Do Svjetskoga prvenstva 2027.

Pobjedom protiv Danske u gostima (79:76) hrvatska košarkaška reprezentacija, s maksimalne četiri pobjede, zaključila je pretkvalifikacijski ciklus za Svjetsko prvenstvo 2027. u Kataru. Ozbiljnim su pristupom igrači novoga izbornika Tomislava Mijatovića odigrali dvokružno četiri dvoboja s Norveškom i Danskom, te izborili sljedeću fazu natjecanja s Njemačkom, Izraelom i Ciprom. S košarkaškoga dna, na kojemu smo, objektivno, s većinom reprezentativnih selekcija, pomaknuli smo se naizgled s mrtve točke, one gdje joj ne pripadamo – barem u sjećanjima nas starijih koji pamte i posljednju seniorsku medalju, 1995. u Grčkoj. Tako se na simboličan način zaokružilo tri desetljeća, više ili manje neuspješna tri desetljeća. Ako smo prije i četvrtfinala najvećih natjecanja proglašavali neuspjehom, izostanak s njih korak je unatrag u posrnulom športu, nekadašnjem hrvatskom ponosu.

Ni klupski ne stojimo ništa bolje, kako je znala napomenuti legenda hrvatske košarke Giuseppe Pino Giergia – finalisti hrvatskoga prvenstva bore se za ostanak u regionalnoj ABA ligi. I kao što od notornoga regiona ne uspijevamo pobjeći u medijima i društvu, tako nam je očigledno upropastio i košarku, ma kako isticali po jedan naslov „Zadra“ i „Cibone“ u tom natjecanju. Dvostruki europski prvak s Tuškanca kmetski je ponovno pognuo glavu i u sljedećoj sezoni igrat će, teško je i napisati – ABA 2 ligu. Na financijskom izdisaju, prepušten snalaženju entuzijasta, dobrim dijelom otpisan i od Grada Zagreba i države, klub koji je proslavio Hrvatsku – samo što ne ugasi i posljednje svjetlo. Paradoksalno, čak i takav okrnjen uvijek je dovoljno sposoban igrati polufinale domaćega prvenstva i Kupa Krešimira Ćosića. I to dovoljno govori o kvaliteti hrvatske klupske košarke.

Kada se vratimo na reprezentativno polje, postoji opasnost, isticana i u nešto uspješnijoj prošlosti, da za izabranu vrstu ne zaigraju najbolji igrači. Preveliki ego trenera Danijela Jusupa i bivšega izbornika Josipa Sesara ostavljao je ponajboljega košarkaša Hrvatske Luku Božića izvan reprezentativnih akcija. Kako? Zašto? Božić je potreban Mijatovićevoj selekciji želi li biti uspješnija od Izraela u međusobnim dvobojima, to je preduvjet kako bismo u drugom krugu protiv Latvije, Poljske, Austrije i Nizozemske imali ikakve šanse izboriti mjesto među tri najbolje momčadi koje odlaze na Svjetsko prvenstvo. Nije Božić jedini problem, pojedini igrači dogovaraju se s izbornikom glede propuštanja akcija. Svjedoci smo nepotrebnoga slučaja u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, gdje Luka Sučić ispašta zbog termina sestrina vjenčanja neusklađenoga s kvalifikacijskim utakmicama. A u košarkaškoj reprezentaciji, gledano očima navijača sa strane, dojam je da svatko može ući i izići kako mu se prohtije. Nije, doduše, ni FIBA pravedna s tim svojim kvalifikacijskim prozorima u kojima smo tijekom zime lišeni usluga NBA košarkaša Darija Šarića, Ivice Zupca i Karla Matkovića. S njima trojicom reprezentativne šanse rapidno rastu, dočim se ovako Mijatović mora snalaziti s onim što ima. I tko mu se odazove na pripreme. Mnogi su već dulje vrijeme kritični zbog inozemnoga organizatora igrača Jaleena Smitha, iako momak na zadovoljavajućoj razini odrađuje svoj posao. Stalo mu je. Dublja je tema zašto slijedimo svjetske trendove, zašto gubimo sebe, a i ovako smo, sa Smithom ili bez njega, u košarci – nigdje.

Skorašnje europsko prvenstvo u četiri države pratit ćemo putem malih ekrana. Želi li Hrvatski košarkaški savez da sljedeće istovrsno natjecanje 2029. (također u četiri države, među kojima je i Slovenija) igramo uživo, morao bi povesti računa o odzivu svih najboljih igrača pod reprezentativni stijeg. Ostaviti ego po strani, razgovarati s igračima, podsjetiti na davni, izgubljeni pobjednički mentalitet. Kapetan Darijo Šarić ne će moći sam iznijeti teret, ionako opterećen neigranjem u najjačoj svjetskoj ligi. Bit će potrebno više sluha, ma kako bili zahvalni svima koji su vruće ljeto žrtvovali kako bi se hrvatska košarka maknula iz europskoga mulja. Mrvicu se pročistila pobjedama protiv skandinavskih košarkaških liliputanaca, hrvatska košarka – nažalost, i sama liliputanac.

Jesenski izazovi protiv Cipra i Izraela prigoda su izvlačenju iz ustajale bare. Samo s najboljima i dostupnima. Odavno je kasno. Odavno čekamo. I da, nadamo se kako će generacija onih rođenih 2010. godine izvlačiti hrvatsku košarku. Možda jednokratno i uspiju za desetak godina. Ali nedostaje kontinuitet, nama ne treba „incident“ od jedne medalje, već kontinuitet nalik nogometnom, vaterpolskom, pa i rukometnom. Ljubitelji košarke sanjaju ljepše dane, no oni su uglavnom – daleka prošlost s početka hrvatske samostalnosti. Istina, treba i trebalo je cijeniti svako četvrtfinale, a onda jednom i razbiti tu blokadu odlučujućega susreta na putu prema medaljama. Dug je put. Nije nepremostiv. Valjda igrači shvaćaju vrijednost reprezentativnoga dresa. Kada im dođe poziv. Samo zajedno na kupu, s Božićem, Hezonjom, Nakićem i ostalima… jedino zajedno. Do Svjetskoga prvenstva 2027., za početak.

Tomislav Šovagović