Detalji

Objavljeno: 21. veljače 2010.

''Jutarnji list'' ne posustaje u svojoj kampanji protiv bosanskohercegovačkih Hrvata. Na desetke članaka u posljednje vrijeme u tim novinama ciljano smjeraju na izazivanje animoziteta kod Hrvata iz Hrvatske prema Hrvatima u BiH. Kuljiš, Tomić i drugi autori ogledali su se višekratno u tom žanru raspirivanja mržnje. Najnoviji primjer tog novinarstva je članak Svaki drugi Hrvat ukinuo bi pravo glasa dijaspori od 19. veljače. U članku se - pozivajući se na Pulsovo istraživanje, ali i Hannesa Swobodu – sugerira kako je potrebno ukinuti pravo glasa hrvatskim državljanima izvan Hrvatske. Rasprave na forumu koje se nadovezuje ne takve tekstove nepatvoreni su festival mržnje, rasizma i netolerancije. Administrator u takvim slučajevima izljeva mržnje prema Hercegovcima, naravno, ne reagira.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 19. veljače 2010.

U Hrvatskoj logika nije na cijeni. Izjave koje su sprdnja s elementarnom logikom čujemo od naših javnika gotovo svaki dan. Prednjači, naravno, odlazeći Mesić, ali ni drugi puno ne zaostaju. Čitam tako na jednom hercegovačkom portalu da je Hebrang optužio Hercegovce za gubitak izbora. Hebrangov znanac zagrebački odvjetnik Mate Knezović razmijenio je s njim nekoliko SMS poruka povodom pripreme zakona o brisanju dvostrukog prebivališta. Nakon što su ga zapanjili Hebrangovi odgovori ustupio je tu prepisku portalu Poskok i ona je objavljena. Za vjerovati je da je prepiska autentična, jer su obojica sudionika poznata javnosti, a nijedan se od njih službeno nije ogradio od onoga što Poskok donosi kao ekskluzivnu vijest.(D.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 14. veljače 2010.

Dugo sam se skanjivao napisati ovaj članak. Prvo, tema o 'zlim Hercegovcima' i 'dobrim urbanim Hrvatima' činila mi se kontraproduktivnom kao i razglabanje o NDH, Jasenovcu, Bleiburgu itd. Teme su to na koje se našijenci lijepe, navaljuju kao muhe na da ne kažem što. Drugo, činilo mi se da zasijecanje po toj otvorenoj hrvatskoj rani nikako ne može doprinijeti ozdravljenju. U dva-tri teksta ipak sam upozoravao kuda sve to vodi, više da mi savjest bude mirna negoli sam očekivao nekakvu korist od takvoga pisanja. Treće, ah, treće, činilo mi se – cinici se sada mogu smijati koliko im drago, i bit će u pravu! – činilo mi se da ova zemlja još ima nekakvu budućnost, nekakve, barem male izglede da se uljudi, upristoji i osovi na vlastite noge bez tutorstva iz Washingtona, Londona, Pariza i dojučerašnje 'braće' iz susjedstva. A previše sam i Zagreb volio da bih o njemu trijezne glave sudio.(D.Pešorda)