirana, nakon čega su ulazili naoružani pripadnici lokalnih Srba, teritorijalne obrane, 'milicije krajine' i JNA, provodeći ubijanje, zlostavljanje, pljačkanje, paljenje katoličkih crkava, razaranje, zatvaranje i progon Hrvata, u čije su kuće potom naseljavani Srbi.

Međunarodni sud pravde u Haagu o Primjeni Konvencije za sprečavanje i kažnjavanje za zločin genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore), nakon 13 godina, 11 mjeseci i 16 dana je osudio Srbiju za povredu obaveze sprečavanja genocida u Srebrenici u srpnju 1995. Pred MKSJ po Izmijenjenoj optužnici, od 16. veljače 2009. Radovan Karadžić, bivši predsjednik samoproglašene Republike Srpske, vođa Srpske demokratske stranke i vrhovni komandant Vojske bosanskih Srba (VRS), se tereti za genocide u Bosni i Hercegovini, nad bosanskim Muslimanima, bosanskim Hrvatima i drugim nesrpskim civilima (u 27 općina) tokom 1992. godine, i masakra u Srebrenici počinjenog u srpnju 1995. godine. Pavle Strugar, bivši general Jugoslovenske narodne armije, osuđen na sedam i po godina zatvora, za zločine počinjene u Dubrovniku 1991 godine, a 20. veljače je pušten na slobodu iz pritvora u Međunarodnog sudu, zbog pogoršanog zdravstvenog stanja.

 

Svjedok Žarko Puhovski

 

Na suđenju za „Oluju,“ u Haagu je kao svjedok optužbe nastupio Prof. Dr Žarko Puhovski. Njegovo svjedočenje je trajalo nekoliko dana i moglo se pratiti preko interneta. Ključna je njegova ocjena da se odlazak srpskih stanovnika nakon „Oluje“ može smatrati etničkim čišćenjem, a odlazak nakon „Mirne reintegracije“ ne može. Iznio je da su vlasti tzv. Republike Srpske Krajine, pripremile evakuaciju srpskog stanovništva još prije pokretanja vojnoredarstvene akcije 'Oluja' u kolovozu 1995., jer se „plan za evakuaciju srpskog stanovništva iz Hrvatske poklapao s ciljevima tadašnje Miloševićeve vlasti da se s jedne strane ošteti tada još uvijek pozitivni image Hrvatske u svijetu kao žrtve napada 1991., a s druge da se naseljavanjem Srba iz Hrvatske popravi etnička slika na Kosovu.“ Njegovo svjedočenje je praktično isključilo odgovornost Hrvatske za odvođenje srpskih stanovnika. Značajan je prikaz i teškoće u prikupljanju i nepouzdanosti dokumentacije Hrvatskog helsinškog odbora. Prof Puhovski je istaknuo i vlastito odsustvo poznavanja stanja na terenu u tom vremenu. Poseban ton dalo je njegovo iznošenje kako je rad ovog odbora stalno bio financiran iz inozemstva a bez interesa za socijalna prava u Hrvatskoj.

 

Milan Ramljak i Josip Boljkovac

 

Na suđenju g. Branimiru Glavašu i ostalima u Zagrebu 17. veljače je svjedočio prof.dr Milan Ramljak. On je još jedan sveučilišni profesor koji je u odsutnom trenutku za stvaranje i obranu Hrvatske prihvatio političku funkciju potpredsjednika Vlade za unutrašnju politiku. Prof Ramljak ni prije, ni tada, ni poslije nije bio član političke stranke. Njegovo izlaganje je bio doslovno sat povijesti o vremenu stvaranja Hrvatske države, njene obrane i dolaska međunarodnih snaga. Svjedočenje je trajalo oko četiri sata i nije bilo prenošeno javnosti. Hrvatska javnost nije stekla pravo da prati sud u vlastitoj državi kao na međunarodnom sudu u Haagu. Svjedok je istaknuo teškoće u stvaranju Hrvatske države, kaotičnost u zemlji. Osvrnuo se na rukovođenje u prvoj godini samostalnosti, kada su pojedini rukovodioci još direktno komunicirali sa znancima u saveznom rukovodstvu. Hrvatski ministar unutrašnjih poslova g. Josip Boljkovac je svaki dan telefonski razgovarao sa saveznim sekretarom za unutrašnje poslove Petrom Gračaninom, kojeg je oslovljavao sa „Brate Pero,“ a rijetko osobno dolazio na tjednu koordinaciju za unutrašnje poslove Hrvatske. Posebno se osvrnuo na akciju Plitvice, smrt Josipa Jovića i puštanje iz pritvora Željka Ražnjatovića Arkana, Gorana Hadžića i još jedne osobe, zbog ćega je Boljkovac i smijenjen. Osvrnuo se i na „nepojmljivu, neugodnu situaciju, da je ministar snimao razgovor sa mnom.“ Značajno je bilo njegovo navođenje da je Srbija donijela novi Ustav 28 rujna 1991, u kojem tri mjeseca prije Hrvatske praktično odriče daljnju vezu s Jugoslavijom.

U isto vrijeme je general Veljko Kadijević otvoreno govorio o ustašama i potrebi da se u Hrvatskoj zaštiti Srbe i JNA. JNA naoružavala srpsko stanovništvo od 17.8.90 Svjedok je detaljno opisivao rad Kriznog štaba za Slavoniju. Opisao je vrijeme agresije na Slavoniju, teškoće organiziranja - o svim smo pitanjima razgovarali s načelnikom policije (Šalinovićem), tužiocem (K. Olujićem), zapovjednikom policije (Čezninskim) i kriznim štabovima operativne zone, vojnog embarga 22 rujna i ofenzive JNA početkom prosinca. Prikazao je slabosti u obrani. Cijela brigada u Čepinu „pobjegla glavom bez obzira“ Zašto? „jer nije omogućena horizontalna povezanost. Nazvao je Franju Tuđmana, žalio se i tražio smjenu Karla Gorinšeka. U Osijeku je bilo oko 1000 ubijenih, više tisuća ranjenih, bez struje, središte je bilo dijelom srušeno i oko 80% stanovnika je izbjeglo. Prof. Ramljak je naglašeno istaknuo svoj prijedlog osnivanja Međunarodnog suda, 22 studenog 1991 godine. „To sam učinio zbog njih ali i zbog nas. Čvrsto je istaknuo da Glavaš nije imao oko sebe naoružane skupine, da bi znao da se tko na vlasti bavio likvidiranjem Srba, da Osijek nije bio izvan kontrole središnje vlasti i da se o djelovanju pete kolone govorilo na sjednici vlade.

 

Hrvatska kao pionir

 

U proteklom razdoblju neke organizacije za ljudska prava su protestno reagirale na svjedočenje g Šeksa i tražile da ga se zbog toga smjeni sa položaja podpredsjednika Sabora. Sadržaji kojima se bave prikazani događaji, procesi i ljudi, obilježavaju naše vrijeme, odgovornost i budući razvoj. Radi se o jednim od najtragičnijih događanja u 20 stoljeću – genocidu, sa obavezom razvoja sposobnosti sprečavanja u sadašnjosti i budućnosti. To nisu pitanja samo suđenja, medija i površnog pristupa ljudskim pravima. Od holokausta do danas na prvom mjestu je spriječiti genocid a ne tek naknadno suditi pojedincima. Hrvatska spada među pionire i teorijskog i praktičnog djelovanja, ali je to na žalost u velikoj mjeri prešućeno i prepušteno banalnom prikazu i povijesti i ljudskih prava. To treba prikazati u povijesti obrane i stvaranja Hrvatske.

Dr. Slobodan Lang

{mxc}