Prisjetimo se poznatih i manje poznatih, no svakako važnih govora velikana iz hrvatske prošlosti, onih koji su riječju i djelom ostavili trajan pečat u našem narodu. Njihove temeljne misli i poruke, premda izrečene u drukčijem političkom, kulturnom ili društvenom okružju, nisu izblijedjele u vremenu, nego ostaju kao nadahnuće, podsjetnik, opomena ili smjerokaz za sadašnjost i budućnost.

Franjo Kuharić: Iz propovijedi u Hrastovici pokraj Petrinje, na oslobođenom području, 24. kolovoza 1995.

____________

U iskušenju rata može i kršćanin doći u veliku napast da – kad je nepravedno napadnut, nepravedno progonjen – padne u napast mržnje, u napast osvete, da zapravo u sebi doživi razaranje svoje duše, svoga srca. Baš u kušnji, u nevolji treba izdržati, treba gorjeti kao svijeća koja i u tami svijetli i ne da se ugasiti.

Zato smo i kroz ovaj rat pozivali naše branitelje, naše ljude da ne padnu u napast mržnje, u napast osvete, da ne vraćaju zlo za zlo nego da budu pobjednici koji zlo pobjeđuju pravednošću, dobrotom, mirom.

Neka mi bude dopušteno da ponovim ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Već je onda terorizam planuo u rat! Već se onda moglo predvidjeti nesreće, razaranje, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada:

„Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ni želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete! Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji!“ – a to sam kazao u Petrinji na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., kratko vrijeme prije nego što je pala Petrinja, i to sam ponovio pet dana kasnije u svetištu Majke Božje Bistričke – „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!“

„To je Evanđelje možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!“

„Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti, da ljudi budu ljudi mira a ne rata!“ (Kuharić: Mir je djelo pravde, Zagreb 1995., str. 162-163).

Četiri su godine prošle. Što se sve događalo kroz te četiri godine! Ima li smisla sada to ponoviti? Mislim, braćo i sestre, da ima.

Oslobođenje područja na kojem se sada nalazimo, svi sudci svijeta, ako su pravedni i pošteni, smatrat će pravom hrvatskog naroda i pravom hrvatske države. Dakle, obrana i oslobođenje je djelo pravednosti. Ali ponovno ističem: to se djelo pravednosti ne smije okaljati nepravdom. I u sukobu se susrećemo s čovjekom. A taj čovjek, kakav god on bio, čovjek je na kojega Bog misli, kojega Bog želi spasiti.

Čuli smo na televiziji ministra Radića kako je otvoreno kazao, da nakon što su prošli branitelji, dolaze drugi i pale i pljačkaju kuće građana srpske nacionalnosti. Svi ti koji pljačkaju i pale, čine djela nepravde. Kad to jedan ministar kaže i to osuđuje i poziva da se to ne smije događati, onda je to u logici civilizacije kojom se mi ponosimo. Nismo odgajani da otimamo tuđe; nismo odgajani da tlačimo drugoga; nismo odgajani da budemo nepravedni.

Ako treba izvršiti pravdu, onda u pravnoj državi postoje pravedni sudovi, koji moraju svakom pojedincu – ne zajednici, ne jednom narodu – dokazati da je kriv, da je zlo učinio. Ali nitko, baš nitko nema pravo sam uzimati pravdu u ruke i suditi, jer bi to bilo vršenje nepravde, vršenje nasilja.

Zato je nužno i sada dozvati u savjest ljudi, koji se možda smatraju vjernicima a čine nasilja, da se ne može spojiti vjera u Boga, vjera u Istinu i vjera u Ljubav s nasiljem, mržnjom i osvetom.

Pobjeda je u istini i pravdi; pobjeda je u dobroti i ljubavi! To će biti konačna pobjeda mira! Zato mi pozdravljamo pozive hrvatskog Predsjednika, predsjednika hrvatske Vlade i ministara, koji su na početku oslobađanja pozivali na poštovanje građana srpske nacionalnosti, jamčili sigurnost i zaštitu, pozivajući ih da ostanu u svojim domovima. Oni žive u Hrvatskoj. To treba poštivati; svjedočiti i pred svijetom da mi ipak rastemo iz evanđeoskih korijena.

Ima svjedočanstava vaših prognanika koji su bili lišeni svih ljudskih prava, koji su pretrpjeli najveće nasilje kad im je sve oduzeto, da ne razmišljaju o nikakvoj osveti, da ne nose u duši mržnje. Oni se žele samo vratiti slobodni i sigurni na svoje. Ne žele osvete; raspoloženi su opraštati. Makar se vraćali plačući na svoje ruševine, ne žele mrziti.

Sjećate se kad smo sudjelovali na televiziji u „Otvorenom parlamentu“ kardinal Puljić i ja, a bili su uključeni predstavnici raznih smjerova i grupa, kako je onaj naš invalid čudesno svjedočio o opraštanju. Tu kod Topuskog izgubio je oči. Kazao je da nema nikakve mržnje prema onom koji mu je to učinio!

Poslije mi je kazao: „Ja sam se Bogu povjerio, u Bogu živim i Bog u meni!“ To je veličina. To je pobjeda. Braćo i sestre, to je Evanđelje! To je naviještao Isus Krist, nastavili apostoli, pa biskupi i svećenici. To svjedoči cijela Crkva.

I mi smo ta Crkva koja na ovom dijelu Europe, često žalosne Europe, na ovom dijelu naše domovine mora svjedočiti civilizaciju Evanđelja; civilizaciju ljubavi. Zato apeliram na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakog čovjeka, svakog građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, da se svaki osjeća sigurnim, slobodnim i raspoloženim da sa svim sugrađanima pošteno i časno surađuje u izgradnji boljeg svijeta na tlu naše lijepe domovine.

____________ 

Izvor: IKA

____________

Franjo Kuharić (Gornji Pribić, 15. travnja 1919. – Zagreb, 11. ožujka 2002.), zagrebački nadbiskup, kardinal

Teologiju je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 1945. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup Alojzije Stepinac 15. srpnja 1945. Njemu i drugim novozaređenim svećenicima Stepinac je tada uputio i znakovitu rečenicu: „Šaljem vas u krvavu kupelj!“ Kao svećenik službovao je u Radoboju, Rakovu Potoku, Svetom Martinu pod Okićem i Samoboru. U Rakovu Potoku (1947.) i Jakovlju (1948.) preživio je atentate. Godine 1964. posvećen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali i postavljen za pomoćnoga biskupa nadbiskupu dr. Franji Šeperu. U kolovozu 1969. imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. zagrebačkim nadbiskupom. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 1983. Bio je moralni autoritet i istinski duhovni vođa hrvatskoga naroda tijekom komunističkoga razdoblja i, posebice, u vremenu stjecanja hrvatske nezavisnosti. Njegove odmjerene i promišljene propovijedi i govori u razdoblju Domovinskoga rata – pozivanje na kršćanske vrijednosti, mir, ljubav, moral, pravednost i opraštanje – i danas stoje kao oštra oprjeka u odnosu na govore, priopćenja i postupke SPC-a tijekom velikosrpske agresije. Umirovljen je 1997. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali.

(Priredio: HKV)

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.