Nizanka u deset nastavaka predstavlja djelovanje katoličke novinarke i intelektualke Smiljane Rendić (1926. – 1994.) u razdoblju dramatičnih promjena u Katoličkoj Crkvi i hrvatskom društvu u 20. stoljeću. Premda priznata i cijenjena kao novinarka, vatikanistica, prevoditeljica, judaistkinja i književnica, tijekom svojih triju desetljeća javnoga angažmana – ponajprije preko „Glasa Koncila“ – iskusila je političke progone, ali i nerazumijevanje unutarcrkvenih struktura. U svojem je javnom poslanju često bila jedini ženski glas u kleričkim krugovima.

Polemičarka unutar redakcije „Glasa Koncila“ (2) – odnos privatnoga života i novinarskoga poziva

Osim što nije bila redovnica, Smiljana Rendić nije bila udana, a nakon smrti majke i preseljenja u Rijeku, ona zapravo nije imala članova bliske obitelji. Majka joj je preminula 1953., a u Rijeku je iz Splita Smiljana je došla 1958. U Rijeci je, radeći u administraciji časopisa „Pomorstvo“ sve do 1972. i sudskoga procesa koji joj je nametnut zbog članka „Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod“ objavljenom u časopisu „Kritika“ pri vrhuncu Hrvatskoga proljeća, živjela vrlo skromno.S. Rendic GK Njezin je dom zapravo bio u sustanarstvu, u neboderu u središtu grada, gdje je živjela u sobičku koji je bio dio stana njezinih najmodavki. Poslije, kada je izbačena iz časopisa „Pomorstvo“ i umirovljena, živjela je na Trsatu u župnom stanu, gdje je i preminula 1994. U Rijeci je 1960-ih i 1970-ih sudjelovala redovito u životu Crkve, kontaktirajući uživo ili pismenim putem s brojnim svećenicima i angažiranim vjernicima. Dijelom su s vremenom ti kontakti postali ograničeniji, ponajprije zbog njezinih zdravstvenih poteškoća, koje su bile i izravna posljedica patnja koje je prošla između 1972. i 1975., koliko je trajalo suđenje protiv nje.

Za Rendić je biti novinarka „Glasa Koncila“ jednostavno značilo – biti!

No prava je obitelj Smiljane Rendić bila u „Glasu Koncila“. Od početaka svoje suradnje, sve do 1972., ona je redovito putovala u Zagreb, gotovo svaka dva tjedna, te je intenzivno sudjelovala u radu redakcije, posebice u danima „prijeloma“ novina – završne pripreme novinskih stranica za tisak. I još je jednu stvar može nedvojbeno dodati – novinarstvo u „Glasu Koncila“ bilo je za Smiljanu Rendić mnogo više od profesije. Za nju je to bio poziv. Za Rendić je biti novinarka „Glasa Koncila“ jednostavno značilo – biti!

Zato ju je teško pogodila jedna neugodna epizoda iz uredništva „Glasa Koncila“, koja uvelike i otkriva kakvi su bili njezini pogledi na odnos novinarskoga posla i privatnoga života. Naime, ulažući svaki atom svojega slobodnoga vremena, mimo redovitoga posla u časopisu „Pomorstvo“, za pripremu i pisanje raznovrsnih tekstova i rubrika za „Glas Koncila“, Rendić je bila duboko pogođena kada joj je jedan od članova redakcije na pomalo grub način kazao da je i u „Glasu Koncila“ sav posao na kraju ipak samo posao. Ta je napomena za Rendić došla u iznimno teškom razdoblju, 1973., kada je pretpostavljala da će zbog svojega „Izlaska iz genitiva“ vrlo vjerojatno završiti u tamnici.

„Tako sam čeznula da bismo bili tako zajedno što češće“

Rendić je povrijedio franjevac Gabrijel Đurak, koji je u „Glasu Koncila“ inače surađivao i na projektu „Maloga koncila“, koji joj je kazao da „Glas Koncila“ ne bi trebao biti životna sredina ni za koga jer je to zapravo radni prostor i da ona sama treba stvoriti svoj krug prijatelja mimo redakcije. Tu je epizodu ona prepričala u opširnom pismu Živku Kustiću od 19. srpnja 1973., koje je ostalo sačuvano u Arhivu Glasa Koncila. Rendić je na tom tragu podsjetila Kustića o tome kako je ona s njim i Vladimirom Pavlinićem i mimo posla u „Glasu Koncila“ prijateljevala. Požalila se u tom pismu da pati što je zbog političkoga progona ostala izolirana od redakcije: „Moje prisutnosti u formiranju lista i dalje nema, odrezana sam od uredništva (...) jer ni osobnih susreta s uredništvom sada više nemam, evo 7. rujna bit će godinu dana da me nije bilo u uredništvu.“

Kustiću je nastavila prepričavati i ono što je uzvratila Đuraku. „Glede pak članova uredništva GK, ja sam, rekla sam mu, uvijek pri svakom svom dolasku srdačno pružila ruku svakom članu uredništva. Ako sam s drugima razgovarala manje nego s Vladom, ne čini mi se da je to moja krivnja: nego drugi su po svršetku posla odlazili svak na svoju stranu, nitko se nije u redakciji zadržavao samo zato da bi meni pravio društvo. (...) Ja sam uvijek tako od srca željela da svi budemo što više zajedno, i možda su mi najsretniji časovi u cijelom životu bili oni kad smo po noći svi zajedno bili u redakciji pri 'špiglu', i mi iz GK i oni iz KS (misli na Kršćansku sadašnjost, nap. a.) i ona dva-tri puta kad smo po završetku broja bili svi zajedno vani na objedu, i tako sam čeznula da bismo bili tako zajedno što češće, i bila sam tako neizrecivo sretna onih prvih godina GK kad ste svi zajedno znali doći ovamo i odvesti me na izletić u Opatiju ili Lovran.“

Rendic pismo Kusticu

„Siromah koji ništa nema osim tih potonulih uspomena“

Rendić je u istom pismu Kustiću o svojim uspomenama na redakciju „Glasa Koncila“ nastavila: „Evo baš ovih dana sredila sam fotografije, uspomene na to potonulo doba, sve sam ih sačuvala i gotovo cijeli jedan album njima napunila, sačuvala sam i stavila u album i one crtežiće što ih je Vlado katkada crtao na papirićima ili na kutijama žigica dok smo mi oko njega razgovarali, ništa nisam bacila, imam tih crtežića od prvog iz 1965. do zadnjeg iz 1971., i s toliko sam topline uređivala taj album cijelu jednu noć, s toliko ljubavi koliko je može imati samo siromah koji ništa nema osim tih potonulih uspomena.“

Osobito je cijenila strpljenje koje je za nju pokazivao Kustić. U istom pismu ona dodaje: „Vi ste jedini sa mnom htjeli razgovarati i sve do četiri sata ujutro u onim teškim noćima poslije 'špigla', drugi su se svi razilazili prije čak i bez pozdrava.“ Kustiću se požalila i na to kako o. Đurak vidi njezinu budućnost. Iako ju je Đurak pokušao ohrabriti, napominjući joj da mu se čini da ona ipak ne će završiti u zatvoru, Rendić je s Kustićem u pismu od 19. srpnja 1973. podijelila da joj „takvi 'dojmovi' prokleto idu na nerve“ i da se dobro čuva „popuštati takvim 'dojmovima'“. Zapisala je također: „Ja se naprotiv najozbiljnije bojim da ću u zatvor i te kako dospjeti, jer na meni, jedinom katoličkom novinaru laiku u ovoj zemlji, slomit će se sva mržnja onih koji upravo katoličku laičku aktivnost ne trpe. Ja dobro znam, jer je to moj odvjetnik doznao, da pravi razlog moje osude nije onaj jedini politički članak (drugi su kvintale takvih članaka pisali, pa nikom ništa) nego devet godina moga pisanja u katoličkom novinstvu. I platit ću to tim skuplje što vlast vidi kako sam zapravo već sada napuštena od tog uredništva za koje sam radila ovih devet godina.“

„Ima stvari koje se samo jedan put u životu mogu izdržati“

Na drugi ju je način također uzrujao o. Đurak. On joj je kazao da će za nju biti mjesta u „Glasu Koncila“ i ako završi i zatvoru te da će nakon odsluženja kazne moći surađivati s listom. „Poslije onoga njegova 'ja radim u GK i moram zaraditi svoju plaću' – meni ništa nije sigurno. Dok ja budem u zatvoru, on će 'zarađivati svoju plaću' na mojoj rubrici, i lijepo će se vidjeti da sve to može ići i bez mene, i uostalom, kako lijepo i jasno već sada veli p. Gabrijel, meni je GK platio sve što sam za njega učinila i nemam prava ništa tražiti. (...) Na koncu sam mu rekla: ja prositi više neću. Već sam tri godine bila na ulici zbog svoje vjernosti Crkvi, i onda sam imala snage prositi pomoć katoličkog milosrđa, i zato što je to bio prvi put i zato što onda još ništa nisam učinila za Crkvu. Sada prositi više neću, ima stvari koje se samo jedan put u životu mogu izdržati.“

DURAK2

Franjevac o. Gabrijel Đurak

Neopravdani strahovi od napuštenosti od redakcije „Glasa Koncila“

Ako su ju u nekim prijašnjim životnim razdobljima svojom uskogrudnošću razočarali drugi vjernici na koje je nailazila, u „Glasu Koncila“ ipak nije prevagnula ravnodušnost prema njezinu slučaju. Iako je bila duboko povrijeđena razgovorom s o. Đurakom, koji prema njoj nije imao zlih namjera, Smiljanini strahovi od napuštenosti od redakcije „Glasa Koncila“ pokazali su se kao neopravdani. To je, primjerice, razvidno i iz pisma koje je 21. studenoga 1973. poslala Živku Kustiću, koje je također ostalo pohranjeno u Arhivu Glasa Koncila, i u kojem ona, primjerice, potvrđuje i da su joj pristigli lijekovi koje joj je „Glas Koncila“ nabavio, kao i inozemna literatura za njezina liječnika.

Preko redakcije „Glasa Koncila“ za Rendić je pristizala i novčana i druga pomoć koju su joj slali dobronamjernici iz zemlje i inozemstva, čuvši kakvu je namještenomu procesu ona bila izložena. Redovito je takvu pomoć Rendić odbijala, tražeći od Kustića i ravnatelja Glasa Koncila svećenika dr. Josipa Ladike da se ta potpora preusmjeri onima koji su u većoj potrebi, primjerice siromašnim studentima i bogoslovima. Ravnatelj Glasa Koncila dr. Ladika u jednom se pismu – od 3. studenoga 1973. – obvezao i da će Glas Koncila plaćati troškove Smiljanine stanarine u Rijeci u slučaju da ona završi u zatvoru, premda ju je i on hrabrio da ne će do takva scenarija doći. „No, ne bilo zla, ovo neka Vam posluži i kao naša mala zahvalnost i kao jamčevina radi Vaše osobne sigurnosti. U svakom slučaju, pa kad bi kroz to vrijeme i prestao izlaziti Glas Koncila, ja se obvezujem da ću u tom slučaju unaprijed isplatiti sav dug za Vašu sobu“, zapisao je dr. Ladika.

Kustić pozvao Rendić da otupi „oštricu“ svojega temperamenta

Godinama poslije toga, u pismu od 9. travnja 1982., Kustić je Rendić priznao da mu nije uvijek najbolje sjela njezina temperamentnost i žustrina s kojom ga je počesto napadala u pismima koja je slala u „Glas Koncila“. No iz Kustićeva se pisma doznaje i da gledište prema kojemu je pisanje za „Glas Koncila“ tek posao nije mišljenje koje je on zagovarao kao tadašnji glavni urednik lista. I on je, poput Rendić, sve svoje vrijeme davao „Glasu Koncila“, pa se i za njega može kazati da je uza svoj svećenički poziv kroz „Glas Koncila“ živio i svoj novinarski poziv. Rendić je u pismu iz travnja 1982. potaknuo da malo otupi svoju oštricu, da ublaži svoj nastup. Zapisao joj je: „Uvijek sam cijenio i dalje cijenim Vašu sposobnost i Vašu osobu. Ne čudim se što se i Vi zavlačite u neku izmišljenu tvrđavu rimokatoličkog katoličanstva. Nije čudo ni za puževe ni za rakove što se zavlače u oklope. Ali, ne bi se trebali ljutiti kad prijatelji pomisle da bi možda bilo dobro ipak izaći iz oklopa i uvjeriti se da naokolo nisu sve sami grabežljivci.

Marino Erceg

(nastavlja se)

____________

Fotografije:

Arhiv Glasa Koncila

Bernard Čović/Glas Koncila

Izvori za oris političkoga konteksta i biografskih crtica Smiljane Rendić:

  • Burilović Crnov, S. (2022.) Smiljana Rendić – Zlatno pero hrvatskoga novinarstva, Zagreb: Glas Koncila
  • Čutura, V. (2012.) Smiljana Rendić: Katolički identitet i hrvatski preporod, Zagreb: Glas Koncila
  • Erceg, M. (2023.) Živko Kustić: Neustrašivi glas Crkve u Hrvata. Zagreb: Glas Koncila
  • Hudelist, D. (2017.) Rim, a ne Beograd: Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke Crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji (1975.–1984.). Zagreb: Alfa

____________

Tekst je dio niza „Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2024. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (1)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (2)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (3)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (4)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (6)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (7)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (8)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (9)

M. Erceg: Smiljana Rendić – ženski genij među svećenicima (10)

Čet, 14-11-2024, 10:00:10

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.