Sveti blaženik

Uz 25. obljetnicu beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca (3. listopada 1998., Marija Bistrica), ponavljamo njegov govor pred komunističkim sudom 3. listopada 1946.

Hrvatsko kulturno vijeće prošle je godine priredilo prijepis Stepinčeva govora u svojem nizu Povijesni govori (Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Jelačić, Josip Juraj Strossmayer, Ante Starčević, Ivan Mažuranić, Stjepan Radić, Alojzije Stepinac, Franjo Tuđman, Franjo Kuharić). Donosimo taj govor iz HKV-ove arhive.

Alojzije Stepinac: Govor pred komunističkim sudom
3. listopada 1946.

blazeni_alojzije_stepinac5

____________

Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz „optuženi Stepinac“. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga „optuženoga Stepinca” sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolit i predstavnik katoličke Crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na ovdje prisutni kler, da kaže, da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj nego samo nadbiskup Stepinac.

17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru.

„Prekrštavanje“ pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih htjeli Srbi ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo. Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, što sam tražio prazni pravoslavni manastir – nekoć naš pavlinski – u Orahovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram da mi je bila dužnost da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

„Zločin“ – vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda nisam li smatrao izdaju Jugoslavije dok sam u toj stvari stupio u vezu sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8-9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

Prava Hrvatskog Naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se Narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

Što sam govorio o pravu Hrvatskog Naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom Narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite, da je Hrvatski Narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi? Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po opće ljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945.!

[Tu mu upadne u riječ predsjednik suda Vimpulšek rekavši: „Onda ne bismo smjeli po tome suditi ni Paveliću ni Lisaku.”]

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom ili ako sam primio pisma koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti ništa protiv poretka i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti!

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: „Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza.“ To je za mene dovoljno rečeno.

Vjerski progon

A sada: u čemu je čitav spor, naše teškoće i zašto nije došlo do smirenja prilika?

Državni tužilac je toliko puta ustvrdio, da nigdje nema tolike slobode savjesti, kao ovdje u ovoj državi.

Slobodan sam navesti neke činjenice, iz kojih će se vidjeti protivno. Ponovno tvrdim pred svima: 260-270 svećenika poubijano je od narodnog oslobodilačkog pokreta. U nijednoj civiliziranoj državi na svijetu ne bi toliki svećenici bili tako kažnjeni za te krivice, koje im imputirate.

Evo npr. župnik u Slatini, Bürger! Ako je bio član Kulturbunda, pa da ste ga recimo sudili na osam godina, no vi ste radi toga, što je kao dekan prenesao bogoslužne stvari iz susjedne voćinske crkve, što mu je bila dužnost, sudili ga na smrt i ubili.

Ponovno tvrdim: u nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi se tako sudilo. Svećenik Povoljnjak ubijen je bez suda kao pseto na cesti. Isto i sa okrivljenim časnim sestrama. U nijednoj drugoj civiliziranoj državi ne bi ih se na smrt sudilo, nego najviše na zatvor. Vi ste učinili pogrješku fatalnu što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti.

Naše katoličke škole, izgrađene sa toliko žrtava, oduzete su nam. Onemogućen je rad naših sjemeništa. Da nisam dobio iz Amerike sedam vagona, uopće se ne bi ove godine bilo moglo početi sa radom. A to su djeca siromašnog seljačkog našeg svijeta. Silom ste uzeli svu imovinu sjemeništima. Niste učinili ništa manje, nego li gestapovci, koji su oduzeli sjemeništu posjed Mokrice. Nismo proti agrarnoj reformi, ali se to moralo raditi u sporazumu sa Svetom Stolicom.

Naša sirotišta su onemogućena. Uništene su naše tiskare i ne znam, postoji li još gdje koja. Nema više naše štampe, koju ste ovdje toliko napadali. Nije li uopće škandal tvrditi, da Crkva nije nigdje toliko slobodna kao ovdje? Dominikanci su dali štampati jednu pobožnu knjižicu, koju sam ja preveo s francuskog i utrošili su 75 000 dinara. Kad je knjižica bila već odštampana i kad su htjeli nakladu podići, nisu knjige dobili i toliko štetuju. Zar je to sloboda štampe?

Nestalo je i ništa ne radi Društvo sv. Jeronima. To je teški delikt prema narodu ovako postupati s najvećom našom kulturnom institucijom.

Predbacili ste mi i Karitas. Ali velim ovdje: taj je Karitas učinio goleme usluge našem narodu i vašoj djeci.

Onda vjeronaučna obuka. Postavili ste načelo: u višim razredima srednjih škola ne može biti vjeronaučne obuke, a u nižim po volji. Kako ste mogli maloj djeci, koja još nisu dorasla, da sama odlučuju, dozvoliti, da se odlučuju za vjeronauk, a višeškolcima, koji već imaju i pravo glasa, ne dopuštate slobodno odlučivanje u pogledu vjeronauka u školi?

Naše katoličke bolnice časnih sestara koliko imaju nevolja!

Protiv volje ogromne većine naroda uveli ste civilni brak. Zašto niste tu slobodu izrazili više u mentalitetu našeg naroda? U Americi je to pametnije: tko hoće, civilno, tko hoće, crkveno. Mi vam ne branimo stanovitu kontrolu nad brakom. Ali naš narod vrlo boli, kad mora najprije ići na oblast, a onda na crkveno vjenčanje. Da ste se na nas obratili, dali bismo vam sugestije u spomenutom smislu.

Otete su zgrade nekim redovnicama u Bačkoj, neke crkve u Splitu bile su, ne znam, jesu li još, kao magazini. Imovina Crkve oduzeta je bez sporazuma sa Svetom Stolicom. Vidjeli ste, da narod nije htio primati tu zemlju. No materijalno pitanje to je najzadnji problem. Bolna je točka ovo:

Nijedan svećenik i biskup nije danas siguran za život ni danju ni noću. Biskup Srebrnić je na Sušaku bio napadnut od mlađarije nahuškane od stanovitih ljudi i tri sata su ga gnjavili u sobi i inače napadali, a vaša policija i milicija samo gleda. Ja sam to isto iskusio u Zaprešiću. Biskup Lach bio je na krizmi preko Drave i premda se znalo, da onamo dolazi, prebacili su ga natrag ovamo preko Drave i cijelu noć držali u zatvoru u Koprivnici i nisu mu dali da krizma. Dapače, vaši su ljudi, koji su bili u šumi, došli k meni i izjavili: „To je nedostojan postupak. Mi idemo k vlastima protestirati!“ Biskupu Buriću su također razbili kamenjem prozore, dok je bio na krizmi. Biskup Pušić je, kako čujem, ovih dana napadnut trulim jabukama i jajima.

Mi ovakvu slobodu smatramo iluzijom i mi nećemo biti bespravno roblje. Borit ćemo se svim zakonitim sredstvima za svoja prava i u ovoj državi. [Čuje se glas iz publike: „Niste ih zaslužili!“]

Vjerska nauka napadana

Evo, da razumijete zašto smo se borili: Još jedno tri do četiri primjera slobode.

U školskim udžbenicima tvrdite, protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati, da će izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.

Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe. Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!

Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?

Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko, da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?

[Javni tužilac primjećuje na to: „To nije nitko tvrdio, da je čovjek od majmuna, ni Darwin, ni Haeckel. To ste izvrnuli vi i čitava reakcija.”]

Po vašem shvaćanju materijalizam je jedini naučni sistem, a to znači izbrisati Boga i kršćanstvo. Ako nema ništa osim materije, onda vam hvala na slobodi. Rekao je jedan od vaših ljudi višeg položaja: „Nema čovjeka u ovoj državi, kojega mi nismo kadri staviti pred sud i suditi.“

Na ostale optužbe, kojima nas stavljate u red koljača i prijatelja terorista, velim da nisu ni sva zlodjela u bivšoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjena od domobrana i ustaša. Nije za Crkvu bilo lako broditi. Morala se probijati kroz mnoge poteškoće.

Neka se ne misli, da ja hoću rat. Neka sadašnja vlast povede razgovore sa Svetom Stolicom. Crkva ne pozna diktata, ali nije protiv poštenih sporazuma. To se može. Onda će biskupi znati što im je dužnost i neće se trebati tražiti svećenike, da ukazuju njihovu krivnju, kao što je bilo ovdje.

Komunistička partija

Konačno da kažem par riječi i o Komunističkoj partiji, stvarnom mojem optužitelju.

Ako se misli, da smo mi zauzimali dosadašnji stav radi materijalnih stvari, krivo je, jer mi smo ostali čvrsti evo i nakon što nas se osiromašilo. Nismo protivni tome, da radnici dođu do većih prava u tvornicama, jer je to u duhu papinskih enciklika, niti što imamo protiv pravednih reforma, ali neka nam dozvole pristaše komunizma, ako je slobodno propovijedati i širiti materijalizam, da bude i nama pravo ispovijedati i propagirati naša načela. Katolici su za ta prava umirali i umirat će.

Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sveta Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.

Vjerodostojan tekst u posjedu pisca.

Podnaslove unio je pisac ovoga djela.

____________ 

Izvor: Benigar, Aleksa, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, II. popravljeno i prošireno izdanje, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1993., str. 537–542.

____________

Alojzije Stepinac (Brezarić kod Krašića, 8. svibnja 1898. – Krašić, 10. veljače 1960.), zagrebački nadbiskup, kardinal, mučenik, blaženik Katoličke Crkve

Prvotno se upisao na Agronomski fakultet, no ubrzo je napustio studij i vratio se u rodno mjesto. Bio je aktivan u redovima katoličke mladeži. Godine 1924. odlučio se za svećeničko zvanje i otišao na studij na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu. Postigao je doktorat iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 26. listopada 1930. u Rimu, a već u svibnju 1934. papa Pio XI. imenovao ga je zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Za biskupa je zaređen 24. lipnja 1934. u zagrebačkoj katedrali. Bio je tada najmlađi biskup u svijetu. Nakon smrti zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera 7. prosinca 1937. preuzeo je upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom. Osnovao je nove župe i gradio crkve, poticao je djelovanje katoličkih udruga (Caritas, Katolička akcija), promicao svestranu duhovnu obnovu i marijansku pobožnost, zalagao se za katolički tisak, a posebno se posvetio pastoralu obitelji i mladih. Kao i mnoštvo hrvatskoga naroda, mnogo je očekivao od proglašenja hrvatske države 1941., ali se uskoro – zbog počinjenih nedjela, diskriminacijskih zakona te ideoloških i političkih progonstava – udaljio od režima. Štitio je Židove, Srbe i Rome i javno osuđivao progone. Nakon Drugoga svjetskoga rata odbio je Titov prijedlog 1945. o odvajanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice. Od komunističkih vlasti tražio je zaustavljanje progona Crkve te prekid represije i osvete nad ideološkim protivnicima. Komunistički režim smatrao ga je svojim velikim protivnikom i prijetnjom pa je, pod optužbom za suradnju s ustaškim režimom, 1946. uhićen i na namještenom procesu osuđen na 16 godina strogoga zatvora. Bio je zatočen u Lepoglavi do 1951., a zatim je – pod pritiskom svjetske javnosti – premješten u kućni pritvor u župni dvor u Krašiću, gdje je ostao do smrti. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dovelo do novoga sukoba s komunističkom vlašću. Ponuđeno mu je da napusti Hrvatsku, no on je to odbio. Odbijao je i bilo kakvo povlašteno liječenje, premda je počeo ozbiljnije obolijevati. Grob mu je u zagrebačkoj katedrali. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Hrvatsko je pravosuđe 2016. u cijelosti poništilo spornu osuđujuću presudu komunističkih vlasti protiv nadbiskupa Stepinca iz 1946. U iščekivanju njegova proglašenja svetcem Katoličke Crkve, u narodu se raširio naziv – sveti blaženik Alojzije Stepinac.

(Priredio: HKV)

 

Pon, 4-03-2024, 10:01:54

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.