Detalji

Objavljeno: 22. veljače 2010.

Pred neki dan, u dvadeset sati u dvorani „Cinestar kina“ u „Kaptol centru“, kao jedini gledatelj, odgledao sam domaći ratni film „Crnci“. Iako sam u kino došao s izvjesnim oprezom pogledati film, kojega su mediji reklamirali kao priču (scenarij) oslonjenu na slučaj „Garaža“ iz Osijeka, na kraju projekcije bio sam iznenađen što je zločin, u pozadini guste i slojevite atmosfere filma, bio tek naznačen i najvećim dijelom oslobođen nacionalnog i političkog značenja. Film se uzdigao do općeg i usredotočio na dvojbe, krivnju i savjest svojih junaka. U lepezi likova sva lica su bila, kroz škrtost govora i bogatstvo filmskog jezika, glumački sjajno profilirana. Pohvala ide ponajprije dvojici redatelja/scenarista Juriću i Deviću, ali valja nabrojiti i svakog pojedinog glumca: Ivu Gregurovića, Rakana Rushaidata, Krešimira Mikića, Nikšu Butijera, Franju Dijaka, Emira Hadžihafizbegovića kao i majstorsku kameru i montažu. Najdojmljiviji je ritam filma koji tvore kratke sekvence dolazaka, odlazaka, prolazaka likova gonjenih unutarnjim nemirom, naglašavaju ga zvukovi koraka teških vojničkih čizama u neodređenom prostoru koji bi mogao biti škola ili upravna zgrada nekog pogona pretvorenog u sjedište male specijalne vojne postrojbe. Jednako je vizuelno bogato i napetošću bremenito lutanje male postrojbe šumom.(M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 13. rujna 2009.

Prije desetak dana u Izraealu je umro dr. Amiel Shomrony, rođen u Zagrebu kao Emil Schwarz. U teškim vremenima Drugoga svjetskog rata bio je tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Shaloma Freibergera i njegov posrednik i veza s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Kao izravan svjedok pomoći i skrbi koju je Nadbiskup pružao židovskoj zajednici u Zagrebu i tadašnjoj NDH Shomrony se godinama u Izraelu neumorno zalagao za istinu o blaženom kardinalu. Dva puta je u Yad Vashemu pokretao postupak za priznavanje Alojzija Stepinca pravednikom među narodima i uvijek je isticao njegove zasluge za spašavanje velikog broja hrvatskih Židova.(M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 22. travnja 2009.

Donosimo vam prijevod dijela memoarske proze zagrebačkog Židova dr. Emila Schwartza (dr. Amiela Shomronyja) koji je autor namijenio svojoj djeci i unucima. U prvom dijelu knjige opisuje djetinjstvo, školovanje i prve tri ratne godine koje je proveo u Zagrebu sve do bijega s obitelji (otac, supruga i malena djevojčica) iz NDH te probijanje kroz okupiranu Europu (preko Mađarske, Rumunjske i Turske) do Palestine. Dr. Amiel Shomrony bio je osobni tajnik Nadrabina dr. Shaloma Freibergera i njegova veza s Nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Njegovo svjedočenje o pomoći koju je Nadbiskup pružao Židovima u NDH dragocjeno je svjedočenje čovjeka koji se godinama u Izraelu zdušno zalaže da se Kardinal (Nadbiskup) Alojzije Stepinac proglasi Pravednikom među narodima.(M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 19. listopada 2008.

U proljeće ove godine HKV je organizirao tribinu o stanju u hrvatskom kazalištu pod naslovom Kuda ide hrvatsko kazalište uz sudjelovanje nekolicine glumaca, autora, kazališnih kritičara i redatelja. Tada je zaključeno da je stanje u kazalištu loše, ali su pobrojani razlozi za to stanje bili dijametralno suprotni od brzoplete i nesolidne raščlambe koju nam je povodom kraja Festivala svjetskog kazališta u Jutarnjem listu predstavio Tomislav Čadež. Predstave i zaključak o kretanju suvremenog europskog kazališta zahtijevaju ozbiljniju raščlambu od Čadeževe, ali neke od teza koje je nepromišljeno i nevješto izložio zahtijevaju bar ovakav kratak osvrt i ocjenu. Zaključujući da smo u Zagrebu vidjeli u deset dana pet vrhunskih predstava kakve se u nas gotovo nikad ne pokušaju proizvesti Čadež otkriva i koji su razlozi za to: U nas vladuju sitna kulturna korupcija i scenski voluntarizam, nesolidnost i brzopletost, glumci su rastrzani između TV-sapunica i reklama, nezadovoljni kazališnim plaćama, redatelji su većinom nezainteresirani ili lijeni, što se svodi na isto, našim nakaradnim socijalističkim kazališnim sustavom već cijelu vječnost upravlja staračka klika, uglavnom redatelja, navodnih Gavellinih sljedbenika, mladi redatelji su mediokriteti, novac se vrti u uskom krugu, neki su na dnevnicama već 30 godina, svaki dan. Joško Juvančić i Georgij Paro pokupili su ih dosad više nego bilo koji političar njihove dobi.(M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 03. listopada 2008.

Prošlo je već dvanaest ljeta od smrti glumca i hrvatskog branitelja Svena Laste. Tko ga se još sjeća? Hoće li netko napisati koje slovo uz godišnjicu njegove smrti, hoće li ga se spomenuti Hrvatska televizija? A njegova profesija, Udruženje dramskih umjetnika, cehovski časopis, glumci? Sumnjam. Postoji li kakva glumačka nagrada na mnogobrojnim kazališnim festivalima koja nosi njegovo ime? Ne postoji. Govore li pedagozi na Akademiji o njegovoj glumačkoj osobnosti? Ne govore. Inačica njegove biste postavljene u parku u središtu Sunje ( zahvaljujući dobroti generala Slobodana Praljka) stoji u uskom hodniku s desne strane gledališta u Dramskom kazalištu Gavella, znaju li posjetitelji tko je bio taj glumac, intelektualac i čovjek koji je svoj život proživio dosljedno na način koji se rijetko susreće u Hrvata. Cijeli život je bio, kao što su govorili Đalski i Matoš, značaj. (M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 30. rujna 2008.

U našim javnim glasilima sedamdeset i peti rođendan velikog hrvatskog pisca za djecu, romanopisca, prevoditelja i dramatičara Ivana Kušana dobio je nezasluženo malo mjesta. Na nedavnom simpoziju o njegovom radu u DHK jedan broj poznavatelja Kušanovog rada progovorio je o njegovom cjelokupnom djelu. Malo poznate pojedinosti oko sudbine dviju predstava Toranj i Svrha od slobode, nastalih 1971., koje su obilježile Kušana mogući su uzrok današnjih prešućivanja. Hrvatski nacionalist pa bio to i veliki pisac poput Ivana Kušana (ni velikom Ranku Marinkoviću to se ne zaboravlja) ostaje zauvijek nacionalist i to mu u očima onih koji i danas određuju umanjuje njegovu umjetničku vrijednost.(M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 20. ožujka 2008.

Na stranicama ovog portala objavljeno je moje izlaganje u povodu godišnjice smrti pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana koje sam izgovorio 12. prosinca 2007. godine u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu. Oslanjajući se na reakcije na netom izvedenu predstavu „Zastave, barjaci, stjegovi“, prigodom stote godišnjice „Hrvatskog narodnog kazališta“ u Osijeku, analizirao sam ozračje koje se počela stvarati od same najave tog projekta, preko podmetanja za vrijeme njegovog nastajanja, do prvih reakcija javnosti i stručne kritike neposredno nakon premijere. Zaključio sam da se ponovno digla hajka na tekst i predstavu koja na drukčiji, slobodan, iskren i pošten, ne-dogmatski, ne-komunistički način tumači hrvatsku suvremenu povijest, njenih sedamdeset godina od 1920. do 1990. Ona nije politički pamflet već drama ljudi u povijesti/politici, komad koji se razvija kroz sudbinu pojedinaca. U tu svrhu sjajno je poslužila Krležina mreža likova i njihove isprepletene sudbine, nazori, ideologije, naravi, moral i politika. Jedan od nezaobilaznih lica, dramskih osoba koje su stvarale tu povijest bio je dr. Franjo Tuđman i njegova pojava u ovom komadu postala je glavni razlog da se jedan dio javnosti, javnih medija, činovnika u kulturi i kazališnih djelatnika unaprijed ideološki usprotivi tom projektu. Protimba predstavi nastavila se s podmetanjem o pomirbi ustaša i partizana (slučaj s nacrtom plakata za predstavu ), da bi kazališni izvjestitelji u nekoliko napisa i pamfleta oštro napali tekst i predstavu koju je s rijetkom pažnjom do sada odgledalo stotine gledatelja u Osijeku.

Detalji

Objavljeno: 20. ožujka 2008.

U nastavku donosimo prvi dio teksta iz predstave Miroslava Međimorca pod nazivom "Zastave, barjaci, stjegovi". Ugodno čitanje.