Lom liberalnog kapitalizma!?

Pucaju li šavovi liberalnog kapitalizma i njegovog zasad zadnjeg stadija – globalizma? Ili je samo doživio lakši tektonski potres, pa će na kraju ipak sve sjesti na svoje mjesto i cijeli svijet će postati globalno selo. Na mnogim područjima je gotovo izvjesno da će svijet postati globalno selo. Sama informatička revolucija je tome dala glavni i najveći doprinos. Moćna sredstva komuniciranja, a posebno svemoćni i sveznajući Internet, koji je k tome gotovo nemoguće i kontrolirati – pokrenuli su takve svjetske integracijske procese i to ne na nivou država, ili njihovih vlada – već iz same baze na nivou, vrlo širokog gotovo cjelokupnog svjetskog pučanstva. Što je zasad nesagledivo, ali je istovremeno i zadivljujuće, i ne znam da li i opravdano - puno nade. Ta globalizacija na intelektualnom planu povezala je i sakupila sve, moglo bi se kazati na jednom mjestu (Internetu) i stvorila golemi potencijal informacija, a time i same znanosti, ali i istovremeno dostupan svima na svijetu, pa čak i onima koji žive u najzabitijim mjestima.

Ali, poput gradova, što su veći to su ranjiviji, najnovija situacija pokazuje da je i svjetski globalizam, a ponajprije onaj na gospodarskom planu vrlo ranjiv. On u sebi, simbolično kazano, umjesto armiranog željeza ima – domino efekt. I to vrlo opasan domino efekt koji je okružio cijeli svijet poput spiralniih paralela. Taj domino efekt najmanje će pogoditi nerazvijena gospodarstva pojedinih država. Ali poput najzloćudnijeg virusa krenuo je rušilački upravo kroz najjače i najmoćnije ekonomije svijeta, jer su one interdisciplinarno, gospodarski procesno, međusobno povezane i međuovisne.

Kako preživjeti udar svjetskog loma (da ne kažem - sloma) liberalnog kapitalizma?! Odgovor glasi – teško! Po onome sustavu gdje je velika sloboda – nema reda i poretka, a gdje je velika stega tamo nema slobode. Stega i sloboda su dvije strane vage – i teško ih je držati ravnomjerno. Od djetinjstva sam slušao o – zlatnoj sredini, koja nije ni lijeva ni desna, ni sloboda ni nesloboda, ni liberalizam ni neliberalizam. Upravo zlatna sredina koja uvijek vodi računa, ne samo o svojoj, već i o onoj drugoj strani, uvijek razmišljajući o zdravom i dugovječnom partneru. Jer i gospodarstvo je društvena igra i traži unaprijed postavljena pravila.

Mentalitet Zapada je već desetljećima potrošački. Zadnjih godina, od pada svjetskog komunizma, poput nezaustavljivog tornada krenuo je prema Istoku i propuhao je sve narode koji su do tada živjeli u stezi. Zadojio ih je, izgleda nepovratno – potrošačkim mentalitetom. To bjelodano pokazuje mreža velikih trgovačkih (čitaj potrošačkih) lanaca koji imaju na tisuće i tisuće novih prodajnih centara. Oni naprosto predstavljaju izazov za potrošače, kojima je teško tome odoljeti, a poglavito uz činjenicu da se na svakom koraku nudi negotovinsko plaćanje kroz raznorazne mogućnosti. I svi su zagrizli na tu udicu – življenje iznad svojih mogućnosti. Življenje po sistemu – danas troši, a sutra plaćaj! Kartice, kartice... krediti, zajmovi, kamatari..! I sva moguća druga kredibilna čuda.

Ali problem nastupa kad se više ne radi samo o građanima – potrošačima, već kad se u tu igru upuste vlade pojedinih država. Kad one počnu trošiti više nego što se mogu pokriti, a to znači zaduženje na zaduženje, reprogramiranje dugova uz daljnje zaduživanje i sve više padanje u dužničko stanje, a zajmovi su trošeni ne u produktivne već u potrošačke djelatnosti. I ubrzo se došlo do zida. Zemlje bivšeg socijalizma još znatno ranije došle bi do zida da nisu rasprodavale svoja gospodarska i prirodna bogatstva koja su privremeno punila njihov državni proračun. U gotovo svim tranzicijskim zemljama već je rasprodano, počesto i za bagatelu, sve što je iole vrijedilo, i više se na taj izvor proračunskih prihoda ne će moći ozbiljnije računati niti u jednoj zemlji. A demokratski izabrane vlasti na četiri godine, u pravilu su se trudile da državni proračun funkcionira do novih izbora, dok oni drže vlast. A naredne četiri godine, ako ne budu ponovno izabrani, žive na svojoj slavi i na kritici novo izabrane vlasti, za vrijeme koje se teže živi, ali ponajviše zahvaljujući onoj prošloj, nihovoj vlasti.

Brojne države više ne mogu vraćati dugove, a potrošački mentalitet njihovog stanovništa nije se pokazao kao dobar dužnik, upravo po ugledu na svoje vlade. I što sad? Kao logična pojava i posljedica liberalizma pa i onog političkog – raširilo se bezakonje. Bezakonje koje više nije samo kriminalno podzemlje, već je ušlo i u nadzemlje u visoke državne i kulturne, bankovne i druge institucije. Ušlo je gotovo u sve pore društva. Divlja kapital anonimnog podrijetla (narko i drugi) koji omogućuje intervencije tamo gdje drugačije nisu moguće, a time dobiva upliv u vlasti i utjecaj na društvena zbivanja. Liberalizam je počivao na lažnom moralu, nije vrednovao ni poštivao tisućljetne moralne kršćanske vrijednosti, i sad je na putu da ubije sam sebe, ali nažalost u tu provaliju sa sobom povlači i mnoge ljude, a bojim se i čitave narode.

Današnji „financijski domino tornado“ – rodio se u najjačoj ekonomiji svijeta – u Sjedinjenim Američkim Državama – i zove se „Bush“. Kroz osam godina njegove administracije silni novac se razbacivao na sve strane, tisuće i tisuće milijardi na nepotrebne ratove, svemirska naoružanja, na koješta još drugog. Makar se radilo o najjačoj ekonomiji svijeta, ta i takva potrošnja nije imala pokriće u proizvodnji i prodaji, došlo je do slabljenja dolara, a vjerojatno i do njegove prekomjerne emisije bez znanja javnosti. Došlo je do velikog unutarnjeg, pa i vanjskog zaduženja bez pokrića, hipotekarni krediti i sl. čak i do zaduženja brojnih banaka, a da ne kažem i njenih građana – bez mogućnosti vraćanja duga.

Liberalizam koji zavladao svugdje u svijetu, pokazao se pogubnim, jer je omogućio pravi kraljevski život cijeloj ogromnoj milijunskoj armiji kojekakvih menadžera, koji su postali toliko nezasitni, da i u vrijeme kad im firma ide i prema stečaju, njihova enormna primanja i dalje rastu.

Što će se dogoditi ukoliko dođe, ne do „loma“, već do globalnog „sloma“ svjetskog liberalizma. Bojim se da će se ponašanje razvijati po onom sistemu – poslije lijepog vremena dolazi – kiša. Da li će se stvoriti podloge za velike svjetske diktature? Ne bih želio biti prorok, a ponajmanje zloguki. No zacijelo će se mnoge države ponašati po principu, ako smo braća (čitaj saveznici, zemlje poslovni partneri na širokom planu i sl.) kese nam nisu sestre. U svakom slučaju zavladat će sebičnost, a to ponajprije znači povlačenje sveg raspoloživog kapitala u filijalama svojih banaka po čitavom svijetu u svoje matične banke, radi rješavanja svojih matičnih problema. Tek tad će se zavrtjeti suludo vrzino kolo, samo tko će ga znati i moći zaustaviti?! Ako do toga dođe definitivno će se od strane stanovništva izgubiti povjerenje u bankarski sustav, a to povjerenje će se vrlo teško ikad u cijelosti vratiti.

Taj Liberalizam – kao zapadnjački izum, nije samo liberalizam u gospodarstvu, već na brojnim drugim područjima; na moralnom, političkom, pravnom, kriminalnom, na rasnom, imigracijskom, kulturološkom, socijalnom, seksualnom, pa izgleda i na vjesrkom planu, i sl. gdje je već izazvao nesagledive i nepopravljive štete, ali u svijetu gdje se svi klanjaju -Zlatnom teletu, tu drugu kategoriju šteta gotovo da nitko i ne gleda dok ih jednog dana ne lupe po glavi, ali tad će biti sve kasno.

Liberalizam je u osnovi, poput nekadašnjeg komunizma, postao svjetski pokret. On je naoko demokratičan, slobodarski, ili preslobodarski, nekonvencionalan, sve je dopušteno, sve se tolerira i sl. , ali je u suštini razarajući – (Tiha voda brijege dere). On je poput dijabetesa u ljudskom organizmu, nitko ga ne osjeća kao bolest, ali je podloga za sve druge opasne bolesti organizma. Liberalizam je podloga za sve društvene slabosti. Sam po sebi ne, ali nije selektivan, pa se gubi kontrola nad njegovim usmjeravanjem u željenom pravcu, a divlji kapital se mješa u sve pore života i utječe na trend nekontroliranih zbivanja i hvata u svoje ruke društvenu i političku kontrolu. Liberalizam je pravo carstvo za kojekakvu birokraciju na svim državnim nivoima. Nije kodiran kao; Red – Rad – Disciplina, a to je nešto što moćnim svjetskim birokracijama najviše odgovara. Samo dokle? Izgleda da odgovor ubrzano stiže u obliku - međunarodnog financijskog pustošećeg tornada.

On svoj izvor ima, ne u politici, već u kvazi politici, ne u demokraciji, već u kvazi demokraciji, ne u slobodi, već u kvazi slobodi – u nečemu što je kao politika, što je kao demokracija, što je kao sloboda, ali nije istinska suštinska ni politika, ni demokracija, ni sloboda. (Ima nešto trulo u državi Danskoj:). Na svojim vanjskim obilježjima ima svoje čvrsto lice, (NATO i slične društvene i vojne strukture) poput vučje kože na janjetu, a izunutra je slabašan i nefunkcionalan, višeglav i trom u odlučivanju, nema nikakve odlučnosti, naginje ka anarhiji. Možda je to i prejaka riječ, ali istu koristim u nedostatku drugoačijeg boljeg pojma Svi se ponašaju kao u nekom interregnumu. On ni na filozofskom, da ne kažem ideološkom smislu nije definiran, ni obrađen, nije sagledan, nema uspostavljene društvene i civilizacijske ciljeve, nema ni strategije ni taktike svog razvoja i opostanka. Subjekti koji ga drže i pokreću su birokratske neintelektualne strukture vlasti, polupismene, građanske, neorganizirane, bez slnažnih političkih i moralni ličnosti koje bi ga znale i mogle izbaviti iz slijepe ulice u koju je zapao.

Mile Prpa

{mxc}