Crvena živa - opasnost za svijet i/li (ne)plemeniti uradak (al)kemičara?

Još uvijek mi je u sjećanju jedan članak iz dnevnog slobodnog dalmatinskog novinskog lista koji je bio posvećen crvenoj živi pa se, ako se ne varam, tamo spominjalo da jedna (ili više) smjesa veličine teniske lopte može uništiti jedan 5-milijunski grad. Čini mi se da se u kontekst stavljao grad Moskva.

Michael Baigent, Drevni tragovi, Tajne drevne povijesti i pretpovijesti, Stari grad, Zagreb, 2005, str. 187, 195-199, donosi zanimljive podatke o toj materiji. Najbolji način izraza "mistične istine" (po Pitagori) bila je uporaba simbolike. Takvi bi simboli ostali tajni usprkos (njihove) objave, a samo neki bi ih rabili uz pravilno razumijeće, što je bio smisao i alkemije. Čuveni Boyleov zakon (zapravo Boyle-Mariotteov zakon) dobio je ime po znanstveniku Robertu Boyleu, a on je pak pisao pogrdno o alkemičarima, ali ga je alkemija svejedno zaintrigirala. Ostavio je na stotinama stranica šifrirane zapise (kombinacija latinskog, grčkog i židovskog alfabeta) koji su izišli na vidjelo 1992. Ali zašto i za koga?

U Kraljevskom društvu u Londonu čuva se jedan neobjavljeni dijalog gdje Boyle "govori o svojem vjerovanju da adepti [mudri "upućeni"] u svojim rukama drže "crveni prašak". Nikada Boyle nije spomenuo kako je otkrio "subtil-živu" (za alkemijsku uporabu), a otkrio je i alkemijski prašak "crvenu zemlju". Malo te "crvene zemlje" pripalo je njegovom prijatelju filozofu Johnu Lockeu nakon Boyleove smrti (1691.), a ovaj je dio dao i drugom prijatelju Isaacu Newtonu. Nakon Newtonove smrti 1727. dosta njegovih osobnih radova bijaše spaljeno, te proglašeno "neprikladnim za tiskanje" (zadržaj obitelji).

Ali aukcija 1936. u Londonu otkrila je 121 Newtonov rad alkemijske problematike! Neki autori su zaključili da je Newton bio duboko uvjeren "da su antički ljudi jednom znali sve tajne". Ruske neplemenite organizacije su krajem 1993. na tržištu ponudile (Zapadu nepoznatu) tvar koju su zvali "crvena živa", a koja je bila navodni uradak sovjetske atomske industrije, pa su neki državljani Moldavije krajem 1993. pokušali ući u Rumunjsku s ponešto čistog urana i crvene žive (za crno tržište). Crvena živa je "izmišljotina", po izvješćima (1994.) Ministarstva za energetiku SAD-a i Međunarodne službe za atomsku energiju, pa su rekli da se radi o prijevari ruske mafije. Atomski fizičar dr. Frank Barnaby je u International Defence Reviewu (lipanj, 1994.) objavio razgovor s jednim sovjetskim fizičarom koji mu je rekao da je "crvena živa vitalna komponenta revolucionarnog tipa ruske nuklearne bombe", pa je dodao da se "uz uporabu crvene žive može izraditi nuklearna bomba teška samo 2-3 kg". Izgleda da su tu tvar tajno kupile neke zemlje Bliskog Istoka i dr. (Izrael, Iran, Irak, Libija, Pakistan). Upravo način pripreme te (smjese) tvari sliči na alkemijski postupak: zagrijavanje trovalentnog oksida antimona i živinog oksida u izričito neprestanom trajanju "2 dana", te se to otapa u čistoj živi uz atomsko zračenje "oko 20 dana", da bi na kraju ishlapila živa, a ostala "kao trešnja crvena" (medoliko) gusta tvar. Alkemičar Artephius (XII. stoljeće) piše o "posebnoj tinkturi koja je sadržavala antimon i živin sublimat, za koju su se obećavale mnoge dramatične primjene". Međutim, alkemičari su osim pretvorbe neplemenitih metala u one plemenite imali zadatak više razine: pretvorbu duše, što je dosta zanimljivo. Po Zosimusu, alkemija bijaše "božanski misterij".

Serge Hutin kaže da je Veliko djelo (Veliki magisterij) alkemičara služilo za navodno dobijanje Kamena crvene boje (poradi pretvorbe u zlato), a Malo djelo (Mali magisterij) za stvaranje Bijelog kamena (poradi pretvorbe neplemenitih metala u srebro). Alkemičari, koji su ponekad (p)ostali poznati kemičari, cijenili su Bijeli kamen koji bi metale pretvarao u srebro (tzv. Malo djelo), te Kamen crvene boje koji bi omogućavao pretvorbu u zlato (tzv. Veliko djelo).

Laurence Gardner kaže: "Poznato je i da to egzotično zlato u obliku bijelog praha ima iste odlike koje su se pripisivale svećenicima-izlječiteljima, te da utječe na ljudski DNK, potičući stvaranje hormona i jačajući obrambeni sustav organizma". Netko je to čak objasnidbeno povezao s dugogodišnjom nepresušnom hranom - pustinjskom manom. Sjetimo se samo, u kemijskom smislu, slične strukture grafita i dijamanta. Moram priznati da mi je jedan (ipak bitno različit, splitski) grafit ostao u sjećanju: "Hajduk prvi, Papa Ivan Pavao drugi".

Zamislite samo kada bi trebali napisati formulu za učinke ili radnje dobra ili zla, te takve zapisati i (kemijski, fizikalno i matematički) objasniti za ono što zovemo vječnošću. Nadalje, možete zamisliti ljudski pokušaj (i nastojanje) da se pomoću jedne "savršene" formule opiše cijeli Svemir. Kako napisati takvu formulu kada ne znamo dokle seže i da li ima odstupanja od nama (ne)vidljivog dosega? Možda da uzmemo jedan segment, komadić svemirske (re)torte i pazimo da se ne šporkamo nečim inače materijalno zamamnog okusa stvarajući u laboratorijima tzv. "idealne uvjete" koji teško da igdje postoje osim u takvim prostori(ja)ma i našim glavama. Što uvjetuje razmišljanje i kako ga opisati? Zašto je baš mozak u lubanji, a ne neki drugi (ne)evolucijski i razvićem životni izdanak ili uradak (npr. župskog rukotvorstva)? Je li čovjek istinski upravljač svoje sudbine ili je ona u rukama Vrhovnog Naredbodavca? Izostanak samo jednog od njih može dovesti do pitanja zašto sve ne znamo, ili pak da li smo stvoreni poradi nečije početne dosade, prije višeg cilja. Birokratski iživljavajuća društva i države bi morale znati da nije pametno svoju uskogrudnost i potrošačku prizemnost plasirati ljudima koji rabe mozak zasigurno više od takvih, (bez)uvjetno rečeno, uljuđenih fiktivnih fasad(er)a. Možda bi za kakve uspješn(ic)e i otkrićima robujuće ljude sam Bog rekao: "Dobar pokušaj. Nastavite. Bit' će nešto od vas, ali sjetite se da ćete umrijeti jer upravo zato i jeste smrtni. Da nastojite i pokušavate... neumrijeti u zemaljskom glibu neupitne prolaznosti".

Philip K. Hitti [Filip Hiti], Istorija Arapa, II. izdanje, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1988, str. 346-347, kaže: "Otac arapske alkemije bio je Jabir ibn-Hayyan (Geben), koji je živio u Kufi oko 776. god. Poslije al-Razija († 925) on je najveći znanstvenik na području srednjovjekovne kemijske znanosti. ...Jabir je radio pod pretpostavkom da se neplemeniti metali, npr. kositar, olovo, željezo i bakar, mogu pretvoriti u zlato i u srebro pomoću jedne misteriozne supstance. ...Zapadna tradicija njemu pripisuje pronalazak više kemijskih spojeva koji se ne spominju u dvadeset i dva sačuvana arapska djela koja nose njegovo ime. ...Ipak su djela koja se njemu pripisuju bila, poslije četrnaestog stoljeća, najutjecajnije kemijske rasprave i u Europi i Aziji. ...Kasniji muslimanski kemičari pozdravljaju ibn-Hayyana kao svog učitelja. ...Oni su i dalje ispitivali dvije alkemijske varke: kamen mudraca [Al-kibrit al ahmar - doslovno 'crveni sumpor'] i eliksir [ar. al-iksir, izvorno grčka riječ] života".

Čovječanstvo živ(otar)i u svakodnevnom otkrivanju tople vode, te drevnih (i u nama) kodiranih znanja i tvari. Ona su tekuća i crvena, te budite uvjereni da su takva čak i onda kada vam netko pokaže certifikat i tvrdi da su "plava". Veliki je propust materijalnih civilizacija što su za mjeru vrijednosti uzele (postojanu i otpornu) vrijednost (unce) zlata umjesto da to bude krv koja je izraz i preduvjet postojanja svijeta općenito.

Đivo Bašić