Ovoljetnošnje Olimpijske igre svi smo rado gledali. Divili smo se čarobnim izvedbama kod otvaranja i zatvaranja igara u Pekingu. Nešto takvo može se dogoditi samo u zemlji s toliko milijuna ljudi i gdje vlada politički sustav po kojem svi moraju „plesati“ kako vrh dirigira! Ali pravo naše divljenje ide športašima koji su godinama, iz dana u dan, uvježbavali svoje vještine i dospjeli do svjetskih vrhunaca. Hrvati, ne samo u domovini, nego i u svijetu dosezali su i dosežu među najbolje u športu. Više puta su zapisani pod imenima drugih država i političkih tvorevina, ali su ipak Hrvati, a njihovi uspjesi idu na čast narodu iz kojeg potječu. Tako je jedna od najuspješnijih u Americi i u svijetu u skakanju u vodu s 3-metarske daske i 10 metara visoke skakaonice bila američka Hrvatica Helen Crlenkovich, od milja zvana "Klinky". O njoj, vjerujem, dosad niste čuli (ili vrlo malo), pa evo nekoliko crtica o toj slavnoj američkoj športasici hrvatskog podrijetla i njezinoj obitelji.(dr.A.Čuvalo)

 

 

Veljko Rogošić je bio proglašen svjetskim prvakom od strane Međunarodnog saveza za daljinsko plivanje četiri puta između 1971. i 1974. Prvi je preplivao 200 kilometara bez prekida. Na stazi od Grada pokraj Trsta u Italiji do Ricconea kraj Ancone postavio je svjetski rekord u daljinskom plivanju od 225 kilometara (tijekom tog plivanja izgubio je 16 kg. 1992. je taj izuzetni športaš uvršten u Kuću slavnih maratonskog plivanja Floridi u SAD, Sudjelovao je u Domovinskom ratu protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku i jedan od osnivača hrvatskih pomorskih jedinica. Predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je Medaljom Domovinskog rata.

 

 

Marijan Matijević (1878-1951) bio je izuzetni hrvatski hrvač ("Junak iz Like"). Matijević je putovao diljem svijeta, uključujući Kinu i Japan, pokazujući svoju izvanrednu fizičku (svijanje metalnih štapova, lomljenje kamena). Zna se da je nadmašio poznatog Prima Carneru. Pokopan je u Županji pokraj Save. Poznat je i po svojim mnogobrojnim humanitarnim javnim nastupima. Matijević je bio izuzetno popularan, što se može vidjeti po tisućama članaka objavljenim o njemu po cijelom svijetu, na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, španjolskom, arapskom, turskom, kineskom, japanskom i mnogim drugim jezicima. Jednom je u Americi bio predstavljen kao «austrijski atleta», na što je požurio ispraviti najavljivača riječima: «Draga gospodo, ja nisam Austrijanac, ja sam Hrvat rođen u ponosnoj Lici…».

 

 

Petar Nakić (1694.-~1769.), rođen u okolici grada Šibenika, bolje poznat po svom talijaniziranom imenu Pietro Nacchini, jedan je od najvažnijih predstavnika hrvatskog kasnog baroka i ranog klasicizma. U mnogim gradovima Sjeverne Italije, te u manjem broju mjesta u dalmatinskom dijelu Hrvatske (Nerežišće i Supetar na otoku Braču, katedrala u Rabu na otoku Rabu, crkva Sv. Frane u Šibenik, samostan Visovac na rijeci Krki) njegova je radionica izgradila više od 300 orgulja vrhunske kvalitete (prema nekim podatcima više od 500!). Gradio je sofisticirane orgulje za veliku crkvu u Padovi (sustav 20 registara i dva manuala), ali su one nestale u požaru 1926.

 

 

U starovjekovnim vremenima heroji su bili slavljeni kao polubogovi, a umrijeti u borbi herojskom smrću bio je ulazak u slavu besmrtnika. Danas herojima smatramo ljude koji nesebično riskiraju i/ili polože svoj život za drugog, za bližnjega. A tko je moj bližnji? Sjetimo se one iz Novog zavjeta – svaki čovjek. Istinsko junaštvo nije planirano, ono se događa u teškim životnim okolnostima. To su trenutci kad se iz neke misteriozne pobude pojavi ljubavi za druge, one u opasnosti i potrebi. Klica te ljubavi je u svima nama, ali su samo neki spremni riskirati sve, pa i život za druge. Sva teška i bremenita vremena kroz ljudsku povijest imala su svoje junake i junakinje. Takvih muževa i žena je bilo i bit će, ali mnogi od njih su ostali i ostaju nezapaženi, a drugi opet zaboravljeni. Ovdje ću podsjetiti na junaka i Hrvata u Chicagu koji je već odavno pao u zaborav, ali su Hrvati u ovom velegradu unatrag gotovo stotinu godina na njega bili itekako ponosni, a građani Chicaga bar za kratko vrijeme o njemu govorili, divili mu se i smatrali ga herojom svoga grada. Čovjek, junak i Hrvat o kome je riječ bio je Vinko Gecan.(A.Čuvalo)

 

 

Prvi hrvatski rukopis s neumama crkvene glazbe potječe iz 11. stoljeća. Osorski evanđelistar (1080.-1082.) iz samostana sv. Nikole u Osoru (otok Cres) napisan je na beneventani, ukrašen inicijalima vrste Monte Cassino, i popraćen je starim neumama. Taj evanđelistar sadrži među ostalim molitvu za Papu, za bizantskog cara i za kralja koji je u to doba bio stvarni vladar (regis nostri) – hrvatskog kralja Zvonimira. Evanđelistar se čuva u Vatikanskim arhivama. Neke od božićnih narodnih pjesama iz 12. stoljeća još su popularne. Zanimljivo je da Hrvati imaju više od 500 (pet stotina) božićnih pjesama. Postoje božićni stihovi koji imaju dedetak različitih melodija, koje se znatno razlikuju od područja do područja. Broj hrvatskih božićnih pjesama zapanjujuće je velik čak i u svjetskim razmjerima.

 

 

Neizbježno ime u povijesti europske arhitekture svakako je Luciano Laurana (Lucijano Vranjanin 1420-1479), Hrvat rođen blizu Zadra. Nekoliko ranih renesansnih palača i portala u gradovima je širom Italije podignuto prema njegovim nacrtima. Urbino (zgrada velike Duždeve palače) Napulj (portal trijumfalni pohod Castel Nuovo 1450-1455) Venecija (portal simbol morskih sirena) Mantova

 

 

Smrt je jedina stvar u životu za koju svi znamo da nas čeka, samo ne znamo kad! A do tog trenutka sve ostalo je zagonetka. Poslije smrti Bog određuje na onoj strani, a na ovoj ostaju učinci i sjećanja. Ovdje ću podsjetiti na čovjeka koji je davno umro pa je i sjećanje na nj isčezlo, premda nas je zadužio svojim životom i radom. Njegova djelatnost među Hrvatima u Americi u ranim i teškim godinama hrvatskog doseljavanja i življenja u ovoj zemlji, premda kratkotrajna, ostat će trajna u hrvatskoj povijesti. Ljudevit Lauš rođen je 27. veljače 1868. u Travniku. Već u ranim godinama izgubio je oca, te se o njemu, kako je najbolje znala i mogla, brinula majka udovica. U rodnom Travniku je završio pučku školu, kod franjevaca gimnaziju, a bogosloviju u Pečuhu i Beču. U svojoj poznatoj knjizi “Preko Atlantika do Pacifika“ (1907.) Ante Tresić Pavičić nam veli da mu je Ljudevit bio kolega za vrijeme studija u Beču. Ante je studirao filozofiju, a Ljudevit bogosloviju na poznatom Augustineumu. Nakon trinaest godina susreo je Tresić ponovo svog kolegu Ljudevita, ali sad u Americi. Kod njega je bio gost za vrijeme svoga boravka u Pittsburghu (1905.), te mu je posvetio svoju gore navedenu knjigu. Na cijeloj stranici kaže: „Prijatelju Dru. Ljudevitu Laušu, hrvatskom župniku u Allegheny, Pa“, a u knjizi potanje opisuje rad na toj župi svog kolege iz studentskih dana. Ljudevit je za svećenika zaređen 25. srpnja 1890., a 19. listopada 1894. u Beču je promoviran za doktora bogoslovije. Bilo mu je 26 godina. (A.Čuvalo)