Feljton se u osam nastavaka u užem smislu bavi suodnosom književnosti i umjetne inteligencije, a u širem utjecajem tehnologije na društvo, osobito umjetnost. Svi naraštaji i sve društvene skupine koriste se blagodatima i zamkama novih tehnologija, mahom ne razmišljajući o etičkim zaprjekama.

Tehnološki napredak nije sinonim za sveukupni napredak

S književnicom i liječnicom Ružicom Martinović-Vlahović neminovno je proširiti temu suodnosa književnosti i umjetne inteligencije, samim njezinim bioetičkim habitusom, duboko uronjenim u književno stvaralaštvo kršćanskoga nadahnuća. Primajući čestitke za esejističku prozu nagrađenu na prvom natječaju „Anka Petričević“ naša sugovornica ispričala je najprije zgodu – njezin znanac iz informatičkoga područja nedavno joj je povjerio da nije vidio još ni jedan uradak umjetne inteligencije (UI), bilo likovni, tekstni ili treći u kojem bi prepoznao umjetničko djelo. Nedostajalo mu je ono nešto, i to bitno, kao da nema dušu. Dr. Martinović-Vlahović znančeva je misao dovela do spoznaje kako unatoč začudnoj nepojmljivosti UI-ja laiku svejedno nedostaje božanska iskra u djelu koja bi to sve obasjala i probudila – nedostaje (i nedostajat će) ona posljednja instancija da UI-jevo djelo oživi.

„Mi kršćani vjerujemo kako je čovjek stvoren na sliku Božju, a moglo bi se reći kako je UI pokušaj čovjekova stvaranja na sliku ljudsku. Ipak, prije će biti kako je to samo jedna skica, crtež ili nacrt, doduše katkad poprilično savršeno i umješno izrađen, ali ipak samo pokušaj nekakva dizajnerskoga portreta načinjena rukom čovjeka. UI još uvijek nije odslikani čovjek i valja se nadati kako stvarna slika onoga božanskoga u čovjeku nikada i ne će postati. Ali možda će se jednom jako približi tome“, kazala je književnica i liječnica. Pokušala je i na medicinskom području povući paralelu između etičnosti postupaka u surječju s umjetnom inteligencijom: „Znamo kako nastaje novo ljudsko biće i na koje sve načine i kako to ne mora uvijek biti naravni i uobičajen put jer postoje različite mogućnosti oplodnje jajne stanice, bilo in vitro ili u tijelu. A čak ni to. Princip kloniranja mogao bi dovesti do istoga rezultata i bez oplodnje. No jedno im je svima zajedničko: Kada se stvore svi preduvjeti za ljudski život, Bog mu dopušta živjeti. Udahnjuje mu dušu i nudi život u punini i dostojanstvu, ako će ga on kao takav moći ostvariti. Ako bi to isto primijenili i na UI, moglo bi se reći: Probije li UI jednom prag tvarnosti i uspije zahvatiti duhovnu sferu, prisvojiti djelić ljudske svijesti i duše te zaživjeti, i Bog će, kao i u svemu drugome, poštovati taj život i to novo možebitno stvorenje.“

Razumno promišlja dr. Martinović-Vlahović kako je riječ o hipotetičkim nagađanjima, no ono što je posve izvjesno i prilično predvidljivo jest upravo suprotno – nepredvidljivo ubrzan i neshvatljivo moćan razvoj beživotnoga UI-ja. Neminovno je već danas uvidjeti isprepletenu i zajedničku budućnost čovjeka i stroja. 

„Iako čovjek kreira programe i sustave UI-ja i odlučuje o područjima njezine primjene, uči ju misliti, selektirati i zaključivati, to ne isključuje mogućnost da, u ne tako dalekoj budućnosti, sustavi UI-ja nadmaše čovjeka u inteligenciji i u mnogim drugim sposobnostima. Upitno je što bi se tada moglo dogoditi. Jer u toj točki singulariteta UI može, i bez pomoći čovjeka, sama sebe dalje usavršavati i razvijati, što bi moglo dovesti svijet do neslućena napretka i blagostanja. Postoji i druga mogućnost, da se sve uruši u sebe ili ispuše poput prenapuhana balona. A ona najcrnja vjerojatnost jest da ta moćna inteligentna tehnološka stvarnost usiše u sebe sve druge ljudske stvarnosti, kao što to čini crna rupa u svemiru“, pomalo i distopijski napominje sugovornica, što bi kao rezultat dovelo da u toj točki singulariteta UI izbije na čelo (po sebi kreirane) budućnosti čovječanstva. Stoga sugovornica i sama postavlja niz pitanja o smjeru kretanja UI-ja koja vlada nad čovjekom i čovječanstvom.

„Hoće li promijeniti svijest, emocije i moralno rasuđivanje čovjeka te ugroziti njegov integritet? I hoće li čovjek uopće znati, moći i htjeti prepoznati sve to i pokušati preuzeti odgovornost za sebe i za tehnologiju koju je stvorio? Jer već dugo svijet radije bira virtualnu i poštednu alternativu stvarnosti, uljuljkujući se u zaborav slika te sve manje propituje istinitost vlastita života i stvarnosti. Efikasnost i dobit kao tehnološke kategorije, sve više preuzimaju prioritet ispred stvarne i istinske dobrobiti pojedinca. Pokazalo se već i do sada kako tehnološki napredak nipošto nije sinonim za sveukupni napredak, ako ga ne prati razvoj kulturne i duhovne dimenzija čovjeka. Jer, koristeći se isključivo tehnološkom logikom i sredstvima, ne može rješavati bitna čovjekova pitanja, kao što su dignitet i cjelovitost njegove osobnosti u perspektivi sveukupna dobra, pa on zaostaje za samim sobom i gubi korak. A čovječanstvo tijekom povijesti sve više gubi svoju dušu, otuđuje se i sve teže prepoznaje istinu, a sve lakše prihvaća laž te tako dovodi sebe u opasnost. I napokon, može li se ustvrditi kako je to još uvijek kristovska i eshatološka vizija budućnosti čovjeka i čovječanstva?“, zasad je još retorička razina pitanja, no tjera na dublje istraživanje, pa i oprez u uporabi tehnologije. S druge strane, liječnica i književnica priznaje dobrodošlost tehnološkoga napretka posljednjih desetljeća, koji je ušao u gotovo sva područja svakodnevice. Pa i one književne.   

„Dovoljno je samo nama starijima prisjetiti se spisateljskih početaka bez ikakvih informatičkih i digitalnih alata. Koliko su oni olakšali tekstualne procese, kreiranje i objavljivanje knjiga, te sveukupno književno stvaralaštvo i izdavaštvo. Možda je njihovo doba bilo presudno za bujanje i rast književne umjetnosti, istina, ne toliko u visinu i dubinu koliko u širinu i opseg, kvantiteta više od kvalitete. Moglo bi se reći kako je to bilo svojevrsno zlatno doba književnosti u kojem je autor mogao, koristeći se svim blagodatima tehnologije, istovremeno i gotovo apsolutno kontrolirati tehnološke procese kojima se koristio. Dok za aplikaciju UI u književnosti i umjetnosti to postaje sve više upitno i sve češće dolazi do nesporazuma i zloporaba“, napominje dr. Martinović-Vlahović, iako se može postaviti i pitanje – a je li od početka nove informatičke revolucije, od prvih računala, netko dobro skriven, informatički pismen, imao upravo UI kao cilj pokoravanja čovjeka stroju. Jesmo li prethodnih desetljeća, pa i onih ratnih kada je svaka motorola plaćana suhim zlatom (da ne govorimo o oružju za obranu Hrvatske) bili u bubnju čija je vrtnja orvelovskim Ministarstvom straha željela da se čovjek pokloni svojemu „izbavitelju“?

Supstitut stvaralačke autentičnosti

„Programski sustavi UI upliću se najradije u umne i složene ljudske djelatnosti koje prati visoka obrazovanost, kao i u područje umjetnosti, unapređujući ih i postupno preuzimajući. Manualne, proizvođačke i industrijske, odnosno fizički teže poslove ostavljaju i dalje čovjeku. Njih puno sporije rješavaju, a prvotna nada čovjekova kako će tehnološkim napretkom naći zamjenu za svoj težak rad, onaj što ga prati od početaka stvaranja („U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“, Post 3, 19), čini se, barem za sada, izjalovila se. Kao što je prvi čovjek u Edenu želio odmah postati kao Bog i zagospodariti svime – odnosno „otvorenim očima“ sagledati, spoznati i razlučiti cjelokupnu stvarnost i postići puninu svijesti postojanja odmah i ovdje – tako i današnji čovjek, ubacujući se ovim svojim stvaralačkim činom vrhunske tehnologije ponajprije u kognitivne, kreativne i intelektualno razvijenije sfere ljudske djelatnosti, možda želi stvoriti sustave inteligentnije i u tom području moćnije od sebe te potom zagospodariti njima, kako bi mu poslužili u iznalaženju načina kojima bi nadišao vlastitu ograničenost, napose prolaznost i smrtnost. I kojima bi, zapravo, postao „kao bogovi“. No prvi pokušaj skupo ga je stajao i nije mu uspio, a po svoj prilici neće ni ovaj drugi“, optimistično sagledava brodska liječnica i književnica, iako je tema višeslojna, a i potrebno ju je ponovno vratiti u okvire korelacije s književnošću. 

„Među djelatnostima bijeloga ovratnika (white-collar jobs), u koje programi UI-ja sve više ulaze, hitro ih usavršujući, među prvima se našla umjetnost i književnost, posebice prijevodi. Doprinos UI na tom području velik je i dobrodošao, što može posvjedočiti svatko tko se bavi pisanjem i knjigama. Zapravo, dobro je sve dok se mi koristimo pomoći UI-ja. Ali ako se ona počne koristiti nama, ignorirajući autorske i etičke principe, te pokušavajući supstituirati imitacijskim procesima stvaralačku autentičnost, onda stvar može postati neugodna pa i opasna. Jer time se razara sama bit književnoga stvaralaštva“, dotaknula se i dr. Martinović-Vlahović one treće odrednice iz Deklaracije DHK-a o umjetnoj inteligenciji, tim više što će se uvijek naći veći broj primatelja (čitatelja) koji će se zadovoljiti površnim, ne posve definiranim i naoko neprimjernim imitatom: „Tim više, ako UI uspije postati sama sebi kritičar, iako neobjektivan i nekompetentan, ali sofisticiran, umješan i uvjerljiv, mogla bi postupno oblikovati društveni ukus i javno mnijenje te nadomjestiti ili nadopuniti srednjostrujaške trendove, poput kakve mode i slično.“

Tomislav Šovagović

(nastavlja se)

Fotografija Ružice Martinović-Vlahović: Dunja Vanić

Tekst je dio niza „Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon?“, a na Portalu HKV-a objavljen je u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije. Prenošenje sadržaja dopušteno je uz objavu izvora i autorova imena.

Povezano

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (1)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (2)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (4)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (5)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (6)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (7)

T. Šovagović: Prirodna književnost i umjetna inteligencija – hoće li i stroj sutra ući u kanon? (8)