To naravno nije jedini primjer “dvostrukog urešavanja”; najbolje očuvani hram u Agrigentu “gostuje” također dva puta u Enciklopediji: Pod Agrigento, gdje je samo hram, i pod Konkordija (fonetika je jedna od velikih “vrlina” Vujićeve enciklopedije!) kao prvi Konkordijin hram u Agrigentu, Sicilija, što ne odgovara istini. Concordia je rimska božica (to navodi i Enciklopedija iako joj mijenja ime!), a čuveni dorski hram u Agrigentu je sagrađen u starom Akragasu više stoljeća prije dolaska Rimljana u to podneblje! Hram se može prema tomu označiti samo kao “t.zv. Concordia-hram”. Ništa bolje ne prolaze poznati hramovi drevnog Paestuma: Pod fotografijom Neptunovog odnosno Posejdonovog hrama navodi se Paestum, Herin hram! Gore navedeno može služiti Malajcima za utjehu, kad naime Enciklopedija pod snimak hrama sjedećeg Bude napiše Kota Baharu, budistički hram, a to poznato sakralno zdanje budizma ne stoji u Kota Baharu, nego najmanje petnaest kilometara udaljenom Tamputu. Istu sudbinu dijeli i poznata kupola katedrale sv. Ruprechta i Virgila u Salzburgu, koju su Vujićevi enciklopedisti pokrstili u kupolu katedrale sv. Petra u Salzburgu!

 

 

Zašto bi korisnik Enciklopedije morao znati koji Zlatko Crnković je na slici od dva u Enciklopediji navedena?! Isto vrijedi za Milan Prelog, za hrvatska naselja Martinščica, za dvije u Enciklopediji obrađene rijeke istog imena Krka, ali i za američke gradove imenom Kansas City. Ali to su „manji grijesi“ Vujićeve trupe, kao i slijedeći primjer: natuknice grom i munja su obje “protumačene” snimkama (ne istim, ali istovrsnim) munje! Stvari poprimaju ozbiljnije razmjere kad ilustracije osvanu tamo, gdje im nije mjesto; primjerice aukcija robova u New Orleansu stoji uz tekst robovlasništvo, koji završava sa Spartakom (!); ako, ona bi mogla dopunjavati samo natuknicu ropstvo. Natuknicu Rama – čiji opis je upravo jadan - trebala bi očito «nadopuniti» fotografija umjetnog Ramskog jezera s legendom Rama, dolina; ono se u tekstu međutim uopće ne pojavljuje, ali zato rečenica Cijelim tokom protječe kroz klisuru.

 

 

Usporedba natuknice Broz Tito, Josip s bilo kojim sličnim djelom iz ino- ili tuzemstva bila bi zanimljiva, ali ne i slikovita za najnoviju metamorfozu Vujića i njegovog tima. No kratki vis-a-vis tih natuknica u „Hrvatskom leksikonu“ i „Općoj i nacionalnoj enciklopediji u 20 knjiga“ to itekako je - glavni urednik oba djela je, naime, Antun Vujić! Tekst je naravno u HL-u nešto dulji. Ali ispušteni odnosno izmjenjeni dijelovi teksta u Enciklopediji su više nego poučni; oni daju odgovor na pitanje „Kuda plovi taj brod?“ Preskočimo opće podatke o osobi i pogledajmo što slijedi nakon II. svjetskog rata. Zaslužan za vraćanje Istre i otoka Hrvatskoj stoji u oba djela; tu „zaslugu“ mora istina dijeliti s drugim hrvatskim diktatorom Antom Pavelićem, jer je i ovaj „vratio“ talijanski okupirane dijelove Hrvatskoj, ali njegova Hrvatska nije preživjela, a Titova se „utopila“ u Jugoslaviji. ..., ali odgovoran i za represiju polit. protivnika u II. svj. ratu i nakon njega čitamo dalje kod –recimo tako - „Vujića 2“, t.j. u Enciklopediji; u HL-u –“Vujiću 1”- je naputak (-> Bleiburg), kojeg je „Vujić 2“ zaboravio! „Bleiburgu“ posvećuje HL više od dva stupca velikog formata (150 redaka),Enciklopedija točno deset redaka!

 

 

Jedna mlada hrvatska studentica, rođena u Njemačkoj 1985., zapitala me gledajući na polici 17 prvih knjiga „Opće i nacionalne enciklopedije“: „Smijem li pogledati što tu stoji o komunistima u Hrvatskoj?“ Prije nego što dadoh potvrdan odgovor buduća magistra farmacije nastavi: „Znate, moji roditelji su jako pazili da me ne opterećuju takvim stvarima, u njemačkoj školi o tomu se nije ništa učilo, a kolege su mi svašta pričale, a ja...“ – pričinilo mi se da se malo zarumenilo znatiželjno lice- „... nemam baš puno pojma o tomu.“ Događaj je istinit, ali to ne mijenja ništa na činjenici da se u Vujićevoj enciklopediji ne može pročitati nešto sustavnije o komunistima u Hrvatskoj, koji su krojili hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost dulje od 45 godina!

 

 

Tako od Foče nasta „Srbinje“, od Bosanskog Novog „Novi grad“, od Bosanskog Broda „Srpski Brod“, Bosanska Dubica posta „Kozarska Dubica“, Bosanska Gradiška jednostavno „Gradiška“, a iz Skender Vakufa nasta „Kneževo“. Bosansko Grahovo je izgubilo pridjev „bosansko“; za divno čudo nije preimenovano u „Pasuljevo“! U toj tragikomediji „vrhunac“ je dostigao Radovan Karadžić htijući Sarajevo preimenovati u „Ninoslavgrad“; po banu Ninoslavu, koji je po srpskoj dikciji poput svih nositelja banske časti (koja je u Srbiji oduvijek bila nepoznata!) naravno bio „njihov“. Ali brzo se ispostavilo da se taj Ninoslav kao katolik dopisivao s Rimskim papom! Tragično je pri svemu tomu, da velikosrpski propagatori ne moraju sami uvjeravati svijet u ispravnost svojih poteza; veliku pomoć im pružaju hrvatske institucije od Hrvatske turističke zajednice preko HAK-a i nekih dnevnih novina, koji na zemljovidima Hrvatske prikazuju i BiH ili njen veći dio i njemačkom, engleskom i –naravno- hrvatskom govornom podneblju nude, ne sve, ali dosta tih srpskih naziva!

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo prvih devet nastavaka serijala autora Branimira Součeka pod nazivom «Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga». S obzirom da tiskanje nacionalne enciklopedije nije i ne može biti uobičajeni svakodnevni događaj, zanimljivo je pročitati Součekove opservacije o istoj, raspoređene u nekoliko nastavaka. Enciklopedija je izašla u izdanju „Pro lexis d.o.o.“ „Večernjeg lista“, a glavni urednik je bivši ministar kulture Antun Vujić, koji je pri izradi iste surađivao sa više od 30 urednika i 40 suradnika. Ideja je bila da se u 20 knjiga napravi jedan brži i sveobuhvatni enciklopedijski priručnik, što je i postignuto, no prema Součekovom mišljenju, pritom je učinjeno znatno previše propusta i pogrešaka koje je on i pojedinačno pobrojao u nastavcima serijala kojeg donosimo. Iako su njegove primjedbe glede nekih pojedinih stvari (primjerice, što se tiče grafičkog izgleda) možda i preoštre, zaviri li se malo pomnije između korica, doista se može naići na niz očitih nedosljednosti do kojih, s obzirom da se radi o nacionalnoj enciklopediji i svojevrsnom predstavniku hrvatske povijesti i kulture – nije moglo ni smjelo doći.

 

 

Opušten u razmišljanjima na novu godinu i blagdan Sv. Bogorodice Marije dohvatih u ruke nedavno nabavljenu knjižicu fra Zvjezdana Linića: Očenaš (Teovizija, Zagreb 2005.). O molitvi Očenaša do sada nisam razmišljao na način dubokog promišljanja značenja svake riječi, jer su mi se same po sebi činile dovoljno jasnim. Vjerujem da mnogi poput mene slično misle, kako je u toj molitvi sve jasno. Ipak nije tako. Isus je Očenaš izrekao prije svog dragovoljnog pohoda na muku i ostavio nam je kao pouzdan zagovor Ocu. Katolički vjernik bezbroj puta u životu izgovara riječi Očenaša, ali čini li to rutinski ili dubinski? Rijeđe prodiremo duboko, razmišljajući o detaljima, u koje nas u stvari uvodi knjižica fra Zvjezdana Linića. On raščlanjuje sve poruke Očenaša, zajedno s uvodom, u četrnaest malih poglavlja.

 

 

Donosimo osvrt Damira Borovčaka na 12. prosinca 2007. godine objavljenu elektroničku knjigu autorice i članice Hrvatskoga kulturnog vijeća Mire Donadini pod naslovom "Konačište ljudskosti". Iz spomenutog osvrta izdvajamo: "Prekrasan uradak nove knjige Mire Donadini Konačište ljudskosti (elektronička knjiga u vlastitoj nakladi, Split, prosinac 2007.) plijeni pozornost na prvi pogled. Otvorite stranicu www.donadini.net i na njoj poveznicu-link na E-book Konačište ljudskosti. Ipak to je elektronička knjiga, koju nije moguće listati, no dizajnirana je tako da stvori dojam stvarne knjige. Konačište ljudskosti ima sve što i prava knjiga, osim mogućnosti opipa. Izvrsni majstor potrudio se oko patinastog papira, tvrdog uveza, zlatotiska, ukrasnih okova i oslikavanja. Ljepota korica, stranica i crteža ulijevaju dojam vrijednosti, što knjiga sadržajno i posjeduje, ali i žaljenje čitatelja što knjigu ne može držati u rukama. A sadržaj? On je već donekle poznat prijateljima web stranica Mire Donadini. No povezan i podijeljen u poglavlja, ukoričen u knjigu, postaje zanimljiv onima koji suosjećaju za bližnje u nevolji. Puno je tu odricanja i ljubavi, u kratkim proznim pričama ili lirskim suosjećajima prema potrebitima, umornima, onima na kraju puta, skrhanima nepravdama i nebrigama društva, zajednice, obitelji ili najbližih."