Istina je, slovo 'U' komunisti svojedobno izbaciše iz latinične abecede; doduše, samo privremeno i prigodno da nam svijet ne bi zamjerio. Bilo je to za vrijeme održavanja velike športske manifestacije, Univerzijade 1987.g. u Zagrebu. Umjesto tog slova lijepo je stilizirano ćirilično slovo 'Y' koje se u prijevodu na hrvatski jezik opet i čita kao 'u'; komunistički vuk ostade sit a hrvatska koza cijela! Eto, tako su naši svjesni drugovi-komunisti veoma mudro i pragmatično izbjegli veliku opasnost da nam netko iz vlastite zemlje ili svijeta ne bi prigovorio za urođeni hrvatski ustašluk. Pa, jeli ostalo još nešto od ustaških relikvija? I kuna je bila valuta 'zločinačke NDH' a u to «mračno doba naše povijesti» i današnja 'Lijepa naša' bila je ustaška himna; ako si slučajno zapjevao 'Oj ti vilo, vilo Velebita…' išao si u zatvor i narodnom palicom dobio po bubrezima….i opet zbog ustaškog revizionizma; bez ikakvog pretjerivanja i imenica 'Hrvat' bila je sinonim za 'Ustašu'. Pa, kao da se historija ponavlja! Pročitajmo službeni proglas hrvatske policije: «S obzirom na dosadašnje nastupe i koncerte M.P. Thompsona na kojima su se pojavljivala fašistička i druga zakonom zabranjena obilježja, koja su nosili neodgovorni pojedinci, obavještavamo javnost da će se sukladno članku 53. st. 2. Zakona o policiji za vrijeme održavanja koncerta pjevača M.P. Thompsona od strane policije poduzeti zakonom propisane mjere snimanja koncerta, tj. video-nadzora nazočnih posjetitelja, te ukoliko se neodgovorni pojedinci na samom koncertu zateknu s fašističkim i drugim zakonom zabranjenim obilježjima, bit će evidentirani te će protiv njih biti pokrenute zakonom propisane sankcije»; 'antifašistički' lijepo.(D.Kalafatić)

 

 

S internetskih stranica Pisma iz Njemačke donosimo razmišljanja odnosno tri kratka komentara o uvijek aktualnoj priči s uvijek aktualnim istočnim i sjeverozapadnim hrvatskim "dobronamjernim" susjedima Srbima i Slovencima i njihovim još "dobronamjernijim" politikama spram Lijepe Naše. "Dok su nam susjedi s istoka početkom devedesetih slali vojnike, tenkove, topove i drugu ratnu opremu, da nam otkinu komad zemlje i porobe nas, danas nam susjedi s zapada šalju ucjenu za ucjenom da se dokopaju onoga što nije i nemože biti njihovo. Do iscrpljenosti koriste svoju EU prednost nebili Hrvate primorali da se odreknu svoje zemlje i mora. A nisu samo nama postali antipatični. Slično mišljenje o njima imaju i Koruški Austrijanci, Talijani iz Furlanije i Julijske krajine, kao i Mađari. No zato ih izgleda ne boli glava. U svojoj aroganciji ne pristaju na nikakvu arbitražu jer dobro znaju da po međunarodnom pravu nemaju nikakvu šansu da pridobiju Savudrijsku valu. Izjava g. Vajgla, Predsjednika vanjskopolitičkog odbora slovenskog parlamenta, da “Pristup otvorenom moru je nešto na što imamo moralno pravo” je sama po sebi smiješna, a zapravo je priznanje da im je pravno gledano izlazak u otvorene vode jedan nuli."

 

 

Priopćenje Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Sisačko Moslavačke Županije izdalo je doista „nevjerojatno“ priopćenje o posjeti županice Marine Lovrić osnivačkoj skupštini Udruženja Banijaca u Novom Sadu, 14. Prosinca 2008. Na internetskim stranicama izbjeglih Srba s Banije, jasno stoji najava dolaska, a može se pronaći i izvješće o obavljenim razgovorima: "Novi sad - 15. prosinca 2008. - Županica Sisačko-moslavačke županije, Marina Lovrić sa suradnicima u nedjelju je posjetila Novi Sad i, između ostalog, razgovarala s vodstvom Zavičajnog udruženja udruženja Banijaca, potomaka i prijatelja Banije kojem su prisustvovali i predstavnici Inicijativnog odbora za osnivanje podružnice za južnobački okrug i okolinu u Novom Sadu. Kao predstavnici Udruženja Banijaca, sa županicom Marinom Lovrić su razgovarali Miloš Bajić, Milan - Mišo Đurić, mr. Dušanka Lukić, Milan Rak i drugi".(D.Tučkar)

 

 

Dnevni ritual većine Hrvata, kojim započinju radni dan blizak je obrascu kojeg bi mogli opisati kao kava + novine! U toj kombinaciji, novine mogu doista biti papirnato izdanje kojeg prelistamo u omiljenom kafiću prije odlaska na posao, no sve više se svodi na „listanje“ stranica internetskih izdanja na radnom mjestu, prije nego nas zaokupe radne aktivnosti. Svakodnevno nam, u tom upijanju najnovijih zbivanja, pažnju privuče neki naslov negdje „u kutu“, neugledno prezentirana vijest iz svijeta koja ipak možda kao bizarnost ili kao utjecaj našeg osobnog iskustva u bližoj prošlosti, pobudi, htjeli to mi ili ne neke paralele s životom u ovoj našoj Hrvatskoj. Nije da baš pratim „žuti tisak“ i sapunicu o rastavi Slavice i Bernie Eccelstone, ali u danima pred Novu godinu mediji su izvijestili kako se ovaj par pomirio boraveći u hotelu „Zlatnik“ u Zemunu. Moguće financijske probleme koje bi mu rastava donjela Bernie je premostio uz odličnu zabavu na privatnoj „party“ kod zajedničkog prijatelja, prof. Boška Đukanovića, u šarolikom društvu gdje se našla i nama po bivšem suprugu znana Ceca! Ipak, većini onih što su „gutali“ vijest o zainteresiranosti Bernia za dobrodržećom udovom Cecom, promakla je i jedna rečenica iz interviewa Press on-lineu, portalu dnevnih novina Press. Naime Eccelstone je izjavio: Ovaj dio Europe, a naročito Srbija, kreću se uzlaznom putanjom pa ne vidim prednost ulaska u EU jer ona počinje plaćati danak svom neradu i ''vožnji za džabe''. Najbolje je da stojite sami na svojim nogama jer EU nema budućnost, naročito ekonomsku.(D.Tučkar)

 

 

Sinoć su me nazvali prijatelji i rekli da pogledam Latinicu, u kojoj se govori o stanarskim pravima. Latinicu naime ne gledam više. Slušati ciljane laži i nepotpune informacije, a da nemam mogučnost traženja ispravke, predstavlja mom zdravlju pravu opasnost. U emisiju sam upala kod početka govora Damira Kajina. Kao uvijek je i ovog puta govorio mudro i kao sveznalac. Rekao je da bi trebalo omogućiti otkup nacionaliziranih stanova današnjim zaštićenim najmoprimcima po istim uvjetima kao što su društvene stanove otkupljivali stanari sa stanarskim pravom, a vlasnicima dati naknadu. On sjedi već godinama u Hrvatskom saboru a nije mu poznato da su nacionalizirani stanovi već prodani stanarima sa stanarskim pravom – bivšim stanarima sa stanarskim pravom. Na primjer stan od 100 m2 površine za 63 527,65 kuna. Vlasnik ili njegov prvi red nasljednika je dobio od tog iznosa 25 % u gotovini 6 mjeseci nakon potpisa ugovora a 75 % svakih 6 mjeseci kroz 20 godina obveznicama ili dionicama. O kojim stanovima je on govorio? Nitko od njegovih partnera na desnoj strani ga nije ispravio ili upitao za objašnjenje. Pa čak niti ugledni novinar Denis Latin. Najmanje što se od njega očekuje je da prouči zakone u svezi najavljenih tema. Kako on može uopće prosuditi je li zakon za sve isti – ako ga ne pozna?(M.Ivanišević)

 

 

Nakon što mu je poništeno rješenje Uprave za zatvorski sustav o netom dobivenom dopustu, osuđenik Mirko Norac se u nedjelju, sutradan po vjenčanju, vratio u glinski zatvor. Dakle, 'pričuvni general' se dragovoljno predao organima pravosuđa kako bi nastavio redovno izdržavanje kazne za ratne zločine nakon što mu je Uprava za zatvorski sustav poništila odobreno rješenje o korištenju dopusta. Tako stoji u priopćenju Ministarstva pravosuđa. Propust je bez sumnje na svoju ruku napravila Norcu, valjda, sklona glinska Kaznionica a po zapovjednoj odgovornosti krivicu snosi svakako i Ministarstvo pravosuđa koje očito dovoljno ne poznaje ili namjerno krši pozitivne hrvatske zakone! E, da nije bilo beskompromisnog državnog odvjetnika Mladena Bajića Norac bi sigurno uživao barem par dana svog medenog mjeseca, ovako će Mjesec gledati iza rešetaka u Glini. Evo o čemu se radi. «Nakon pismene korespondencije Ministarstva pravosuđa s Vrhovnim sudom glede prakse Vrhovnog suda u odgovarajućim slučajevima, Uprava za zatvorski sustav je 2. siječnja, post festum-retroaktivno, donijela rješenje kojim se ranije (lakomisleno?) rješenje Kaznionice u Glini o Norčevom dopustu stavlja izvan snage», stoji u priopćenju Ministarstva pravosuđa; ili: «mi rekosmo, mi i porekosmo». (D.Kalafatić)

 

 

Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Istrani, Ličani, Slavonci, Zagorci i ostali domoljubi, otisnuše se nam se već više od stoljeća i pol u bili svit, pečalbu, iz svoje oskudice u potrazi za boljim životom. U srcu i duši Hrvati, na papiru Austrougari ili Talijani, po zanimanju seljaci i radnici, a svi s jednim ciljem - otrgnuti se neimaštini. Al´ su to nekad bila gadna vremena. I politička i ekonomska. Rastrkaše se na sve strane svijeta: dalekoj Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, zemljama južne Amerike i mitskim Sjedinjenim Državama. Nasrnuše jadnici u New York, Chicago, Pittsburgh, Cleveland, Kaliforniju, Arizonu, Pensilvaniju i koje kuda da si koju koru kruva mogu zaraditi, rješiti svoje životne probleme. Pjevaše cure i žene u teškim rastancima: “Ameriko nestalo ti novca, što ja mlada ode za udovca” ili “Cure siku goru javoriku, a proklinju zemlju Ameriku”. Neki ko slijepi putnici, neki s skupo kupljenom kartom doguraše do zemlje snova. Jedan dio njih se doduše nakon nekoliko godina razočarano vratio u rodnu grudu, no većina zauvijek ostade u “Americi čemerici” nevidjevši više svoj kamen, plodnu ravnicu, rascvjetano proljeće, mirisne livade i proplanke. Mračni rudnici, tvornice i željezare bijahu mjesto gdje nisu tekli med i mlijeko, nego krv i znoj. Radilo je se i gdje se god mogao naći neki posao za 20-50 dolara mjesečno, jer i daščare u kojima su najčešće živili bile su preskupe. Oni koji su imali više sreće donesoše dolare, pokupovaše zemlju, konje, mlinove, napraviše kamene kuće koje su i danas nekima “Amerika”.

 

 

Nekad, davno, neki povjesničari, Slovence su nazivali i Karantanskim Hrvatima. Ne znam da li su povijesno bili u pravu ili ne?! Ali sve do 1918. g. Slovenci su se pozivali na – Hrvatsko državno pravo, jer nikada u povijesti nisu imali svoje vlastite države. Prvi puta kao državotvorna tvorevina, kao SR Slovenija - definirani su u avnojevskoj Jugoslaviji, kao jedna od njenih šest republika. Slovenija je prva i s najmanje poteškoća, izišla iz te jugotvorine s minimalnim žrtvama i minimalnim razaranjem. Prva je imala i tu sreću ili ne daj Bože - nesreću, da je upala u okrilje Europske Unije. I prva je, u toj Europskoj Uniji, od svih južnoslavenskih novonastalih država – zaplesala svojim samostalnim političkim plesom, počesto za Hrvatsku vrlo nezgodnim. Ali svaki hod kroz budućnost, pa i onaj politički, je kao hodanje po tankoj, da ne kažem i crvenoj crti – s 90 % vjerojatnošću da se u tom hodu i griješi. Taj omjer vjerojatnosti greške je opće poznat i prihvaćen među mnogim istraživačima i eksperimentatorima svijeta. A svakako se može primjeniti i na politiku, njen hod i njeno vođenje. Na politiku gdje, ako se jednom pogriješi – više nema uzmaka.(M.Prpa)