Prisjetimo se poznatih i manje poznatih, no svakako važnih govora velikana iz hrvatske prošlosti, onih koji su riječju i djelom ostavili trajan pečat u našem narodu. Njihove temeljne misli i poruke, premda izrečene u drukčijem političkom, kulturnom ili društvenom okružju, nisu izblijedjele u vremenu, nego ostaju kao nadahnuće, podsjetnik, opomena ili smjerokaz za sadašnjost i budućnost.

Franjo Tuđman: Govor u Društvu književnika Hrvatske u prigodi najave osnivanja Hrvatske demokratske zajednice,
28. veljače 1989.

____________

Uvodna riječ

Poticaj za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice dočekan je i zabilježen s mnogo razumljive radoznalosti, ali i kojekakvih predrasuda, pa i zluradih nedobronamjernosti.

Sve se to očitovalo već u tijeku dosadašnjih priprema i najava inicijativnog skupa. To nimalo ne iznenađuje. Budući da dosadašnje pluralističke laste očito nisu dovoljno uvjerljivo navijestile proljeće baš ovog podneblja, to se istom pojava HDZ-a doživljava kao nedvojben znak izlaska Hrvatske iz dugotrajne, nametnute joj, šutnje. A to jamačno neki ne žele, a poneki bi nam skrenuli ili zamutili vode još prije no što poteku s izvora.

U svezi s tim, držim da će biti korisno – i kao uvod u raspravu na inicijativnom skupu, a i radi obavještenja javnosti, pa i same povijesti radi – ako u najkraćim crtama iznesem barem neke podatke od važnosti za bolje razumijevanje prijedloga o osnutku HDZ-a.

Što su se društveno-političke prilike u SFRJ posljednjih godina više zaoštravale, i što su oprečna vrenja u Srbiji i u Sloveniji više mijenjala ne samo dosadašnje stanje, nego i perspektive jugoslavenske zajednice – to se više očitovala neizdrživost hrvatske šutnje.

Međutim, potreba, pače i neizbježiva nužnost da i ušutkana Hrvatska progovori – kako zbog unutarnjih, tako i svjetskih kretanja – sputavana je zakučastim zaprekama posebnih hrvatskih okolnosti. U Hrvatskoj se još uvijek osjećaju tragične posljedice nedemokratskog ugušenja onog preporodnog, socijalističko-reformističkog i nacionalno-demokratskog pokreta što se u Hrvatskoj bio razmahao krajem šezdesetih i na početku sedamdesetih godina. Taj reformistički pokret, kakav se prije i poslije toga javljao i u drugim socijalističkim zemljama, bio je surovo skršen, doduše, na poticaj dogmatsko-hegemonističkih snaga, ali i uz – ne tek prešutnu – suglasnost mnogih što su se, tada i danas, u drugim republikama razmahivali liberalističkim idejama.

Želimo li pogledati istini u oči, onda ne možemo zanemariti te činjenice i njihov utjecaj na daljnja kretanja.

Suvremena društveno-politička previranja dokazuju da su mnogi izvukli iz tih zbivanja potrebne pouke, što se očituje osobito na primjeru Slovenije, dok drugi – o čemu opominju zbivanja u Srbiji – upadaju, jamačno, u još veće povijesne pogreške, koje mogu izazvati kobne posljedice.

Na hrvatskom tlu hudobne golomrazice sedamdesetih godina, pa i razvaline olujine i novokrčevine osamdesetih, poticale su sazrijevanje razboritosti, u smislu svestranijih prosudbi svih čimbenika što uvjetuju okolnosti i predodređuju ishode. Ali usporedno s mudrošću potiskivanja mladalačkog zanesenjaštva i nerazboritog steklištva, množila se – u ime tobožnje promišljenosti – oklijevalačka kolebljivost, pače i poslušnički kukavičluk. (A dakako, na takvoj muljavini i kojekakav korov biva uspješniji u izazivanju obmana, sumnji i rastrojstva.)

Zbog svega toga nije nimalo slučajno, što nasuprot različitim lobbyjima ovdje i po svijetu, što uvijek znaju i čine ono što treba da bi provodili i nametali svoju volju, u Hrvatskoj su brojniji nego drugdje „trebalo-bisti”. Naime, takvi koji i onda kad dokuče da bi se nešto moralo i valjalo poduzeti, to bi ipak trebalo da učini netko drugi…

No, unatoč svemu tomu, hrvatska misao nije ni šutjela, a kamoli zamrla, ni u ono zlehudo doba kad su sa šutnjom Hrvatske probijali uši domaće i svjetske javnosti. Uostalom, ima vremena u životu i čovjeka i naroda kad je i šutnja itekako rječit govor... Ali isto tako dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala, pa i bljeskom groma.

Zbog toga je u Hrvatskoj već prilično dugo sazrijevala misao da valja izići iz sjene mučnoga muka. Svakako, znatno prije no što je i službena politika bila primorana da prihvati nužnost demokratskog pluralizma za izlazak iz krize.

No, zbog spomenutih razloga i protimbi ta je spoznaja bila sputavana nesrazmjerno više i bezobzirnije negoli u drugim (spomenutim) republikama.

Istom kad se – poslije razmaha slovenskih pluralističkih strujanja – u Zagrebu javljaju neke nalične inicijative (jugoslavenska, europska, socijaldemokratska, jusovska), postalo je očevidno da je krajnje vrijeme da se pristupi oživotvorenju zamisli demokratskoga pokreta koji bi izražavao stanovišta pretežite većine hrvatskog javnog mnijenja, a ne tek uskih skupina ili izdvojenih pojedinaca. 

Poticajna nastojanja oko izradbe Nacrta programskih osnova HDZ-a i sazivanja inicijativnog skupa nailazila su na izrazitu dobrohotnost u redovima kulturnih i inih djelatnika: književnika, znanstvenika i umjetnika, liječnika, ekonomista i pravnika, od građana najrazličitijih zanimanja i zvanja do radnika i studenata. I to gotovo podjednako u svim naraštajima – što je veoma znakovito – od sudionika u predratnim i u ratno-revolucionarnim zbivanjima, pa onih iz svih poratnih razdoblja, do mladeži što istom stupa na javnu pozornicu.

Što se tiče samih programskih osnova, one su u pripremnom razdoblju dopunjene prijedlozima sudionika u inicijativnom krugu, ne pretrpjevši ipak bitnih promjena. To samo za sebe govori o visokom stupnju duhovne zreloće i jedinstva pogleda ljudi, bez obzira na njihova idejna opredjeljenja. Razumije se, poneki bi htjeli da se istakne nešto više ove, a manje one sastavnice, o čemu se može raspravljati. No bitno je da smo suglasnost postigli, i da dalje ustrajemo na tome, da nam je u sadašnjim prilikama potrebna demokratska zajednica izvan i iznad idejnih opredjeljenja, na osnovama koje mogu okupiti sva stremljenja u demokratskoj obnovi domovine.

Nešto više razlika bilo je glede vremena i načina naše pojave na pluralističkoj pozornici.

Dok su neki smatrali da još uvijek nije vrijeme, drugi su uvjereni ne samo da nije prerano, već da svojom demokratskom inicijativom dobrano kasnimo. Jamačno, uzroci, a i izvori ovim oprekama u procjenama veoma su različiti. Kao i ostale dvojbe, one su samo izraz spomenutih naših posebnih okolnosti.

Zato valja nešto reći i u odnosu na gledište da bi svaka inicijativa morala poteći od „novih“ i „neprozivanih” ljudi. Ono, dakako, sadrži znatan stupanj pragmatične mudrosti, ali i zamku odgode do nedočina. Osim toga, tu se prije svega postavlja jedno načelno pitanje. U ime kakvih se to demokratskih načela može nijekati najobičnije građansko pravo ljudima koji su upravo zbog takvih načela bili žrtve dogmatsko-hegemonističke birokracije, ili su pak u međuvremenu postali uvjerljivim pobornicima demokratskog pluralizma?! A što se tiče čekanja „novih” ljudi, neka mi bude dopušteno ustvrditi i posvjedočiti da smo mi iz našeg inicijativnog kruga bili voljni prihvatiti svaku inicijativu koja bi u osnovnim crtama bila sukladna pogledima od kojih smo pošli u Nacrtu. A zar nas ono što smo u međuvremenu dočekali ne upućuje na svu bezizglednost takvih obmana? Zar podlijeganje takvim zabludama nije jednako isticanju ili pomirenju sa zahtjevom da je netko drugi morao napisati djela, a ne oni koji su ih napisali, recimo: Ojađeno zvono – mjesto Tina Ujevića, Balade… ili Hrvatskog boga Marsa – mjesto  Krleže, Djecu božju ili Svi smo mi odgovorni – mjesto Šegedina, ili Kiklopa – mjesto Ranka Marinkovića, itd. itsl. Ako je takva misao na intelektualnoj razini nezamisliva glede književnih umotvorina, zašto bi ona bila dopustiva inače, kad nas i spomenuti primjeri podsjećaju da sva povijesna razmatranja nose još izrazitije osobne značajke?! A i svjedoče o ulogama pojedinaca u povijesnim zbivanjima. Uvijek je naspram onih što se, zbog ovih ili onih razloga, prepuštaju igri povijesnih zbivanja bilo i takvih što su svojom činidbom obilježavali pojedina razdoblja.

No, u svezi sa svim pitanjima pokrenutim u Nacrtu HDZ-a, mi stojimo pred zamršenim problemom demokratske preobrazbe, ne samo dogmatsko-birokratskog političkog shvaćanja, već i intelektualno-političke klime na hrvatskom tlu.

Naime, čak i naša kulturna, a pogotovo službena glasila, novinstvo i RTV, a uglavnom i politički djelatnici, pridržavaju se još uvijek, podjednako ustrajno, čudne logike i dvostrukih mjerila. I onda kad se izjašnjavaju za demokratizaciju i pluralizam, oni su opsjednuti potrebom da se ograđuju, pače i napadaju izvorno hrvatska stajališta, zazirući od njihove pojavnosti čak i na posve znanstvenim i stručnim, pa i umjetničkim područjima. Oni provode politiku „čistih ruku” naspram hegemonizmu i unitarizmu. A sveukupno povijesno iskustvo upućuje na njenu nedjelotvornost. Imao sam, na žalost, tu sreću da sam već prije tri desetljeća, pa nadalje, bio među onima koji su ukazivali na činjenicu da je upravo takva politika vodila tome da svako hrvatsko gledište – bez obzira koliko bilo objektivno i znanstveno, ili marksističko – bude žigosano kao nacionalističko i separatističko, dapače i kao ustaško. A svi oni što su se „dokazivali” provedbom takve politike „čistih ruku” nisu izbjegli sudbu da na kraju budu ozloglašivani čak i gore od onih koji su se zauzimali za principijelno otvoreno razmatranje spornih pitanja, mjesto ideološkog zamagljivanja i samozavaravanja.

Budući da nas je takva ne-politika skupo stajala – kao znanstveni i kulturni djelatnici – imamo ne samo pravo nego i dužnost da skrećemo pozornost na njenu pogubnost i neodrživost. I na osobnu odgovornost svakoga, javnog, kulturnog i političkog djelatnika za svoja gledišta i postupke u današnjim previranjima.

Kako se poslije svih iskustava, u koje svrhe i s kakvim izgledima može pisati i govoriti na stari način, što se među inim očitovalo i u načinu najava pokretanja HDZ-a?!

Po kakvoj se to logici može pisati o grijesima „dahauskog procesa” u Sloveniji ili Golog otoka; izvješćivati čak o podizanju spomenika staljinističkim žrtvama u SSSR-u, te o montiranim presudama u ČSSR-u i Mađarskoj, - a ustrajati samo na bezgrešnosti ama baš svih političkih osuda u Hrvatskoj?!

Zar i na pučkoškolskoj razini nije već odavno očito da je sveopća kriza i proizašla iz birokratsko-dogmatskog prisvajanja prava na istinu, te da je tobožnja kontrarevolucija u Hrvatskoj bila samo blagi pramaljetni povjetarac prema ovodobnim burama i vrtlozima u Sloveniji i u Srbiji, bez obzira na sve razlike među njima?

Ovo ne znači da se treba poistovjetiti s onodobnom politikom, već da se nikakva ispravna politika na duge staze ne može voditi primjenom različitih kriterija, i još k tome suprotnim činjenicama i probicima vlastitoga naroda.

A da na hrvatskom tlu ne može biti zbiljske demokratizacije i stvaralačkoga pregnuća u traženju izlaza iz krize, bez istodobnoga sagledavanja cjeloće povijesne istine, radi otklanjanja uzroka i sprečavanja opetovanja istih grešaka – o tome ne bi valjalo imati nikakve dvojbe.

Jedna od bitnijih zadaća HDZ-a bila bi u tome da na razborit način potiče razmatranje i razjašnjavanje svih onih pitanja što teretom prošlosti pritišću svijest i savjest naših ljudi. Jer u bezizglednom sukobu s društvenim nedaćama, i ne manje s nametnutim im istinama, ljudi gube povjerenje u svrhovitost ozbiljnijih napora, nalazeći izlaz u olakom preživljavanju ili bijegu iz domovine.

Eto, toliko kao objašnjenje prilika u kojima je, na koji način i zbog čega došlo do prijedloga o pokretanju HDZ-a, te zašto je prijeko potrebno neovisno demokratsko glasilo, koje ne bi bilo sputano idejno-političkim predrasudama i ograničenjima.

Nacrt programskih osnova, o kojima je postignuta načelna suglasnost velikog broja ljudi, u okviru priprema inicijativnog kruga, govori sam za sebe o našim pogledima o mogućim izlazima iz gospodarske i državno-političke krize: jedino u odlučnoj i dosljedno demokratskoj preobrazbi društva i na nedostupnom poštivanju avnojevskih načela u uređenju međunacionalnih odnosa u SFRJ.

U svezi s tim na kraju još samo neke napomene.

Kad ističemo zahtjev da HDZ želi graditi svoju djelatnost na tradicijama svih pozitivnih sastavnica i odrednica hrvatske povijesti, onda to ne znači da se zauzimamo za jednostavno preuzimanje njihovih idejnih ili programskih osnova. Svaka od njih odgovarala je na izazove svoga doba, a i zatajivala u promijenjenim povijesnim prilikama. A naše vrijeme traži nova rješenja. U tome se ne očituju nikakve naše posebnosti već – možemo reći zakonitosti povijesnoga kretanja.

Stoga, težimo za sintezom hrvatske povijesne svijesti i političke misli, znajući koliko je skupo stajalo i naš i svaki drugi narod nasilno rušenje i udaljavanje od vlastitih tradicija.

A što se tiče „jugoslavenske sinteze”, za što se u Hrvatskoj izjašnjava i službeno vodstvo i „oporbene” pluralističke inicijative, držimo da ona može označiti put izlaska iz društveno-političke i državne krize samo pod pretpostavkom da ne zanemari, već predvidi osiguranje hrvatskih nacionalnih probitaka, na istovjetan način kako to čine i drugi narodi u SFRJ.

S obzirom na daljnje vrtoglavo zaoštravanje krize, držim da bi HDZ – u skladu s izloženim osnovama – morao izraziti najveću zabrinutost zbog takve nerazumne politike koja je dovela do krajnjeg zaoštravanja međunacionalnih suprotnosti u cijeloj SFRJ, a naročito na Kosovu. Isto tako, valja nam reći odlučno – Ne! – otvorenim prijetnjama onih što bi metode kineske revolucije prenijeli na Bosnu i Hercegovinu, pa na Hrvatsku, a zatim i na Sloveniju, da bi svoj neostaljinizam i neounitarizam nametnuli cijeloj državnoj zajednici.

Drugim riječima, osim svojim stajalištima o bitnim pitanjima, iznijetima u programskim osnovama, HDZ mora dići svoj glas i o svim gorućim pitanjima, i pred domaćom i pred svjetskom javnosti.

____________ 

Izvor: Govor u Društvu književnika Hrvatske

____________

Franjo Tuđman (Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922. – Zagreb, 10. prosinca 1999.), povjesničar, akademik, prvi predsjednik samostalne i suverene Republike Hrvatske

Od 1941. sudjelovao je u antifašističkom pokretu. Nakon Drugoga svjetskoga rata završio je studij na beogradskoj Višoj vojnoj akademiji. Godine 1960. promaknut je u čin generala, no već je sljedeće godine napustio vojnu službu i posvetio se znanstvenomu i publicističkomu radu. U Zagrebu je 1961. osnovao Institut za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest). Godine 1963. postao je izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru 1965. Objavio je velik broj članaka i knjiga iz povijesti, vojne teorije te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1967. izbačen je iz Saveza komunista Hrvatske, morao je napustiti i Institut kojemu je dotad bio direktorom, uklonjen je sa Sveučilišta u Zagrebu te umirovljen radi sprječavanja javne djelatnosti. Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske, nastupao na tribinama i objavljivao radove o povijesnim i suvremenim temama. Posebno se bavio ulogom malih naroda na samoodređenje. U prvom političkom procesu 1972. osuđen je na dvije godine zatvora zbog „nacionalizma“, a 1981. na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog „kontrarevolucionarne djelatnosti“. Pravi razlog bili su njegovi intervjui švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac. Od 1987., kad mu je vraćena putovnica, putovao je u inozemstvo gdje je u svojim predavanjima snažno zagovarao hrvatsku samostalnost i dovodio do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnoga demokratskoga pokreta među hrvatskim iseljenicima. Uoči sloma komunizma, godine 1989. osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu i postao njezinim prvim predsjednikom. Nakon pobjede HDZ-a na prvim demokratskim izborima održanima u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskoga rata, u Saboru je 30. svibnja 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske. Nakon donošenja novoga demokratskoga Ustava Republike Hrvatske – 22. prosinca 1990. – na neposrednim je predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Ponovno je izabran za predsjednika u lipnju 1997. Ključan je, nemjerljiv i povijesni njegov doprinos suverenosti, samostalnosti i međunarodnomu priznanju Republike Hrvatske u (ne)vremenu u kojem je samo jak državnik i istinski rodoljub poput njega mogao voditi snažnu hrvatsku unutarnju, vanjsku, ali i obrambenu politiku.

(Priredio: HKV)