Kako žive naši stari? (7./10.)

Zdravko Vlaić, dugogodišnji stručnjak iz područja mjeriteljstva i autor višejezičnih tehničkih rječnika, i nakon odlaska u mirovinu ostao je jednako predan radu, znanju i stvaranju. U razgovoru koji slijedi progovorit će o tome kako je doživio prijelaz iz radnog života u mirovinu, što za njega znače obitelj i vjera, kako izgleda svakodnevica između Zagreba i rodnih Miljevaca, te na koji način u pisanju i radu pronalazi smisao i radost. Toplim i promišljenim riječima svjedoči da mirovina može biti razdoblje ispunjeno stvaralaštvom, mirom i zahvalnošću.

Kako je izgledao Vaš prijelaz iz radnog odnosa u mirovinu – jeste li ga doživjeli kao olakšanje, izazov ili nešto treće?

U mirovinu sam otišao kako sam i planirao, s napunjenih 65 godina života i više od 40 godina radnoga staža, tako da nije bilo nikakvog iznenađenja.

Supruga Nevenka je otišla nepunu godinu nakon mene, u starostnu žensku, naravno, a ni tu nije bilo iznenađenja. Prije mirovine smo otplatili sve kredite pa nismo imali nikakvih dugova. Za hrvatska mjerila imamo dobre mirovine, a nešto smo i uštedjeli, a kako smo uvijek skromno živjeli, materijalno smo više-manje osigurani.

Sinovi su već bili završili fakultete i zaposlili se pa smo i s te strane bili mirni. Kako sam najveći dio radnoga vijeka proveo u mjeriteljstvu, što traži puno znanja i puno rada, tijekom radnog vremena i izvan njega, mogao bih reći kako sam mirovinu doživio kao olakšanje.

Koje su Vam bile najveće promjene u svakodnevnom životu nakon odlaska u mirovinu?

Više nisam morao svako jutro rano ustajati niti ići na posao pa je bilo dosta vremena za neke privatne aktivnosti i moj hobi – pisanje višejezičnih tehničkih rječnika.

U mom rodnom mjestu, skupa sa sinovima, sagradili smo malu kuću ter uredili vrt i voćnjak, što je uzelo dosta vremena i stvorilo obilje veselja. Dosade nema nikada. Sada približno pola godine provodimo u Zagrebu, a pola na Miljevcima.

Na žalost, s godinama se pogoršava fizičko zdravlje, što donekle smanjuje kakvoću života. Nu, s obzirom na godine, dok je glava bistra a tijelo pokretno, dobro je. Dragi Bog uvijek pomaže pa i onda kada je najteže.

Jeste li imali osjećaj gubitka društvenih kontakata koje ste ranije imali kroz posao?

Osobne i obiteljske kontakte smo zadržali, a kako nikada nisam bio posebno društveno aktivan, tu nije bilo velikih promjena.

Na koji način se borite protiv osjećaja usamljenosti ili izoliranosti?

Nikada nisam osjetio usamljenost ni neželjenu izoliranost. Na Miljevcima ima dosta posla s vrtom i voćnjakom, a prije tri godine posadili smo novi maslinik s pedesetak maslina. Za četiri godine trebao bi doći na puni urod. Tu je ženin rad nezamjenjiv i često je veći od moga.

Koliko Vam je važna podrška obitelji i prijatelja u ovom životnom razdoblju?

Obitelj je temeljna sastavnica svakoga iole uređenog društva.

Teško mi je i zamisliti život izvan nje. Ona je tu kada nam je najteže i kada nam je najbolje, kada se veselimo i kada tugujemo, ona je, kratko rečeno, nužan uvjet sreće. Svojom velikošću širi korijene svojih članova, a međusobnim vezama dubinu i čvrstoću. Pojedinaca je puno lakše slomiti ako nema obiteljsku potporu. Zato su sve totalitarne ideologije pokušavale uništiti obitelj, danas je možda najgore.

Sa svojom sam Nevenkom u sretnom braku punih 45 godina. Čini mi se kako smo oduvijek skupa. Veže nas i to što smo oboje kamenjari i ognjištari. Mi smo primjer istinitosti izreke kako žena drži tri kuta u kući. Ne bih o tomu što se događa kada kuća ima više kutova.

Imamo dvojicu sinova, dvije snahe i pet predivnih unuka. Svake se nedjelje družimo na obiteljskom ručku, kod nas, bake i djeda ili kod jednoga od sinova i snaha. Čujemo se svakoga dana. Nema novca koji može platiti sjaj u sretnim dječjim očima i njihove osmijehe.

Mi stariji smo preko ljeta na Miljevcima, a mlađi nam se pridruže koliko god stignu. Za potrebe obitelji uzgajamo povrće i voće, potpuno ekološki. Djeca mogu vidjeti kako se obrađuju vrt i voćnjak i uvjeriti se kako ništa ne raste u prodavaonicama.

Prijatelji su i te kako važni. S godinama se njihov broj, na žalost, smanjuje, i zbog bioloških razloga.

Bavite li se nekim aktivnostima (hobiji, volontiranje, udruge, sport) koje Vam pomažu očuvati dobro mentalno zdravlje?

Pisanje višejezičnih tehničkih rječnika iz područja elektronike i srodnih grana s vremenom je postalo moj hobi. Do sada su završeni englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski, koji bi se mogli nazvati i enciklopedijskima, svaki s nešto više od 28 000 natuknica i 2600 kartica teksta ter francusko-hrvatski i talijansko-hrvatski s po 33 000 natuknica i 1300 kartica teksta. Španjolsko-hrvatski i hrvatsko-španjolski imaju po 21 000 natuknica i 800 kartica teksta.

U svima je hrvatski dio pisan korijenskim pravopisom, prvi put nakon Šuleka!

Do sada nije bilo francusko-hrvatskih, talijansko-hrvatskih ni španjolsko-hrvatskih tehničkih rječnika. Svaki od njih mora se potpuno osmisliti od početka do kraja. Ovakvo pisanje zahtijeva prethodno čitanje tisuća radova i knjiga pa nema govora o osjećaju usamljenosti. Hvala Francuzima na lakoj dostupnosti doktorskih disertacija.

Osjećate li da društvo dovoljno prepoznaje i cijeni iskustvo i doprinos umirovljenika?

Umirovljenici raspolažu golemim iskustvom koje bi se moglo daleko bolje vrjednovati nego što se to sada čini. Ali kako to očekivati u društvu koje je sve više u svađi sa zdravim razumom? Kako inače objasniti da Hrvatska uvozi više od 70 % hrane, a mogla bi ju proizvoditi za šest puta više stanovnika nego što ih sada ima? Kako objasniti zamjenu stanovništva?

Umirovljenici nisu društvo za sebe. Ne može se očekivati kako će nama biti bolje ako cijelo društvo ubrzano klizi nizbrdo. Kakva je budućnost države u kojoj se mnoštveno iseljavaju mladi pa i cijele obitelji s djecom? Nije li to pokazatelj moralnoga sloma društva? Tu vlast snosi najveći dio odgovornosti, ali ni tu nije sama. Zapitajmo se kolika je i naša odgovornost. Zašto mirno promatramo kako stranci preuzimaju banke, medije, trgovinu, telekomunikacije...? Što ćemo reći unucima zašto smo dopustili da im se uništi budućnost?

Jeste li se ikada suočili s osjećajem depresije, tuge ili besmisla otkad ste u mirovini?

Tijekom zadnjih deset godina umrlo je nekoliko meni dragih i bliskih osoba, među njima i meni najbliži, moj stariji brat Ante. U takvim je slučajevima tuga neizbježna. Depresije u tom razdoblju nije bilo. Sve ima nekakav smisao, svrhu, uzrok i posljedicu.

Biblija nas uči da je Stvoritelj stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Zato smo mi u prvom redu duhovna i stvaralačka bića. Ako to poštujemo, često ćemo osjetiti radost stvaranja, koju nikakva tvarna dobra ne mogu zamijeniti. Stvaralaštvo, molitva, obitelj i nada najbolji su lijekovi protiv osjećaja beznađa i depresije.

Što biste poručili mlađim ljudima koji se boje razdoblja nakon odlaska u mirovinu?

Ono što ima čvrste temelje otporno je na sve nevere i sve promjene. Ni mirovina nije iznimka. U pripreme spadaju planiranje, ulaganje, štednja, osnivanje i čuvanje obitelji, cjeloživotno učenje, naporan rad pa onda nema straha. Istina, ne znam kako će svijet izgledat za nekoliko desetljeća, ali neke su vrijednosti vječne.

U mirovini se može napraviti i nešto od onoga što zbog nekoga razloga nismo stigli prije. Katkada se otkriju iznenađujuće zanimljivosti... A može se i naučiti puno toga o čemu prije nismo ni razmišljali. Nemojte podcjenjivati sami sebe, istražujte, naći ćete puno više nego što ste očekivali. Stvaranje pruža puno više zadovoljstva nego očekivanje da će nam netko nešto dati.

Koje bi se mjere ili promjene u društvu po Vašem mišljenju mogle uvesti da bi umirovljenicima život bio ispunjeniji i sretniji?

Svaki je treći stanovnik RH umirovljenik. Mi smo sami velika, ali neorganizirana snaga. Uz malo više vlastite odgovornosti i pozornosti pri glasovanju na svim izborima mogli bismo puno toga promijeniti na bolje. Koristimo vlastito iskustvo i ne dopustima da na bilo tko nameće što i kako ćemo misliti, koji ćemo vrjednosni sustav prihvatiti. Ako dopustimo da nas se može kupiti, ne možemo očekivati ničije poštovanje ni poboljšanje postojećeg stanja.

Nije normalno da nam se nameće protubožja, protuznanstvena i iznimno nemoralna rodna ideologija. Mi smo oni koji njezine zagovornike na izborima možemo poslati u trajni zaborav. Za to nam ne treba ničija pomoć, nego osjećaj samopoštovanja i odgovornosti prema djeci, unucima i, iznad svega, prema Stvoritelju.

Zato, za promjenu na bolje, najprije promijenimo sebe. Nitko drugi ne će obaviti naš posao.

Tekst je dio niza „Kako žive naši stari?“, a objavljen je na Portalu HKV-a u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Razgovarao: Davor Dijanović

Povezano

Kako žive naši stari? (1./10.) - Razgovor s N. Nekić: Naša se epoha zadnjih stotinjak godina često odlikuje beskrajnom bešćutnošću prema starima

Kako žive naši stari? (2./10.) - Razgovor s prof. emer. Ljubom Jurčićem: Potreban je dugoročni plan hrvatskog razvoja u okviru kojega bi bio razrađen i održiv mirovinski sustav

Kako žive naši stari? (3./10.) - Razgovor s Đ. Vidmarovićem: Starije osobe prepuštene su same sebi

Kako žive naši stari? (4./10.) - Razgovor s Ivanom Bekavcem: „Vodite više računa o onima koji za to više nemaju dovoljno snage“Razgovor s Ivanom Bekavcem: „Vodite više računa o onima koji za to više nemaju dovoljno snage“

Kako žive naši stari? (5./10.) Fortuna: "Stariji još uvijek najviše vole živjeti u vlastitom domu“

Kako žive naši stari (6./10.) „Ne smiješ se predati!“ - Siniša Posarić o životu, radu i smislu nakon mirovine