Američki Hrvat John M. Martinis dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2025.

Nobelova nagrada za fiziku za 2025. godinu zajednički je dodijeljena Johnu Clarkeu, Michelu H. Devoretu i američkom Hrvatu Johnu M. Martinisu „za otkriće makroskopskoga kvantno-mehaničkoga tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu“.

„Glavno pitanje u fizici jest maksimalna veličina sustava koji može demonstrirati kvantno-mehaničke učinke. Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade proveli su pokuse s električnim krugom u kojima su demonstrirali i kvantno-mehaničko tuneliranje i kvantizirane energetske razine u sustavu dovoljno velikom da se može držati u ruci“, napisala je, među ostalim, u svojem priopćenju Kraljevska švedska akademija znanosti, koja dodjeljuje Nobelovu nagradu.

„Divno je moći slaviti način na koji stoljetna kvantna mehanika neprestano nudi nova iznenađenja. Također je iznimno korisna, jer je kvantna mehanika temelj sve digitalne tehnologije“, izjavio je Olle Eriksson, predsjednik Nobelova odbora za fiziku.

Novčana nagrada od 11 milijuna švedskih kruna (oko milijun eura) u podjednakim će se iznosima podijeliti među trojicom laureata, koji su sa svojim istraživanjima koja su ih dovela do Nobelove nagrade otpočeli prije četiri desetljeća.

John Clarke, profesor emeritus na Sveučilištu Kalifornija, Berkeley, SAD, rođen je 1942. u Cambridgeu, UK. Doktorirao je 1968. na Sveučilištu Cambridge, UK.

Michel H. Devoret, profesor emeritus primijenjene fizike na Sveučilištu Yale u New Havenu i Sveučilištu Kalifornije u Santa Barbari, SAD, rođen je 1953. u Parizu, Francuska. Doktorirao 1982. na Sveučilištu Paris-Sud, Francuska.

Američki Hrvat John M. Martinis rođen je 1958. u San Pedru, SAD. Doktorirao je 1987. na Sveučilištu Kalifornija, Berkeley, SAD. Trenutačno je profesor emeritus na Sveučilištu Kalifornija, Santa Barbara, SAD i glavni tehnološki direktor u Qolabu, Los Angeles, Kalifornija, SAD. Njegov otac Ivo rođen je u Komiži, ali je s Johnovim djedom Mattom (svojim ocem) kao desetogodišnjak napustio domovinu i došao u SAD, prvo u Seattle, a onda su se skrasili u San Pedru.

„Znate, ne možete se nadati da ćete osvojiti Nobelovu nagradu. To je ipak preveliko postignuće. Ali ja sam doista zahvalan što su to prepoznali. S druge strane, ono što mi se čini najuzbudljivijim jest to da danas vjerojatno postoji tisuću ili više znanstvenika koji rade na kvantnom računalstvu i supravodljivim kubitima. I svi su oni s razlogom zaposleni, bave se kvantnom mehanikom, pokušavaju razumjeti svu tu prekrasnu fiziku. A meni je to, zapravo, najuzbudljiviji dio svega – činjenica da smo mi proveli pokuse koji su potaknuli mnoštvo izvrsnih znanstvenih istraživanja. I to je, na neki način, najljepša stvar. No da, lijepo je biti priznat za posao koji smo tada obavili. Za mene je to bilo iznimno zanimljivo iskustvo – raditi s Michelom Devoretom i Johnom Clarkeom, učiti kako biti znanstvenik koji provodi velika istraživanja, surađivati s iznimnim ljudima. To je bio onaj uzbudljivi dio. A priznanje je doista lijepo. Jako to cijenim“, izjavio je Martinis u razgovoru s Adamom Smithom za nobelprize.org.

(hkv)