Prva inkunabula (prvotisak, knjiga tiskana između otkrića tiskarskog stroja 1455. i 1500.) tiskana na hrvatskom jeziku na latinici bio je Lekcionar Bernardina Splićanina, tiskan 1495. u Veneciji. Nema sumnje da je nastao na osnovi ranijih glagoljaških lekcionara. Glagoljaške knjige nisu se tiskale samo u (Kosinj , Senj , Rijeka ), već i u Veneciji, u kojoj su u to vrijeme bile dvije glagoljaške crkve, te u Rimu. Vrlo rana pojava tiska kod Hrvata još je značajnija kad se primijeti da su u to vrijeme (konac 15. stoljeća) počela nadiranja Otomanskog Carstva . Znamo da su Hrvati sudjelovali u pripremi čak 150 inkunabula u Hrvatskoj i Zapadnoj Europi u razdoblju između 1474. i 1500. (dakle knjiga tiskanih tijekom najranijeg razdoblja tiskarstva, 1455 - 1500).

 

 

Prva hrvatska tiskana knjiga na glagoljici pojavila se već 1483., samo 28 godina nakon Gu8tenbergove Biblije, 6 godina nakon prvih tiskane knjiga u Parizu i Veneciji, godinu dana prije prve tiskane knjige u Stockholmu, 58 godina prije Berlina i 70 godina prije Moskve. Bilo je to Misal (440 stranica, 19x26 cm), ali se nažalost ne zna gdje je bila tiskana. Hrvatsko glagoljaško pismo peto je koje se pojavilo u povijesti europskog tiska, ubrzo nakon latinice, gotice, grčkog i hebrejskog pisma. Očuvano je jedanaest primjeraka prvog hrvatskog prvotiska.

 

 

Vjerojatno je najzanimljivija glagoljaška knjiga Hrvojev misal, kojeg je 1404. napisao glagoljaški pisar Butko. Sadrži 94 prekrasne iluminacije, 380 obojenih inicijala (neki od njih su u zlatu), te mnoštvo malih inicijala. Neki inicijali sadrže arhitektonske elemente grada Splita. Knjiga se od 16. stoljeća čuva u Knjižnici turskih sultana (Topkapi Saraj) u tadašnjem Konstantinopolu (današnji Istanbul). Nekad je bio uvezan u dragocjene korice, a od 19. stoljeća je u kožnom uvezu. Pisan je u dva stupca 488 stranica (22.5x31 cm), i sadrži i nekoliko glazbenih notnih zapisa .

 

 

Poznato je da je u srednjem vijeku postojao Hrvatski glagoljaški misal pisan latinicom, vidjeti [Runje , Staroslavenski misal pisan latinicom]. Naime, dokument iz Zadarske pismohrane pisan 1473. spominje zadarskog svećenika Ivana Krizmanova koji je darovao svoj misal pisan latinicom na hrvatskom jeziku svom učeniku Simunu Nesgorovichu. Dokazano je i da su vrlo rane sustavne redakcije Hrvatske crkvenoslavenske Biblije postojale već u 12. stoljeću, vidjeti [J. Rienhart ].

 

 

Najstarija poznata hrvatska glagoljaška Biblija spominje se već 1380. u dokumentu iz zadarske pismohrane u kojoj se "... una Biblia in sclavica lingua (jedna Biblija na slavenskom jeziku )", vidjeti [Runje, O knjigama. .., i njegov članak u [Iskoni bje slovo , str 58, te Grbinov članak, str- 116]. Na nesreću, nije nam poznato da li je ta Biblija sačuvana. Iz iste pismohrane postoji još jedno svjedočanstvo, pisano 1389., u kojem se spominje "unus libear Alexandri paruus in letter sclaua... Item unus Rimancius scriptus parrtim in latino, partin in sclauo". [jedna mala knjiga o Aleksandru na slavenskom pismu...Također jedan roman pisan dijelom latinski (= na latinskom), dijelom slavenski (= na slavenskom)].

 

 

Postoje i vrlo davni važni tragovi o kulturnim vezama Čeha i Hrvata, koji sežu unatrag do 10. i 11. stoljeća. Ako posjećujete Prag, preporučujemo Vam posjetu čuvenom samostanu u Sazavi, samo 60 km od Praga. Tamo možete vidjeti "Hrvatsku sobu", u kojoj se vrlo detaljno opisuje djelovanje hrvatskih glagoljaša u Češkoj. Ovdje možete vidjeti dodatne informacije.. Vrijedno je spomenuti da je poznati češki leksikograf Bartolomej z'Hlouce, bolje poznat pod imenom Kloret (14./15. stoljeće), napisao svoj Latinsko-češki rječnik u kojem su latinske riječi prevedene na češki, dok su riječi grčkog ili hebrejskog podrijetla prevedene na – hrvatski! Primjerice: sanctus -> svat, hagios -> svet. Češki filozof iz 14. stoljeća Jan z'Holesova napisao je u svojoj raspravi o crkvenoj pjesmi "Hospodine, pomiluj ny" ("Gospodine, smiluj nam se", pjeva se i danas), da ona sadrži mnoge hrvatske riječi (kao hospodine = gospodine).

 

 

Slavni češki kralj Karlo IV. Luksemburški izgradio je glagoljaški samostan Emaus (na Slovaneh) u Pragu 1347., u koji je pozvao osamdeset hrvatskih benediktinaca s otoka Pašmana i iz Senja. Upečatljivo je da samostan nije daleko od slavnog Karlovog sveučilišta izgrađenog iduće, 1348. godine (Karlo IV. Osnovao je i Bečko sveučilište 1365.). Jedna od glagoljaških knjiga iz tog praškog samostana (Emausa) dospjela je u Reims 1574., gdje su stoljećima francuski kraljevi (Charles IX., Henri II., Louis XIII., Louis XIV.) polagali prisegu držeći ruku na toj svetoj knjizi, poznatoj pod Texte du Sacre (Tekst svetosti) ili Évangéliaire de Reims (Evanđelistar iz Reimsa). Ta je glagoljaška knjiga napisana 1395., i ona je kopija starije hrvatske knjige, napisane vjerojatno u Omišlju. Zapravo je glagoljaška knjiga bila uvezana zajedno s knjigom na ćirilici koja je ukrajinskog (rutenijskog) podrijetla, napisana u Kijevu u 12. stoljeću, i koja potječe (ćirilični dio sadrži 16 listova, a glagoljaški 31). Knjiga je ukrašena ornamentima od zlata, dragim kamenjem i relikvijama, a prema [Dolbeau ], str. 26-27, vjerojatno je kaligrafski uređena na otoku Krku ili u češkom samostanu. Te su Dolbeauove stranice dostupne u [Studia Croatica ].

 

 

Postoje statuti nekoliko hrvatskih gradova pisani glagoljicom: Vrbnički statut (otok Krk), napisan 1388, Kastavski statut (1490., iz Istre, blizu Rijeke) - sačuvan na latinici - preveden s glagoljice, Mošćenički statut (~1501., Istra) -sačuvan na latinskom pismu - preveden s glagoljice, Veprinački statut (1507., Istra)- sačuvan na glagoljici. U biskupiji Krk bilo je nekoliko župa s zaglavljima gradića pisanim glagoljicom: Baška, Dobrinj, Omišalj, i Vrbnik (na otoku Krku), te Beli, Lubenice, Valun (na otoku Cresu). Osim izuzetno bogate sakralne književnosti postoje tisuće drugih dokumenata koji dokazuju da se glagoljaško pismo rabilo i u administraciji i pri privatnoj komunikaciji.