Često puta, posebno u predizborno vrijeme susrećemo se nažalost s jednom nametnutom i provokantnom temom koja uznemirava vremenski odsutne i iseljenje Hrvate, a to je pravo glasovanje dijaspore (kako se to s jednom pojmom objašnjava). Prije cca. godinu dana nesuđeni premijer, predsjednik SDP-a Zoran Milanović na jednom predizbornom skupu u Osijeku reče: “Bitno je da odluku o tome tko će donositi zakone u Hrvatskom saboru donosimo mi u Hrvatskoj, a ne Novi Zeland, Australija ili neka treća država. Nemam ništa protiv ljudi koji ne žive u Hrvatskoj, smatram ih partnerima i bliskima, ali oni ne dijele sudbinu ove zemlje”. Ne znamo dali je dotični “gospodin” poslje toga obrisao stražnjicu. Zanimljivo je pogledati praksu nekih zapadnih zemalja. Tako recimo Savezna Republika Njemačka svojim građanima izvan zemlje to pravo na svim izborima neosporivo omogućava. Mogućnost glasovanja poštom uhodana je praksa i nikakvom ozbiljnom njemačkom političaru nije ni nakraj pameti da njihovo pravo ograničava ili dovodi u pitanje (mada ih je 18 puta više nego Hrvata).

 

 

Okupatorski „gradonačelnik“ Vukovara dr. Vojislav Stanimirović, nekadašnji ravnatelj vukovarske bolnice „Sveti Sava“ (!), a sadašnji predsjednik pupovačkoga SDSS-a, odlučio se povući iz Hrvatskoga sabora, i to u prvoj godini svoga trećega saborskoga mandata. Kako mediji prenose, taj istaknuti svjedok i čimbenik velikosrpskih radova na teritorijalnom zaposjedanju Hrvatske i ubijanju Hrvata ne povlači se posve iz politike, nego svoje političko djelovanje želi usredotočiti na „rad u istočnoj Slavoniji, posebno u Vukovaru“. Bivši koordinator/ministar bez lisnice u terorističkoj „Vladi Republike Srpske krajine“ vraća se, znači, na mjesto srpskoga zločina, a koje je on, godine 1993., ovako opisao u ćiriličnom listu zlotvorne „Vojske Krajine“ br. 7-8, na str. 43: „Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan. Ljudska mašta ne može da zamisli ono što se tada u gradu moglo videti kao stvarnost. Rečju, grad koga više nema, koji pruža sliku pakla, pun dima, paljevine, leševa, smrada, a ponajviše nepreglednih ruševina.“ (M.Pešorda)

 

 

Dr. Jure Krišto, povjesničar i znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, na putu u Philadelphiju na 40. slavistički kongres (20.-23. studenog) posjetio je Chicago i na zamolbu Hrvatskog kulturnog društva Napredak održao je predavanje naslovljeno „Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini: u povodu 100. obljetnice aneksije.“ Predavanje je održano 16. studenog 2008. u prostorijama hrvatske katoličke župe sv. Jeronima na Princeton aveniji. Osim predavanja prestavljena je i Kriština nedavno objelodanjena knjiga „Riječ je o Bosni“ (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2008.) Župnik fra Jozo Grbeš je zaželio svima dobrodošlicu, posebice gositima iz Hrvatske i fra Marku Puljiću, kustosu Hrvatskih franjevaca u Chicagu. Ante Čuvalo je predstavio dr. Stjepana Matkovića, ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, koji je također bio na putu na slavističku konvenciju u Philadelphiji, a dr. Matković je zatim govorio o Krištinu znanstvenom radu, posebice o njegovoj najnovijoj knjizi. Iza kratka prikaza knjige slijedilo je predavanje.(A.Čuvalo)

 

 

U Glasu Koncila od 12. listopada 2008. godine urednik velč. Ivan Miklenić upozorava da se Hrvatska odvodi natrag u komunizam, što je posvjedočio napisavši: “Nazadovanje, odnosno pokušaji vraćanja u 1989. godinu, ovih su dana posebno vidljivi i prepoznatljivi po odnosu prema prošlosti hrvatskog naroda u 20. stoljeće. Za tu vidljivost i prepoznatljivost osobito se pobrinuo Predsjednik Republike Hrvatske, svojim javnim nastupima.'' Ovu činjenicu Stjepan Mesić potvrdio je i 11. listopada ove godine u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje je na sastanku komunista, koji se skrivaju pod krinkom ''antifašista'', nastupio s kapom trorogom. Na ovom sastanku, Stjepan Mesić je odlikovao Milku Planinc, koja je bila komesar Simi Dubajući - čovjeku koji je u svojoj knjizi:”Život, grijeh i kajanje'', priznao da je na Kočevju pobio 30.000, kako on reče ustaša, odnosno Hrvata i Hrvatica. Davanjem odlikovanja Milki Planinc Stjepan Mesić je zato zapravo odlikovao sve komunističke zločine nad hrvatskim narodom.(A.Kunek)

 

 

Gledajući  tv-Dossier Sutlić-Hloverkine dalekovidnice emitiran u petak navečer čovjek se mora upitati tko to tako nakaradno slaže tzv. televizijsku shemu, jer u istoj emisiji miješati heroje iz redova nacionalnih manjina koji su branili Vukovar s promocijom jedne povijesno ništavne knjige u najmanju ruku je bizarno(ili je možda namjerno!?). To tim više što ta knjiga upitnima postavlja upravo vrijednosti i karakter našeg Domovinskog rata i minorizira povijesne zasluge nesumnjivog tvorca ove države, prvog njenog predsjednika Franje Tuđmana! Dakle, gost 'Dossiera' odmah nakon dirljive priče heroja koji su branili Vukovar, bio je «hrvatski povjesničar» Ivo Goldstein, koji u emisiji nastupa sa svojom politikantski-povijesnom knjigom zvučnog naslova 'Hrvatska povijest XX. stoljeća 1918-2008,' (naklada 'Novi Liber'). Iako je naglasak trebao biti usmjeren na temu Drugi svjetski rat i za Ivu Goldsteina nezaobilaznu, genocidnu NDH-u, glavna tema je 'detuđmanizacija' očito u službi politike s najvišeg mjesta državne hijerarhije. Iako knjigu nisam, niti ću takvu kripto-tvorinu ikad pročitati,  tv-Dossier bio je sasvim dovoljan da bih shvatio kako je knjiga mogla imati i jedan prihvatljiviji naziv: Od Tuđmanove autokracije do Račan-Mesićeve demo(n)kracije!(D.Kalafatić)

 

 

Makar žestoko izloženi, ponajmanje vlastitom bilo pojedinačnom bilo tzv. narodnom voljom, tijekovima gotovo planetarne „geopolitike kaosa“ (Ignacio Ramonet) i silnicama jednoga novoga, tržišno-konzumističkoga i mediokratskoga, totalitarizma, kojega su već imenovali globalitarizmom, bačeni u stanovitu ne-povijest izvan one povijesti kojoj smo s povjerenjem išli ususret na našemu povijesnom putu prema obnovljenoj Croatiji kao zemlji slobode i društvene harmonije, gurnuti u sofisticiranu talionicu baštinjenih civilizacijskih vrjednota, s poštovanjem i udivljenjem zastajemo pred onima od naših velikana duha, koji su nas u biti pripravili na hrabro neodustajanje od svetosti slobode i stameno suočavanje s izazovima vrjemenitih sila i silnika, na odolijevanje uvijek sve modernijim tehnologijama nasilja i zla. Da je zagrebački franjevac dr. fra Aleksa Benigar jedan od od tih, istinski nacionalnih (makar koliko i on prešućivanim i od hrvatske javnosti skrivanim bio) velikana, držim neupitnim, zagledan u njegov veličajan i posvećen život sav u službi hrvatske riječi i Crkve u Hrvata.(M.Pešorda)

 

 

Pucaju li šavovi liberalnog kapitalizma i njegovog zasad zadnjeg stadija – globalizma? Ili je samo doživio lakši tektonski potres, pa će na kraju ipak sve sjesti na svoje mjesto i cijeli svijet će postati globalno selo. Na mnogim područjima je gotovo izvjesno da će svijet postati globalno selo. Sama informatička revolucija je tome dala glavni i najveći doprinos. Moćna sredstva komuniciranja, a posebno svemoćni i sveznajući Internet, koji je k tome gotovo nemoguće i kontrolirati – pokrenuli su takve svjetske integracijske procese i to ne na nivou država, ili njihovih vlada – već iz same baze na nivou, vrlo širokog gotovo cjelokupnog svjetskog pučanstva. Što je zasad nesagledivo, ali je istovremeno i zadivljujuće, i ne znam da li i opravdano - puno nade. Ta globalizacija na intelektualnom planu povezala je i sakupila sve, moglo bi se kazati na jednom mjestu (Internetu) i stvorila golemi potencijal informacija, a time i same znanosti, ali i istovremeno dostupan svima na svijetu, pa čak i onima koji žive u najzabitijim mjestima.(M.Prpa)

 

 

Tvrdeći da je bivša Jugoslavija bila shvaćana „kao ideal Zapada“, C. del Ponte na str. 46 i 47 bez ikakve kritičke odgovornosti ustvrdila je: „Za raspad Jugoslavije 90-tih odgovoran je relativno malen broj korumpiranih muškaraca i žena, koji su svoje narode bili spremni potaknuti na neizmjerno nasilje. Glavni krivci bili su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman te njihovi štićenici: muškarci i žene koji su utovljavali vođe kakve je Spinoza prezirao, muškarci i žene koji su se domogli vlasti i koji su tu vlast pokušali ojačati i zadržati pretvaranjem strahova u svojim narodima u histeriju i okrečući jedan narod protiv drugoga“!!! Budući da C. del Ponte, pa i Haaški sud, ne žele shvatiti da postoje granice slobode u razotkrivanju istine o srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku (1991.-1996.), kao i o raspadu, kako kaže, bivšeg „ideala Zapada“, bila je potrebna ne samo vojna pobjeda hrvatskih snaga, nego i to da i određene međunarodne istinski pozitivne snage pridonesu svojoj aktivnošću toj pobjedi i uspostavi mira u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zato C. del Ponet ne želi istaknuti upravo traženje hrvatskog rukovodstva za uspostavu MKSJ, koji bi, suglasno Rezoluciji GS UN br. 3.314 od 14. Prosinca 1974, kaznio svakog agresora suglasno definiciji pojma „agresor“, koja glasi: „Agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih naroda, kao što to proizlazi iz ove definicije“. Uz definiciju agresije Generalna skupština je pojam „država“ vrlo široko protumačila tvrdnjom da se on u konkretnoj definiciji upotrebljava „ne prejudicirajući pitanje priznanja ili pitanje da li je neka država članica Ujedinjenih naroda“!(M.Vuković)