Detalji

Objavljeno: 05. veljače 2010.

Sam naziv Zakona o golfu otkriva nam zapravo neekološki karakter neke države, te bi takav izričito trebao nositi naziv Zakon o gospodarenju krajobrazem. Ako imamo u vidu važnost sporta za civilizaciju, pošteno i razumno bi bilo da onda postoje i drugi zakoni koji se tiču ostalih sportova koji bi bili pojedinačno (ili skupno) detaljno obrađeni (u jednom povećem zakonu). Nevjerojatna je činjenica da se Zakon o golfu kvalificira kao "nacionalni interes" jer nacije u većoj mjeri ne čine bogati pojedinci stranih nacija, već se onda radi od interesima multinacionalnih kompanija, a to je nešto drugo i nimalo ne obvezuje RH za razliku od nužnog očuvanja krajobraza koje je obveza po Ustavu RH i ostalim zakonima. To znači da je Zakon o golfu svojim postojanjem kontradiktoran u samom naslovu jer ne zaštićuje golf kao sport, već dugoročno uništava krajobraz.(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 04. veljače 2010.

Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao, kako radi dnevno po 16-18 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to bi njegov gazda jedva dočekao, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene - ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion. Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje. Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde.(nn)

Detalji

Objavljeno: 04. veljače 2010.

Povijest je učiteljica života. Tu izreku možemo svaki dan čuti na HKR-u, kao i neki dan još jednu lijepu «Dok imamo sjećanja – imamo prošlost, kad imamo nadu – imamo budućnost i dok imamo prijatelja – imamo sadašnjost». A je li baš tako u stvarnom životu? Oni koji nam kroje sadašnjost i budućnost zanemaruju prošlost, lažu o njoj i svim snagama ju žele prikazati prema svojim interesima ili svojih nalogodavaca. Kao da se nalazimo u začaranom krugu pod utjecajem svih medija. Često se radi o ispoljavanju prave mržnje prema svemu što ima hrvatski predznak. Ističu se negativni događaji, čak i laži, a pozitivni se zanemaruju. Kod Hrvata treba što jače uništavati ponos.(M.Ivanišević)

Detalji

Objavljeno: 03. veljače 2010.

Još uvijek mi je u sjećanju jedan članak iz dnevnog slobodnog dalmatinskog novinskog lista koji je bio posvećen crvenoj živi pa se, ako se ne varam, tamo spominjalo da jedna (ili više) smjesa veličine teniske lopte može uništiti jedan 5-milijunski grad. Čini mi se da se u kontekst stavljao grad Moskva. Michael Baigent, Drevni tragovi, Tajne drevne povijesti i pretpovijesti, Stari grad, Zagreb, 2005, str. 187, 195-199, donosi zanimljive podatke o toj materiji. Najbolji način izraza "mistične istine" (po Pitagori) bila je uporaba simbolike. Takvi bi simboli ostali tajni usprkos (njihove) objave, a samo neki bi ih rabili uz pravilno razumijeće, što je bio smisao i alkemije. Čuveni Boyleov zakon (zapravo Boyle-Mariotteov zakon) dobio je ime po znanstveniku Robertu Boyleu, a on je pak pisao pogrdno o alkemičarima, ali ga je alkemija svejedno zaintrigirala. Ostavio je na stotinama stranica šifrirane zapise (kombinacija latinskog, grčkog i židovskog alfabeta) koji su izišli na vidjelo 1992. Ali zašto i za koga?(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 03. veljače 2010.

Sastanak u Zagrebu s predstavnicima udruga Hrvata potjeranih početkom II. svjetskog rata iz Boričevca, Priboja, Udbine, Gvozdanskog, Zrina i Španovice prema kojima se od proglašenja hrvatske samostalnosti pa do danas nije ništa poduzelo u svrhu otklanjanja posljedica tih zločina. Tijekom 45 godina jugokomunističke strahovlade nisu smjeli niti posjetiti mjesta iz kojih su protjerani, niti reći što im je učinjeno, a kad ih se pitalo od kuda su trebalo je to reći u pol glasa. Bilo je to sredinom 1941. kada su četnici pod zajedničkom komandom: oni monarhističkog opredjeljenja i oni jugokomunističkog, zajednički i revno izvršavali planove Draže Mihajlovića i Stevana Moljevića o čistoj velikoj Srbiji koja treba graničiti s Italijom i Slovenijom. Nije u toj pobuni bilo nikakva antifašizma, nego je to bio čisti genocid nad Hrvatima.(A.Beljo)

Detalji

Objavljeno: 01. veljače 2010.

U nedjelju, 31. siječnja 2010. godine, u 13 sati, preminuo je u Zagrebu Mato Marčinko, veliki čovjek i vjernik, veliki hrvatski rodoljub, hrvatski pjesnik, književnik, povjesničar i publicist, patnik i sudionik Križnoga puta, te uznik i stalna žrtva u komunističkom sustavu Josipa Broza Tita. Rođen je 13. veljače 1925. godine, u mjestu Hrastovica blizu Petrinje. Pučku je školu pohađao u Hrastovici, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu i Hrvatskim Karlovcima u Srijemu. Godine 1944/45. upisao se kao redoviti student  na prvu godinu Pravnog fakulteta Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu. U svibnju 1945. godine, s hrvatskim narodom i hrvatskom vojskom povlačio se u Austriju. U Bleiburgu su ga, zajedno sa stotinama tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i naroda, Englezi predali Titovim partizanima. Prošao je sve strahote masakriranja, ubijanja i genocida nad hrvatskim narodom, te teško iscrpljen, jedva došao do Petrinje, s teškom upalom pluća, ali je odmah odveden u OZNA-ške uze, gdje je jedva preživio, s teškom sušicom.[Sprovod Mate Marčinka bit će u četvrtak u 13.20 na Krematoriju na Mirogoju u Zagrebu, op. ur.](R.Ćavar)

Detalji

Objavljeno: 01. veljače 2010.

G. Anđelko Tičić iz Velenja u Sloveniji poslao je 10. srpnja 2005. Pomorskom muzeju u Dubrovniku vlastiti pismeni zapis priče svog djeda, pomorca Petra Tičića (1897.-1969.) iz Povljane na otoku Pagu, te prethodno naveo neka objašnjenja teksta koji je "pokušao napisati bez vlastitih emocija", pa je stoga taj činjenični "tekst dosta suhoparan", ali u biti iznimno zanimljiv. Jednom zgodom je g. Petar Tičić "jednog ljetnog dana 1929. godine" ponudio smještaj namjerniku koji je dolazio iz Vira do Povljane na Pagu koja onda nije imala gostionicu za smještaj, a zapravo je pomogao glavnom kirurgu i šefu bolnice u Sušaku dr. Marjanu Komljenoviću. Kasnije mu je dotični pomogao jer je djed rekao da je radio u tvornici, ali je posjedovao pomorsku knjižicu i imao želju za plovidbom. Evo kako je opisan njegov nesuđeni ukrcaj na "Daksu" (jer im je baš tada nedostajao ložač).(Đ.Bašić)

Detalji

Objavljeno: 31. siječnja 2010.

Dirljivo je bilo čuti Mesićeve teatralne riječi s domjenka u hotelu njegova velikog prijatelja Tomislava Antunovića: «Iako uskoro odlazim s teške dužnosti predsjednika države nisam nimalo umoran, pače, spreman sam i dalje služiti svojoj domovini kad god me zatreba!» A kako bi i od čega bio umoran kad je tom sinu razmetnom dobar dio radnog vijeka protekao u aero-putovanjima diljem zemaljske kugle, bilo ih je više od 250, ili u dokonoj zabavi kroz pričanje bizarnih viceva u čemu je jedino bio i ostao nenadmašiv. Nisam sasvim siguran ali čini mi se da Predsjednik prvi i zadnji put naziva svoju hrvatsku državu lijepim imenom 'domovina'!? Pun emocija, s krokodilskim suzama u očima samo što nije zapjevao onu domoljubnu pjesmu s ratišta danas već pomalo i zaboravljenih hrvatskih branitelja: «Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati!»(D.Kalafatić)