Što se događa kada hrvatski ljudi igraju za sebe, u igri koju znaju igrati, nacija je vidjela u srijedu navečer. Onda se pobijedi i u utakmici koja ništa ne znači u bodovnom smislu, ali znači strašno puno u smislu samopoštovanja. Onda Nogometna reprezentacija Hrvatske, na iznenađenje "velikih", istrči na Wembleyu pred 90.000 gledatelja s namjerom da pobijedi, i boreći se najbolje što to može kroz 90 minuta to i učini. Reprezentacija Hrvatske tako je najbolji mogući način pokazala da ona nije samo malo bolja momčad iz neke zemlje iz trećeg svijeta, koja će izgubiti kada se to od nje očekuje, već da je to momčad koju se treba poštovati. Uvijek.

 

 

Nakon što je na suđenju generalima Ademiju i Norcu 26. rujna ove godine svjedok Stevo Jović - bivši milicajac iz Divosela - naveo kako mu je rečeno da su mu ženu živu nabili na kolac, te nakon što je umirovljena ravnateljica riječkog Zavoda za sudsku medicinu Renata Dobi-Babić tu izjavu opovrgnula izjavivši da u Medačkom džepu niti jedno tijelo na kojem se radila obdukcija nije imalo tragove masakriranja, u srijedu se na tom istom suđenju u tom smislu opet moglo svašta čuti. «Na leševima iz Medačkog džepa nije bilo tragova sakaćenja, mučenja ili seksualnog nasilja, ali je po položaju nekih tijela utvrđeno da su zapaljena živa» - rekao je svjedočeći na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu banjalučki patolog Željko Karan. Fascinantna je zapravo količina upornosti i ustrajnosti kojom se hrvatski branitelji sustavno prikazuju kao monstrumi koljači, silovatelji, a sad eto i spaljivači živih ljudi, a sve to bez igdje ikakvih dokaza. U stručnost (i dobronamjernost) banjalučkog patologa na ovom mjestu nema potrebe zadirati, no stječe se dojam da za optužbu bilo koje osobe da je bila u stanju počiniti takav strašan čin ipak nije i ne može biti dovoljno ustvrditi da su ta tijela – zaključujući po položaju ruku i nogu – eto spaljena živa i «logičnim» slijedom ustvrditi da su tako nešto, ako je to i istina, naravno počinili hrvatski vojnici i k tome još namjerno.(mmb)

 

 

Ove subote ponovno donosimo tragičnu priču o zaboravljenim ljudima, žrtvama Domovinskog rata. U nedjelju 18. studenog, i ove ćemo se godine prisjetiti grada heroja Vukovara i ljudi koji su njegovu slobodu, kao i slobodu cijele nam hrvatske domovine platili svojim životima. Nažalost, ti događaji u svijesti se velikog dijela ljudi, ožive samo na te i takve dane, no što je sa ostalih tristo šezdeset i nekoliko dana u godini? Tko na te ljude misli tada, i dali je to dovoljno s obzirom na to što im svi zajedno,  društvo kao cjelina zapravo dugujemo? Odgovor na to pitanje daje nam i posljednji u nizu tužnih događaja kojima smo posljednjih godina svako malo svjedoci. Vukovarski dragovoljac Antun Martinović Flip (44), prije nekoliko dana oduzeo si je život, pištoljem kojeg je dobio od države kao nagradu za sudjelovanje u ratu. Bio je zarobljen nakon pada grada heroja, poslije čega je prošao strahote srpskih logora u Stajićevu i Mitrovici. Na prijamu u Općinskom poglavarstvu Donja Motičina, prije mjesec dana, ogorčeno je govorio o presudi tzv. vukovarskoj trojci. «Oni su vukovarski krvnici. Ovom presudom kao da su ponovno pljunuli po nama! Tresem se otkad sam je čuo» – rekao je tada Flip. Iza sebe ostavio je kćeri Maju i Anju, suprugu Anicu, brata... (mmb)

 

 

Iako je u svim pretežno katoličkim zemljama u svijetu običaj da se biskupi obrate vjernicima pred izbore i upute svoja razmišljanja u skladu s naukom Crkve, u Hrvatskoj očito vladaju neka druga pravila i zaostali balkansko-komunistički mentalitet, gdje predsjednik države prijeti i poziva na zabranu osnovnih ustavnih prava - slobode mišljenja i izražavanja misli, te ustavnog prava vjerskih zajednica. Fascinantna je razina dvoličnosti koju tim i takvim ponašanjem i potezima one najgore politikantske vrste predsjednik iz dana u dan u sve većoj mjeri na sve zabrinjavajućiji način zapravo demonstrira. Takva prljava igra, kojom se najnižim mogućim udarcima pokušavaju političkim protivnicima baciti klipovi pod noge, ustvari je produkt vremena u kojem je Mesić srastao u adekvatan politički kadar, koji se kako danas primjećujemo, kameleonski uspješno prilagođava i snalazi u svakom vremenu i svim promjenama koje ono sa sobom neumitno donosi. Najnoviji biser u nizu predstavlja izjava kojom je nekoliko dana pred izbore oštro počeo kritizirati ni manje ni više nego ekonomsku politiku vlade i njenu orjentaciju na uvoz. Ma nije moguće, da se predsjednik tako nečeg sjetio u samom finalu predizborne utrke, a tu problematiku kroz svoja dva uzastopna predsjednička mandata i dvije vlasti koje su se kroz to vrijeme njegova predsjednikovanja promijenile, gotovo da nije ni dotaknuo (važnije je bilo primjerice odmah umiroviti hrvatske generale, što mu je bio jedan od prvih poteza). Mesić se na taj način po tko zna koji put otvoreno svrstao i priklonio redovima trenutne oporbe, kojoj pokušava pomoći pucajući iz svih mogućih oružja.(mmb)

 

 

S neskrivenim oduševljenjem i divljenjem prema onom drugom, Denis Krnić u Slobodnoj Dalmaciji piše o prošlotjednom sastanku zapovjednika Glavnog stožera OSRH generala zbora Josipa Lucića i Zdravka Ponoša, načelnika Generalštaba vojske Srbije. "Lik i djelo general potpukovnika Zdravka Ponoša hrvatskoj javnosti uglavnom je nepoznato. Riječ je o najmlađem (45 godina mu je tek) načelniku Generalštaba jedne vojske u zadnjih 40-ak godina, inače rođenom Kninjaninu... Iznimno energičan i obrazovan kadar, o kojem i hrvatski časnici imaju samo riječi hvale..." Denis Krnić već je jednom došao na stranice ovog portala zbog članka "Hrvatska i Srbija zajedno grade tenkove za Kuvajt", u kojem je objašnjavao kako bi hrvatska strana proizvedene tenkove u Hrvatskoj trebala predati srpskoj, kako bi ih onda ova mogla prodavati uspješno na svjetskom tržištu.

 

 

Nakon dugogodišnjeg izbivanja na naslovnim stranicama hrvatskih tiskovina prošli tjedan ponovo je uskrsnuo Budimir Lončar. Za one malo mlađe podsjećamo da se radi o čovjeku koji je bio dugogodišnji provjereni kadar jugoslavenskih obavještajnih službi, a svoju jugoslavensku karijeru je završio kao ministar vanjskih poslova u saveznoj vladi Ante Markovića. S takvim referencama postaje posebnim savjetnikom Predsjednika Republike za međunarodne odnose tijekom drugog mandata Stjepana Mesića. Medijsko ukazanje Budimira Lončara uslijedilo je nakon silne galame koja se podigla oko izjave vojnog ordinarija Jurja Jezerinca, u kojoj je on, ne spominjući izravno stranke, sugerirao jasno za koga ne bi trebalo glasovati. Nakon medijske pripreme i Mesićevih izjava, na koje se isto nažalost opet treba osvrnuti, posebni savjetnik predsjednika za međunarodne odnose dobio priliku dijeliti lekcije nikome drugome doli vatikanskoj diplomaciji. Vjerojatno kao nagradu tvorcu za uspješno završen projekt kojim su se hrvatske predizborne iskrice podigle na razinu diplomatskog skandala. I to, kuda veće sreće, baš s u jugoslavenskoj saveznoj administraciji mrskim Vatikanom, kao jednim od najodgovornijih čimbenika za priznanje Hrvatske, i jednim od rijetkih saveznika koje Hrvatska ima na svjetskoj sceni.(mm)

 

 

26. ožujka 2007. gotovo svi hrvatski mediji javljali su na udarnim mjestima o razgovoru koji je general Veljko Kadijević dao za portal Business.hr. Već površan pregled članka na portalu Business.hr ukazivao je na to da je razgovor izmišljen, pa smo zato svoj osvrt na njega objavili bili pod naslovom "Pliva patka preko Save". Politički pokrovitelje ovog medijsko-obavještajnog projekta nije bilo teško prepoznati. Tekst je uzdizao lik i djelo Stjepana Mesića, obračunavajući se istovremeno s predsjednikom Tuđmanom - koji se naravno iz groba nije mogao braniti. Prašina koju je podigao navodni razgovor s Veljkom Kadijevićem bila je toliko velika da je čak i američko veleposlanstvo moralo demantirati neke navode iz teksta. Danas znamo da Veljko Kadijević živi od 2001. godine u Moski, i da u miru tamo piše memoare. Nedavno promovirana knjiga "Kontraudar" je drugi dio knjige "Vojska bez države", koja je objavljena 1993. godine. A iz tih memoara se prekrasno vidi s kojom barabom je Hrvatska imala posla početkom devedesetih prošlog stoljeća. Kadijeviću je i Milošević bio premekan. Za razliku od četnika koji bi Hrvatskoj ipak ostavili dio zapadno od granice Karlobag-Virovitica, jugoslavenstvo generala armije Veljka Kadijeveća bio je velikosrpski projekt u kojem je cijela Hrvatska pod srpskom čizmom. Neki će na ovom mjestu primijetiti kako je to zapravo bit svakog jugoslavenstva, samo su metode drugačije. Iz Kadijevićevih memoara također se lijepo vidi koliko je bio ozbiljno shvaćao Mesića. "Valjda zbog ratne atmosfere i režima koji je vladao na zapovjednom mjestu, ali i zbog straha, Mesić je mene pitao: Da li smo uhapšeni? Ja sam mu odgovorio da, ako bi bilo hapšenja, sigurno ne bi počeli s njim, niti sa bilo kojim članom Predsjedništva SFRJ, jer oni nemaju baš nikakvu vlast, niti se za bilo što ozbiljno pitaju u svojim republikama, odnosno pokrajinama. Kada su se svi članovi Predsjedništva upoznali sa svojim kabinetima i vezama koje su imali na raspolaganju unutrašnjim i vanjskim i kada su počeli intenzivno koristiti uglavnom vanjske veze, onda je valjda i Mesić uvidio besmislenost svoga pitanja."(mm)