Nizanka u deset nastavaka predstavlja djelovanje katoličke novinarke i intelektualke Smiljane Rendić (1926. – 1994.) u razdoblju dramatičnih promjena u Katoličkoj Crkvi i hrvatskom društvu u 20. stoljeću. Premda priznata i cijenjena kao novinarka, vatikanistica, prevoditeljica, judaistkinja i književnica, tijekom svojih triju desetljeća javnoga angažmana – ponajprije preko „Glasa Koncila“ – iskusila je političke progone, ali i nerazumijevanje unutarcrkvenih struktura. U svojem je javnom poslanju često bila jedini ženski glas u kleričkim krugovima.

Teologinja bez diplome kao učiteljica doktorima teologije

Mlada Smiljana Rendić stasala je u Splitu kada se u Hrvatskoj, a i u ostatku svijeta, odigravala najveća drama u zabilježenoj ljudskoj povijesti – Drugi svjetski rat. U godinama rata, Rendić se pridružila krugu mladih angažiranih katoličkih laika i intelektualaca koje je duhovno vodio o. Stjepan Poglajen, isusovac iznimne, gotovo nevjerojatne biografije. Kao dio društva „Domagoj“, i uz mentorstvo hrabroga isusovca, Rendić je u tim godinama izgradila temelje svojega intelektualnoga i duhovnoga habitusa.S. Rendic GK I naučila je daleko više nego što je to mogla naučiti u bilo kakvoj školi ili na fakultetu. Jer, napose, dolaskom partizana na vlast 1945. godine, budući da je prokazana kao sumnjiva klerikalka, onemogućen joj je završetak gimnazijskoga obrazovanja. Što zbog političkih razloga, što zbog poratne materijalne oskudice i nemogućnosti da se iz Splita preseli u sveučilišni Zagreb, u tim su joj danima bila zatvorena i vrata fakultetskoga obrazovanja. Iako se svojim javnim djelovanjem, ponajprije preko „Glasa Koncila“, afirmirala kao jedna od najvećih intelektualki u hrvatskoj povijesti, svojevrsni je kuriozitet da Smiljana Rendić nije imala sveučilišnu diplomu.

Marljiva i sustavna samonaobrazba

No sve što je propustila u formalnom obrazovanju, nadoknadila je marljivom i sustavnom samonaobrazbom. I to za cjelokupnoga svojega života. Činila je to ne samo iz ljubavi prema Crkvi nego i iz ljubavi prema svojemu hrvatskomu narodu, shvaćajući novinarstvo i kao poziv i kao odgovornost prema onima koji će njezine radove čitati. Nije stoga bez razloga njezina svojevrsna novinarska maksima glasila otprilike: Da bi se samo jednu stvar moglo zapisati ili izreći javno, potrebno je znati tisuću drugih stvari!

U procesu samonaobrazbe Rendić je postala iznimna poznavateljica hrvatskoga jezika, do te mjere da bi ju se s pravom moglo opisati i kao jezikoslovku. Od stranih je jezika savršeno vladala talijanskim i francuski, a bila je i iznimna poznavateljica crkveno-latinskoga i hebrejskoga jezika, što je bila posljedica njezine iznimne privrženosti židovskoj kulturi, povijesti i teologiji. Od stranih jezika služila se još i njemačkim i španjolskim. Njezina upornost u učenju i cjeloživotnom usavršavanju u crkvenim joj je krugovima dala prepoznatljivost i kao iznimne poznavateljice kulture i političke povijesti europskih naroda. U svijetu današnjice u kojem je znanje fragmentirano, a intelektualno djelovanje površno i u funkciji svojevrsne krinke kojom se želi ostvariti samopromocija, širina znanja kojom je odisala svaka rečenica u tekstovima Smiljane Rendić u „Glasu Koncila“, ali i u nizu drugih listova i stručnih teoloških publikacija, doista se doima kao kolosalna i neponovljiva.

Bog čovjeku nije objavio Istinu zato da bi se prestalo misliti

Kada je riječ o njezinim radovima teološkoga profila, osobito je potrebno naglasiti njihovu plodonosnu ulogu u Crkvi u Hrvatskoj u razdoblju nakon Drugoga vatikanskoga koncila, kada su se događala mnoga nesnalaženja, od preoptimističnoga progresizma, do prema svakoj promjeni skeptičnoga konzervativizma. Njezini su radovi bili pouzdani i kritični ogledi o ključnim zbivanjima i procesima u Crkvi, a njezini su članci redovito donosili i razne zanimljive digresije iz povijesti i kulture, pa su se s njezinim promišljanjima vrlo lako mogli poistovjetiti i oni koji nisu imali visoke teološke naobrazbe.

Potkovana znanjima ne samo iz područja biblijske egzegeze, nego i iz hebreistike, a onda i zahvaljujući njezinu temperamentu koji joj je davao i iznimnu intelektualnu okretnost, Rendić je vrlo suvereno polemizirala i s nekim od najvećih teoloških umova u hrvatskoj povijesti, poput Tomislava Šagi-Bunića i Josipa Turčinovića. Primjerice, iz njezinih brojnih pisama s dvojicom teologa, koja se čuvaju i u Arhivu Glasa Koncila i u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu, razvidno je da su dvije vrste dijaloga zaokupljale Rendić. Prije svega, bilo je to pitanje unutarcrkvenoga dijaloga. Smatrala je da Crkva ima dovoljno snage za suprotstavljanje suprotnih mišljenja u svojim redovima, iako je ona kao vjerska institucija djelovala u neprijateljskom političkom kontekstu, u ozračju komunističkoga jednoumlja, u javnom prostoru koji je bio ideološki instrumentaliziran. Svidjela joj se u tom kontekstu i Šagijeva misao da Bog čovjeku „nije objavio svoju Istinu zato da bi se prestalo misliti, nego da bi ona postala naša mudrost, to jest naš elan vital“.

GK Josip Turcinovic

Josip Turčinović

Teolog mora znati razmišljati samostalno

S druge strane, smatrala je da je sam Šagi, a i općenito krug teologa oko Kršćanske sadašnjosti, naivan u svojim nastojanjima oko uspostave dijaloga s marksistima. Splitsko-makarskomu nadbiskupu Frani Franiću, također jednomu od najvećih teoloških predvodnika tadašnje Crkve u Hrvata, Rendić se u pismu od 29. lipnja 1970., koje se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu, povjerila da joj smeta Šagijeva naivnost u dijalogiziranju s marksistima. S nadbiskupom Franićem ona je surađivala od sredine 1960-ih, a on je gajio iznimno poštovanje prema njoj tražeći od nje ponekad, primjerice, preporuke relevantne teološke literature, posebno one koja je bila vezana uz židovstvo. I nadbiskupu Franiću vrlo je otvoreno pisala o tome da bez unutarcrkvenoga dijaloga i teologiziranja jednostavno nema razvoja teološke misli. O tome je pisala u pismu od 10. lipnja 1970., koje je također pohranjeno u Nadbiskupijskom arhivu. Rendić ondje pojašnjava da je prije Drugoga vatikanskoga koncila Crkve u Hrvatskoj bila izolirana od tokova suvremene teološke misli, da je bila svojevrsna „teološka kolonija“ do koje je dopirao samo „škart“, te da nije bilo teologa i svećenika koji su znali samostalno razmišljati, pa je i za te krugove dinamika koju je unosio Drugi vatikanski koncil bila svojevrsni šok.

GK Nadbiskup Frane Franic

Splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić

Ne dinamitu pod Crkvu, ne balzamiranju Crkve

No ponekad je i sama bila svjesna da bi prekomjernim kritizerstvom izostanka zdravoga dijaloga mogla nanijeti više štete nego koristi. Tako je u pismu od 30. ožujka 1970. mons. Vilimu Hirschenhauseru, koje se čuva u Nadbiskupijskom arhivu, izrazila želju da se u „Vjesniku Đakovačke biskupije“, časopisu namijenjenomu prije svega župnicima za teološku i pastoralnu orijentaciju, ipak ne objavi njezin članak „Teror u Crkvi šutnje“. „Bojim se instrumentalizacije toga članka u svrhe koje ne mogu prihvatiti. To jest: taj je članak izraz (možda previše nervozan) moga otklona da svoje pero pretvorim u štapić dinamita za podmetanje pod 'strukture Crkve, danas tako frenetično, a (opet, nap. a.) naivno osporavane. No u meni ima i drugi otklon, jednako odlučan: ne mogu od svoga pera učiniti ni staklenku mirisa za balzamiranje leša Crkve. A bojim se da bi me oni, koji taj drugi otklon u meni ne poznaju, po samome onom članku mogli ubrojiti u balzamatore. Ja neću ni jedno ni drugo, i neću ni jedno ni drugo s istom čvrstoćom: ni dinamit, ni balzamiranje.“

U povijesti je moguć samo jedan smjer kretanja – naprijed

U pismu korespondentu mons. Hirschenhauseru 17. travnja 1970. Rendić sažimlje opasnosti u kojima se Crkva našla uslijed pokoncilskih gibanja i trvljenja. „Danas treba biti dvostruko oprezan: opasnost prijeti Crkvi ne samo s lijeva, nego i s desna. Opasnost s lijeva možda je lakše prepoznati jer je otvoreno rušilačka, upravo opsjednuta frenezijom rušenja svega što je dosad bilo Crkva. Opasnost s desna mimetizirana je rigoroznom vjernošću katoličkoj ortodoksiji, i treba imati osjetljivo uho da bi se razbila škripa zablude u tonu furiozne obrane ortodoksije. Zabluda se tu sastoji upravo u težnji za nekrotizacijom Crkve: jer Crkva je živ organizam, i kao svaki živi organizam mora se kretati, a u historiji, koja je prostor Crkve, moguć je samo jedan smjer kretanja: naprijed. Htjeti dakle Crkvu zaustaviti kod miljokaza Tridentskog i I. vatikanskog koncila znači htjeti učiniti od nje sjenu koja plače nad vlastitim lešom. A Crkva mora živjeti, mora trajati. Dvostruka je dakle opasnost: i od onih koji bi htjeli posve zbrisati crkvene strukture koje su uvjet trajanja, i od onih koji bi htjeli Crkvu svesti na mumiju oklopljenu skamenjenim strukturama kao granitnim sarkofagom.“

GK Tomislav Sagi Bunic

Tomislav Šagi-Bunić

„Naša moderna književnost očajno pati od neljubavi prema čovjeku“

Trpeći razna nerazumijevanja unutar same Crkve, a onda i trpeći politička progonstva iz redova komunističkoga režima, koja su ju pogodila u raznim fazama života, Rendić je itekako imala što kazati i o smislu patnje. O tome je u pismu od 3. lipnja 1966. godine franjevcu fra Vjenceslavu Glibotiću, koje je pohranjeno također u Nadbiskupijskom arhivu, zapisala: „Naša moderna književnost očajno pati od neljubavi prema čovjeku. Mislim da je istina da ljubavi prema čovjeku može biti samo u slobodi duha i u onome što već i zapadni marksisti zovu 'prostor slobode'. Toga smo mi predugo bili lišeni, i u Crkvi i u državi. I to je otrovalo duše neljubavlju, i u Crkvi i u državi. Sada se nešto polako miče na oba područja, ali otrov neljubavi još je velik i težak. Treba mnogo moliti i mnogo patiti. A iznad svega: treba ljubiti patnju. Treba ljubiti Križ. Samo ljubav prema Križu u nama rodit će ljubavlju prema čovjeku. A upravo ljubavi prema Križu ima tako očajno malo danas, ne samo u onima koji Križ ne poznaju, premda ga nose, nego i u nama koji ga nosimo svjesno.“

Franjevcu Vjenceslavu Glibotiću iz Sinja Rendić je u pismu od 17. listopada 1966., koje je također sačuvano u njezinoj pisanoj ostavštini u Nadbiskupijskom arhivu, svjedočila o svojem susretu s Ivanom Raosom. Smatrala je da je za velikoga hrvatskoga književnika teško povjerovati da se Bog, neizmjeran i savršen, mogao „saopćiti jednom stvorenju kao što je čovjek“. „Ovaj razgovor još me više utvrdio u mom starom uvjerenju da suvremeni kršćanski apostolat mora biti kristocentričan jer je Krist stvarno jedini put kojim se Boga može približiti modernom čovjeku. Nije On uzalud rekao tko vidi mene, vidi Oca“, zapisala je u istom pismu Rendić.

O eksperimentima koji podražuju niske instinkte naravi

Sa svojim istančanim osjetom za povijesni razvoj teološke misli, ona nije bila sklona prihvatiti bilo kakav novitet samo zato što je on nov. Tako u istom pismu o. Glibotiću ona upozorava na franjevce iz Splita i njihovu inicijativu da u samostanu organiziraju jazz-koncert za mlade. „Mislim da bi bilo dobro okaniti se takvih eksperimenata. To je, neka mi ne zamjere Mala Braća, jeftina i neukusna demagogija, i time se ne približuje Boga ljudima niti ljude uzdiže Bogu, nego se jeftino ponizuje dostojanstvo Neizmjernoga i Presvetoga. (...) Pristup kršćanstvu uvijek znači i uvijek će značiti OBRAĆENJE, a nema obraćenja tamo gdje se u svrhu privlačenja kršćanstvu podražuju niski instinkti naravi! Takvi eksperimenti opasni su svugdje, a pogotovu ovdje gdje će ih protivno raspoložena štampa spretno ismijati.“

Polemike na svjetskoj razini, ali u epohi prije interneta

„Protivno raspoložena štampa“ o kojoj piše Rendić pomalo podsjeća i na današnji internetski prostor, u kojem se počesto umjesto argumentirane rasprave događa ismijavanje Crkve i katoličkih intelektualaca. No mnogo zanimljivije od Smiljane Rendić kao polemičarke na društvenim mrežama bilo bi vidjeti i Rendić koja putem interneta ili kakve druge tehnologije na ravnopravnoj razini polemizira sa svjetskim teološkim umovima. Jer, ona je to činila kao novinarka „Glasa Koncila“, u „predinternetskoj“ epohi, a ujedno i u epohi u kojoj je upravo tisak bio vodeći medij za raspravljanje o važnim temama.

U tom bi se kontekstu kao paradigmatski mogao uzeti njezin osvrt u „Glasu Koncila“ iz 1964. na knjigu „Bog bez Boga“ anglikanskoga biskupa Robinsona. Iako je iz te knjige razvidno ono što je jasno svim kršćanima – da je Istina ona koju je objavio Krist, koji je uskrsnuvši iz groba pokazao da ni fizička smrt ne može zaustaviti beskrajnu moć ljubavi – Rendić je promišljanja anglikanskoga biskupa nazvala opasnima. „Evo zašto je ova knjiga toliko uzbudila javnost: ovakve su misli aktualne i čuju se svaki čas – osobito od onih koji nisu razvili svoju vjersku naobrazbu ali su zadržali religiozni mentalitet. Takvi smatraju da vjere ne smije nestati, a boje se da će je nestati s napretkom znanosti, pa se žure 'prilagoditi' znanosti vjersku nauku, a zapravo joj prilagođuju svoje neznanje. U navedenim riječima krije se međutim jedna od najtežih i najopasnijih vjerskih zabluda. Jer ako su Adam i Eva mit i simbol, a ne pravi, stvarni ljudi, Otkupljenje postaje besmisleno. Za potpunu ljudsku stvarnost prvog čovjeka nije bitno je li njegovo tijelo stvoreno posebnim, izravnim stvaralačkim činom Božjim ili se razvilo iz nižih životinjskih vrsta po zakonima koje je Bog usadio u prirodu. Sveto Pismo nije traktat iz biologije, ono govori samo da je Bog stvorio čovjeka razumna i slobodna, a od ta dva elementa: materijalnoga i duhovnoga. (...) Bitno je to da je u historiji Zemlje nastao jedan čas kad je jedno stvorenje, oblikovano od organskih elemenata, zasjalo razumom i slobodnom voljom po izravnom stvaralačkom činu Božjem.“

Marino Erceg

(nastavlja se)

____________

Fotografije:

Arhiv Glasa Koncila

Izvori za oris političkoga konteksta i biografskih crtica Smiljane Rendić:

  • Burilović Crnov, S. (2022.) Smiljana Rendić – Zlatno pero hrvatskoga novinarstva, Zagreb: Glas Koncila
  • Čutura, V. (2012.) Smiljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod, Zagreb: Glas Koncila
  • Miklenić, I. (2013.) Pogledi u Glas Koncila. Zagreb: Glas Koncila

____________

Tekst je dio niza „Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (1)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (2)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (3)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (4)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (5)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (7)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (8)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (9)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (10)

Čet, 14-11-2024, 08:34:53

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.